Riječ je, dakako, i o pokušaju relativiziranja fašizma o čemu smo na ovom mjestu već raspravljali. Ti su prijedlozi, međutim, opterećeni i nekim drugim zanimljivim, ali i neugodnim proturječjima.

Što je zapravo totalitarizam? Je li dovoljno složiti se da su režimi Mussolinija, Hitlera, Staljina i Maoa bili totalitarni ili se meritum krije negdje drugdje?

Totalitarizam, naime, ne počiva samo na vladavini jedne i jedine partije, na sveprisutnoj tajnoj policiji, koncentracijskim logorima, podčinjenim medijima, bezakonju, strahu i nasilju. Naprotiv. Totalitarizam počiva na ljubavi.

Totalitarizam je nesumnjivo povijesna, ali je i intimna drama. On se rađa u trenutku kada čovjek odustaje od sebe samog, svoje sudbine, svog tijela i zdravlja, svoje savjesti i svojih nagona, svojeg razuma i svojih snova i kada dragovoljno pristaje svoj vlastiti život podrediti nečemu što mu je odnekud, za obiteljskim stolom, s političke govornice ili propovjedaonice, u školi ili u medijima, nametnuto kao viši cilj i viši smisao. No to je još uvijek samo bijedan kukavičluk poslušnosti ili samo infantilni strah od odbačenosti i izopćenosti. To je još uvijek samo glupost nesposobna da prepozna ispraznost i prevaru koje se kriju iza viših ili stoljetnih povijesnih ciljeva. Sve to još uvijek je samo naivnost neukog očajnika.

Totalitarizam je rođen kada se poslušnost i podređenost rasi, domovini, naciji, partiji, proletarijatu ili, pak, nekom Višem Biću, doživi kao ljubav, kao zanos, kao spremnost na žrtvu, odricanje i patnju. Upravo je ta ljubav – a totalitarna je svaka ljubav prema bilo kojem prividu koji se predstavlja važnijim od čovjeka – veliki i neoprostivi zločin prema sebi samom. Zločini poput koncentracijskih logora, genocida, mržnje, torture, ratova i masovnog siromaštva samo su daljnje, ali i neizbježne posljedice tog ishodišnog zločina te velike ljubavi.

Preobrazba političkih ciljeva

Odvratnost totalitarizma ne iscrpljuje se u njegovom brutalnom zadiranju u život neprijatelja, nego u tome što od podanika ne očekuje samo pokornost nego i sreću zbog te pokornosti. On teži preobrazbi svojih političkih ciljeva u intimne i emotivne ciljeve svojih podanika. Ideologije i svjetonazori koji u tome ne uspiju ostaju na razini ulične vike ili kako-tako podnošljivog autoritarizma. Uspjeh totalitarizma mjeri se kakvoćom i količinom emocija koje su zamijenile racionalnu demokratsku proceduru. Tada banalan posao kao što je upravljanje jednom javnom ustanovom kakva je država postaje 'povijesna misija', floskule postaju neupitne svetinje, poniženje postaje dostojanstvo, a prezir prema sebi preobražava se u ponos zbog spremnosti na žrtvu, a slučajevi teške intelektualne i moralne nesvjestice slave se i potiču kao 'nacionalna osviještenost' ili 'klasna svijest'. Podanik koji na to pristaje i u tom pristanku doživi emotivno ispunjenje počinio je zločin prema sebi i pitanje kada će počiniti zločin prema drugome postaje tek tehničko i operativno.

