Ne iznenađuju, primjerice, Hrvatski socijaldemokrati koji ističu da 'neoliberalna ideologija proizvodi egoističnog pojedinca'. Ili pak Hrvatski laburisti, koji spominju radnike kao 'robove podivljalog neoliberalizma', pišu o 'diktatu neoliberalnog kapitala', 'klanjanju neoliberalnoj doktrini' i slično. Međutim, i Plan 21Kukuriku koalicije priklonio se takvoj retorici, pa spominje izvrgnutost potplaćenih radnika i marginaliziranih sindikata 'pritisku neoliberalnoga kapitalizma u najgrubljem obliku', a uzroke krize u Hrvatskoj pripisuje 'ekonomskom modelu temeljenom na neoliberalizmu i tržišnom fundamentalizmu'.

Takva retorika Plana 21 iznenađuje jer ga potpisuje koalicija u kojoj je i stranka koja u samom svom nazivu sadrži riječ liberalno, naime Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS) te IDS čije je osnovno načelo liberalizam i koji se zalaže za 'svođenje uloge države na stvaranje uvjeta ekonomskog razvoja, a nikako ne na upravljanje u privredi jer je tako neefikasno'.

U Hrvatskoj praktično nema liberalnih stranaka. Odnosno, one koje postoje, slabo prolaze na izborima. U čemu je problem?

Većina stranaka izjašnjava se za tržišno gospodarstvo, pa čak i SDP, ali možda baš njihova rečenica 'SDP-ova načela nisu u suprotnosti sa sustavom baziranim na tržišnoj ekonomiji, ali se duboko protive poimanju društva kao 'tržišnog'' najbolje objašnjava stanje u Hrvatskoj. Ne računajući zemlje poput Sjeverne Koreje i Kube (te Kine koja je slučaj za sebe), komunizam je uglavnom propao, kapitalizam je svuda oko nas, a trećeg puta nema. Stoga se političke stranke deklarativno priklanjaju kapitalizmu, ali ne razumiju ili ne žele razumjeti njegove zakonitosti.

A što je zapravo kapitalizam? Kapitalizam je sustav slobodnog tržišta, izgrađen na privatnom vlasništvu, u kojem vlasnici kapitala imaju prava vlasništva i na temelju tog vlasništva su profitima nagrađeni zbog toga što svoj kapital izlažu riziku gospodarskih aktivnosti. I u teoriji i u praksi u pojedinim se zemljama razlikuju stavovi o tome kakvu bi ulogu država trebala imati u kapitalističkom gospodarstvu. No jedna od glavnih komponenti kapitalizma jest ekonomski liberalizam. Klasični ekonomski liberalizam - koji je u 18. st. formulirao Adam Smith - promiče laissez-faire i privatno vlasništvo, a državna intervencija ograničena je na stvaranje uvjeta neophodnih za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti.

Ekonomski liberalizam podrazumijeva činjenicu da pojedinci imaju ekonomsku slobodu, tj. da je imovina koju stječu bez upotrebe sile, prijevara ili krađe zaštićena od fizičkih napada drugih, pa su je slobodni su koristiti, razmjenjivati ili davati sve dok njihovo djelovanje ne ugrožava identična prava drugih. A ekonomska sloboda, osim što potiče napredak, neophodni je preduvjet općenite ljudske slobode i razvoja demokracije.

Premda se neoliberalizam kao pojam pojavljuje već od kraja 19. st. u češću, uglavnom pejorativnu upotrebu ušao je 70-ih godina prošlog stoljeća, uz prijedlog Johna Williamsona da se kontrola nad gospodarstvom prebaci iz javnog u privatni sektor. Budući da su prijedlog zagovarali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nazvan je Washingtonskim konsenzusom, a podrazumijevao je savjete državama da snize carine, poboljšaju fiskalnu disciplinu i privatiziraju javna poduzeća. Posve u neskladu s ideologijom laissez-faire, često su savjetovali i povišenje poreza kako bi se smanjio proračunski deficit.

U kasnijim, radikalnijim pristupima, neoliberalizam se obično poistovjećuje s vladavinom tržišta, smanjivanjem javnih rashoda za socijalne usluge, deregulacijom, privatizacijom i eliminiranjem koncepata javnog dobra i zajednice te uvođenjem odgovornosti pojedinca.

Više slobode, manje '-izama'

Zanemarujući ovdje rasprave o dobrim i lošim stranama navedenih stajališta, u Hrvatskoj se valja zapitati je li ovdje ikada zaživio čak i klasični liberalizam, a da se o nekakvom neoliberalizmu i ne govori. Krećući od ogoljenih karakteristika toliko omraženog neoliberalizma mogu se postaviti ova pitanja: Vlada li u Hrvatskoj tržište? Smanjuju li se javni rashodi za socijalne usluge? Provodi li se deregulacija? Provodi li se privatizacija? Uvodi li se odgovornost pojedinca?

Odgovori na sva ta pitanja negativni su, a liberalizaciju hrvatskog gospodarstva najbolje pokazuje indeks ekonomskih sloboda po kojem je Hrvatska 89. na svijetu. Pritom smo po veličini države na 111, a po regulaciji poslovanja čak na 114. mjestu. Da bismo se popravili u prvoj kategoriji – veličina države – morao bi se smanjiti udio državne potrošnje u ukupnoj potrošnji, smanjiti udio javnih poduzeća i sniziti granične porezne stope. Za poboljšanja u drugoj – regulacija poslovanja – država treba prepustiti tržištima da određuju cijene i suzdržati se od regulatornih aktivnosti koje koče poslovanje i povećavaju proizvodne troškove te od 'biranja favorita', tj. od korištenja moći države da izvlači financijska sredstva i nagrađuje jedna poduzeća na račun drugih.

U Hrvatskoj se evidentno ne provodi ni liberalizam, a kamoli neoliberalizam, pa zaista čudi retorika hrvatskih političkih stranaka. Uostalom, zapitajte se: jesu li silne državne potpore povećale zaposlenost i izvoz? Je li visoki udio socijalnih naknada u proračunskim rashodima rezultirao adekvatnim i pravedno raspoređenim mirovinama, zdravstvenim uslugama i socijalnim pomoćima? Puno je pitanja i brojne će se stvari u ovoj državi morati mijenjati, ali bilo bi dobro kad bi se stranke bile kadre usredotočiti na ono što će poticati napredak i demokraciju, a ne se nabacivati nepotrebnim i neargumentiranim '– izmima' koji u nas nemaju utemeljenja.