Draga Rujana,

Otvoreno ću reći - ne držim puno do mišljenja dobrog dijela tvojih komentatora, ali tebe zbilja poštujem, a vjerujem i u još par ljudi na ovom blogu – pa tako, ako objaviš ovo pismo, neka slobodno komentira tko što hoće.

Na ovogodišnje Valentinovo, završila je moja veza koja traje tri godine. Obzirom da smo sve ovo vrijeme imali manje-više nepostojanu vezu s povremenim prekidima, ni ovaj prekid možda nije definitivan, ali moja se energija sve više crpi, gubim entuzijazam. Dosta mi je toplo-hladne udice, dosta mi je mene koja se na to kačim, htjela bih izaći iz začaranog kruga ponavljanja. Htjela bih nešto naučiti, promijeniti, započeti novi ciklus.

Mogla bih reći, nas dvoje smo si suđeni. Ili fatalni - kao da smo se oduvijek samo čekali. Zašla sam u 40-e, on u 50-e, oboje smo vrlo zgodni i vrlo mladoliki, inteligentni i vrijedni u poslu. Istovremeno nesigurni seksualno (pogotovo on), oboje više žudimo i maštamo nego li realiziramo, dosta smo strašljivi (pogotovo on). Mogla bih reći, slični smo u svojim slabostima. Do njega, nikog nisam tako integralno voljela – dušom i tijelom. Imala sam razna iskustva prije, ali ova ljubav kao da me inicirala, tj. po prvi put iskusila sam cjelovitost predanja muškarcu; emotivno, duhovno, seksualno. Jedina 'mrlja' koju neću negirati tiče se zrelosti – iako i ja imam svojih mana, čini mi se da sam spremnija od njega na trajnu vezu, na prilagođavanje, pretapanje, sjedinjenje, a on kao neki mladac i dalje prečesto dvoji, sumnja, uvijek spreman na negativnu konstrukciju, dobar izgovor da pobjegne i ne preuzme odgovornost, nije osviješten, iako senzibilan, čak bježi od istine. Naša je veza vrlo romantična, čarobna, taktilna, strastvena. Ljudi oko nas misle da smo ludi od ljubavi, predani i vjerni, pravi golupčići, i to jest istina prema van, ali postoji i naš unutarnji realitet - nismo nimalo laka kombinacija, naša je veza 'teška', komplicirana, intenzivna, žudljiva - za strasti je potreban bol.

Nemamo (zasad) klasičnih svađa. Kad se ipak desi neki minoran nesporazum, ja bih svađu završila odmah idući dan, znam se ispričati, objasniti – ali on kao da mi to ne dozvoljava, kao da mu svaki čas treba time-out za odvajanje ili odmor od mene, kao da ne zna dulje trajati u vezi – ako tada zovem ne javlja se na telefon, ili previše zamjera neke moje rečenice izrečene u pukom afektu – kako bilo, nikad mi ne uspijeva svađu završiti brzo, da svađa traje kratko, da se idući dan spojimo u zagrljaju i poljupcu kako bih ja htjela i kako sam inače navikla. To mi se čini osnovni kamen spoticanja među nama - ja se mirim brzo i jednostavno, a on ne zna reći 'oprosti' za bilo što važno i emotivno, osim za neke marginalne situacije (reći će 'oprosti' ako mi nehotice prolije vino po stolu, ali neće reći 'oprosti' ako obeća da će nazvati pa ne nazove, što mene puno više povrijedi i što mi često radi – tada eventualno ako ga pitam kaže tek neodređeno, 'e, jebiga'). Mislim da sam u suštini jača od njega, određenija i sposobnija voljeti. On je povremeno krasan, strastven, suptilan, baš idealan, ali katkad i sav neodređen, promjenjiv, hoće-neće, izgubljen – u biti, slab. A opet, i takvog ga volim.

Pa i ovaj najnoviji prekid, desio se jer sam po njemu tražila previše (da me zove svaki dan, pa i ako se taj dan ne vidimo). Iako se strasno volimo, meni se čini da nas dvoje imamo različite kapacitete za ljubav – ono što je meni normalno, njemu je možda previše – kao da ja imam veći kapacitet ljubavnih pluća, a njegova su pluća uža, stisnutija. Iako ne mislim da sam neki ljubavni manijak, ispada kao da sam ja trenirana za svakodnevni odlazak na Sljeme, a njemu je to super samo povremeno, ali ne i stalno. To možda i nije njegova prava priroda, ali je negdje davno to odgojem poprimio. Postao je takav, u biti, to jest on. Meni se čini kao da ima predrasudu da su sve žene po definiciji naporne, emocionalno zahtjevne, i kao takve mogle bi nadvladati i dominirati muškarcem koji im se prepusti – pa onda on shodno tome ima potrebu kontrolirati situaciju, ne prepustiti se potpuno, tj. svako malo povući se iz pozicije prepuštanja natrag u poziciju kontrole.

U nekim fazama naše veze on se meni strastveno prepuštao, da bi u drugim opet pribjegavao kontroli, iako ne mislim da sam ja svojim ponašanjem na to bitno utjecala. Od svega ovog, nakon tri godine postala sam malodušna. Gubim vjeru da mogu prekinuti začarani krug, a htjela bih. Za mene prava veza samo je ona s obostranim predavanjem, pretapanjem. Iskreno, jedino u takvoj vezi mogla bih biti zadovoljna.

Pitam se - ima li načina da mu pomognem da mi se trajno otvori, da mi preda svoje srce kao što sam ja njemu svoje predala...

L.

