Nema nikakve sumnje da se bura izazvana nedavnom Vladinom odlukom da državna tijela i tvrtke, osim u iznimnim slučajevima, više ne koriste usluge privatnih PR agencija, neće tako skoro smiriti. Tko će u tome srazu 'kose i brusa' na kraju izvući deblji kraj, za većinu građana ove zemlje, kojima je i sam pojam PR-a poprilično dalek i ne baš sasvim jasan, zasigurno i nije bogzna kako zanimljivo pitanje. No promotri li se pomnije priroda toga sukoba, pažljiviji bi promatrač iz njega mogao podosta toga zaključiti i o Hrvatskoj, ali i o tome kako stvari u njoj (i dalje) stoje.

Slučaj 'Vlada vs. PR agencije', ponajprije, razbija tako često ponavljani mit kako 'državni sektor živi na račun privatnoga'. Taj je mit u hrvatskome javnome prostoru toliko puta ponovljen da je postao neupitnom istinom. Kad se god potegnulo pitanje ili otvarali pregovori o pravima zaposlenika državnoga i javnog sektora, o njihovim 'božićnicama i regresima', hrvatski je medijiski i virtualni prostor zasipan komentarima prema kojima tim 'parazitima', koji žive na račun radnika iz privatnoga sektora, treba već jednom stati na kraj.

No, kako je u svojoj prvoj reakciji na Vladinu spornu odluku upozorila predsjednica Hrvatske udruge za odnose se javnošću Aleksandra Kolarić, ne budu li poslovale s državom, privatne će agencije morati otpustiti stotine ljudi. Slično ovih dana potvrđuje i izvršni urednik časopisa Mreža Oleg Maštruko koji priznaje kako bi, bez poslova s državom, 80 posto IT sektora u Hrvatskoj već sutra moglo staviti ključ u bravu. Kad ti ozbiljni ljudi to tvrde, uistinu im valja vjerovati. Tim više što su neki drugi poslovni sektori već doživjeli slična neugodna iskustva pa je, primjerice, samo u hrvatskoj građevini, otkad su prestale izgradnje autocesta, bojanje tunela i drugi veliki infrastrukturni državni projekti, nestalo 30-ak tisuća radnih mjesta. Treba li onda, umjesto tvrdnje o državnome sektoru kao gutaču novca radnika iz privatnoga, okrenuti pilu naopako pa zaključiti kako privatni sektor u Hrvatskoj zapravo živi uglavnom od 'državnoga' novca i bez njega bi bio nesposoban preživjeti?

Istina je, kako se čini, nažalost puno gora: ova je naša država postavljena tako da u njoj svi (no dobro, skoro svi) manje ili više žive 'na njen račun'. Ona je ta koja 'vedri i oblači'. Ona ovih dana umiruje svoje zaposlenike i umirovljenike obećavajući kako će im 'osigurati plaće i mirovine'. Ona i njen prvi potpredsjednik najavljuju megaprojekte koji bi nas trebali izvući iz krize, a privatnome sektoru donijeti toliko potrebne poslove. Bez njenih poticaja na hrvatskim njivama više ni korov ne može samostalno rasti. Ona, eto, odlučuje i koji će gospodarski sektori i dalje uživati njenu blagonaklonost, a usluge kojih sektora (ne samo pojedinih tvrtki, nego cijelih sektora!) više naprosto neće trebati. I to ne zbog krize, kako bi netko mogao pomisliti, nego zato što ona to tako želi. Jednostavno joj je 'pukao film'! Zasmetala joj je, kako je to nedavno neizravno pojasnio i sam premijer Zoran Milanović, 'količina žuči i agresije u određenim krugovima' (ili možda količina kritike na račun Vlade i njenog PR-a?), te je on tim krugovima naprosto odlučio zavrnuti pipu. Pa neka se žale 'upravi vodovoda i kanalizacije'!

No, možda ćete se pitati, kako je država došla do tolike moći da o njoj svi ovise? Vrlo jednostavno: nemilosrdno je zagrabila u novčanike svih svojih građana i račune svih tvrtki (no dobro, skoro svih, jer nekim je sektorima ipak ostavljen dio moći u 'guljenju' svojih 'klijenata'), kako bi napunila svoje nerealno visoke proračune i izvanproračunske fondove. Građani, neovisno o tome rade li u privatnoj ili javnoj sferi, tako su vremenom izgubili kupovnu moć, a tvrtke konkurentnost i realno tržište, pa je i jednima i drugima preostalo tek uprijeti pogled u nju – svemoćnu državu. Ona, pak, za razliku od drugih, manjak sredstava ne mora rješavati većim smanjenjem rashoda. A i zašto bi, kad ga može pokriti većim porezima i 'uvođenjem bolje fiskalne discipline', dok njene monopolističke tvrtke neracionalnost poslovanja vrlo lako nadoknade podizanjem cijena svojih usluga i proizvoda. Dakako, opet na račun građana, svojih 'prisilnih' potrošača. Država, tako, uzima od svih i dijeli (skoro) svima pa bez nje, odnosno bez onih koji njome upravljaju, jednostavno ne možeš. I tako, mic po mic, od državne planske privrede, iz koje smo nekoć izašli, umjesto do slobodnoga tržišnog gospodarstva kako nam je najavljivano, dođosmo do svojevrsnog, od države i njene milosti, ovisnoga gospodarstva. Sjašio je Kurta, a uzjah'o Murta!

Ne trebaju, stoga, nikoga čuditi ni ostale vijesti koje čitamo ovih dana, poput povećanog priliva u političke stranke ili (ponovnog) povećanog odlaska mladih na, kako se to nekoć zvalo, 'privremeni rad u inozemstvo'. Gdje bi to mladi - u trenutku kad su radna mjesta kod privatnika neizvjesna i o volji vladajućih ovisna, kod države zauzeta ili osigurana podobnima, a i kod jednih i kod drugih porezima i nametima preopterećena - uopće i mogli tražiti svoju budućnost, negoli negdje vani ili pak što bliže tome (političkome) Suncu, kako bi se 'bolje ugrijali'?