Draga L., mislim da si ti sama najbolje dijagnosticirala situaciju…

Vi ste se našli relativno kasno u životu – pod kasno mislim kao posve formirane ličnosti sa svojim navikama, potrebama, uvriježenim načinima i obrascima ponašanja u vezi (što ilustrira tvoja rečenica; 'kao što sam navikla') i naravno, van nje.

Isti taj problem koji ti imaš ima i nekoliko mojih prijateljica koje su sve redom zgodne, pametne, strastvene i vrlo intenzivne osobe u vezi sa divnim dečkima, ali – slabijeg intenziteta. Uglavnom su mlađe od vas, ali sve imaju gotovo identične pritužbe na svoje dečke; da se ne žele predati, da su 'slabi' i piškiću-kakiću, čak imamo i interno ime za njih: Njonjo.

Međutim, kada sam u prilici biti s nekim od tih Njonja, nekako se svaki puta iznenadim kada shvatim da postoji i druga strana novčića – ispada da su moje drage frendice često naporne, emocionalno zahtjeve, sklone kontroli (dakle, žele svakodnevno viđanje ili bar komunikaciju), često prigovaraju – i to 'u afektu' – odnosno kada nije po njihovom. Radi se o nekoliko parova sa vrlo sličnom pričom, tako da je ovo sada naravno generalizacija na osnovu mog iskustva s njima.

I znaš što – kada bolje razmislim i pokušam ne suosjećati s tim curama i dečkima nego se pretvaram da sam objektivna (koliko je nekome tko bi se trebao recimo zvati Empatija Jeger uopće moguće) – i jedni i drugi u biti imaju pravo.

Naime, ako prelaziš nečije granice, logično je za očekivati da se taj povlači u sebe. a tvoj dragi ne da ima predrasudu da su žene emocionalno zahtjevne i dominantne, nego je to njegovo – iskustvo. Ja ne sumnjam da si ti strastvena i intenzivna osoba i da si ga upravo kao takva privukla, ali čini mi se da bi se tu i tamo trebala suzdržati od prigovaranja/izgovaranja stvari u afektu. Naime, kaže moj dragi da sam ja isto takva i da znam biti naporna (evo, sad sam ga pitala) ali da što on može kada ga ne zanimaju drugačije žene (ne znam što mu je trebao taj plural, ali hajde….). Samim time, morao se naučiti nositi sa cijelim paketom – da pojasnim, ja sam isto kolerik, kao što mi se čini da si i ti – inače ne bi bilo 'afekta' niti brzog mirenja. Naime, kolerici (znam to dobro jer mi je pola porodice takvo) se lako raspale, svašta kažu i zatim se isto tako lako pomire kao da ništa nije bilo…. Ja sam, međutim, dijete dvije krajnosti – otac mi je točno takav, a majka od onih koje provode 'tihi tretman' kada se naljute. Zato sam valjda ipak negdje u sredini – kada puknem, puknem do kraja, ali ne pucam baš olako. No znajući kako boli kolerični ispad, jako se pazim tog afekta pa ne govorim – radije vrištim, plačem ili razbijam suđe (i to po mogućnosti nasamo), nego da se dovedem u situaciju da nekoga gadno povrijedim riječima. Isto se tako lako i ispričam kad treba i objasnim svoje osjećaje/ponašanja kao i ti, ali znam da ta isprika ne znači puno onome tko se našao na meti koleričnoga bijesa….

Drugim riječima, vas ste dvoje dva različita temperamenta i dok se ne pokušate jedno drugome približiti kroz razumijevanje te činjenice, stalno ćete se natezati na način koji si opisala.

Sve u svemu, imaš dovoljno godina da znaš da se ljudi u osnovi baš i ne mijenjaju tako lako, pogotovo ne od strane drugoga – dakle, ne možeš od njega napraviti nešto što nije, ali možeš ipak pokušati promijeniti neka svoja ponašanja koja ga 'ugrožavaju' – jer ja ne pušim tu priču da tvoje ponašanje ne utječe na njegove 'epizode'.

Dapače, mislim da ti jesi emocionalno zahtjevna žena iako toga nisi svjesna, a to znam zato što sam i ja takva iako se sebi činim baš normalna i uravnotežena …a to znači da nas neki muškarci doživljavaju kao dominantne – neke to odbija, neke privlači, a neke i privlači i odbija istovremeno.

E sad - upravo zato što si toliko zahtjevna, možeš puno ljubavi i dati.

S druge strane, on manje traži, ali zato manje i daje. Iako, ne postoje te mjerne jedinice kojima se mjeri količina ljubavi, sve je to užasno subjektivno i kao takvo, vrlo nezahvalna tema.

Mislim da gotovo svi od partnera očekujemo previše – da nam bude ljubavnik, prijatelj, otac, majka, psihoterapeut i sve to odjednom… to je možda razlog zašto se mnoge veze nasuču – stoga bih svakome tko je ikada htio biti, bio ili jest u vezi koja može ili ne mora nikada biti bračna, preporučila knjigu (da se zna, nije samopomoć) Dr. Pamele Haag “Brak; strogo povjerljivo”.

Radi se upravo o brakovima (po mome se ubrajaju i veze) koji su 'polusretni' – to jest, sve je u redu, izvana je divno i krasno, a iznutra – jedan od partnera ili oboje nisu dovoljno nezadovoljni da prekinu niti dovoljno zadovoljni da se prestanu pitati 'Je li to sve?'…

Ne mislim da ta knjiga nudi nužno odgovore na sva pitanja koja nas muče, ali daje dosta materijala za konstruktivno razmišljanje o vezama, a i prilično je i zabavna.

Ipak, preporučam uz knjigu kupiti i čokoladu od pola kilograma. A za dečke pivce za živce.