Mržnja prema Židovima bila bi nemoguća bez ljubavi prema Njemačkoj. Bila bi nemoguća i mržnja prema ukrajinskim kulacima bez ljubavi prema Zemlji sovjeta. Bez ljubavi prema srpstvu ne bi bilo moguće razaranje Vukovara i genocid u Srebrenici. Ne bi ni strahote u Lori bile moguće bez hrvatskog domoljublja. Svi počinitelji, stražari u nacističkim koncentracijskim logorima, trojke NKVD-a, ubojice iz Vukovara i Srebrenice i sadisti iz Lore, svi su oni u jednom trenutku svoga života odustali od sebe i pristali uz Viši Cilj jer su mislili da je to ispravno, jer su svakodnevno slušali da je taj Viši Cilj veličanstven, jer im se neprestano prijetilo kako će im život ostati prazan i beznadan ako se tom cilju ne priklone, jer se od njih zahtijevalo da taj cilj vole i da se za njega žrtvuju. Na koncu su i prestali voljeti sebe i priklonili se lažima opjevanim u domoljubnim i sličnim borbenim pjesmicama. Oni idioti koji su oteli avion da bi se sjurili u njujorške Blizance samo su primjer za krajnju konzekvencu takve ljubavi.

Istina, bilo je i onih koji su u velikim povijesnim nevoljama i prevratima mislili i na sebe pa je netko uzeo zlatni zub, netko videorekorder, netko tvornicu, ali takvi su u manjini i nisu bitni za ovu raspravu. Koristoljublje je suviše racionalno, suviše sebeljubivo i ljudsko da bi se totalitarizam oslanjao na njega. Totalitarizam je posesivni ljubavnik u vječnoj potrazi za iskrenom i bezuvjetnom ljubavlju. Zato i prezire korumpirane sponzoruše u svojim redovima.

Totalitarizam nije samo Hitlerov govor, Staljinov članak ili izljev nacije u mozak, već prije svega nesposobnost pojedinca da Sebe doživi kao zaseban i samodovoljan identitet kojeg ne određuje ništa osim njegovog Ja, ponajmanje porijeklo, jezik ili mjesto rođenja. Ta nesposobnost u pravilu narasta do tolikog prezira prema sebi samom da se nesretnik osjeća uskraćenim pa i uvrijeđenim ako ne pripada nekoj većoj cjelini, nekoj zajednici koju će voljeti, za koju će navijati, za koju će ubijati ili pristati biti ubijen.

Moralni i intelektualni bezdan

Gdje su ti ljudi zagubili svoj život? Gdje su izgubili samopoštovanje? Zar je tako teško u tom obilju slobode koje se nudi nacijama i klasama prepoznati surovu prevaru? Zar ljudi doista žive u takvim egzistencijalnim, moralnim i intelektualnim bezdanima da im nije žao svoje vrijeme, svoje emocije, svoje ufanje, pa i sâm život pokloniti očitim opsjenama koje jamačno ne mogu donijeti ništa osim siromaštva i smrti? Zar su toliko jadni da ne žele biti slobodni građani nego se bolje osjećaju utopljeni u rulju ili, politički korektno rečeno, u 'narod'?

U toj praznini i u tom jadu leže korijeni totalitarizma. Bez tog masovnog i oduševljenog suučesništva ne bi bilo ni Hitlera, ni Staljina, ni Al Kaide, plavokosih atletičara, veselih kolhoznica i sretnih radnika, policijskih podruma i zabranjenih knjiga, a zastave, himne i grbovi bili bi samo dosadni brendovi među dosadnim brendovima. Ne počiva uspjeh totalitarne propagande na nekoj nedokučivoj vještini nego na želji da se u nju vjeruje, kao što ni moć političke policije ne počiva na njenoj učinkovitosti nego na malim gadovima iz susjedstva koji anonimne prijave podnose iz zadovoljstva. Nisu u totalitarnim režimima mediji neslobodni samo zato da se ne bi rugali vlasti nego i zato da pripadnici 'naroda' ne bi u kakvoj istini prepoznali vlastitu moralnu bijedu.

Uzaludno je raspravljati o tome da su rasizam i antisemitizam zločinačke ideologije i da je diktatura proletarijata siguran put u nesreću i neslobodu, a kamoli o tome da su istočnoeuropski nacionalizmi, njihove suverenosti, teritorije, kolijevke, ognjišta i domovi jedna nepregledna hrpa neprobavljivih bedastoća. Problem je u tome što ljudi u to vjeruju i pritom su još i sretni, ponosni i spremni obožavati svaku dosjetku koja je dovoljno drska da se prikazuje važnijom od njihove vlastite sudbine.

Utoliko su ustavne izmjene koje pokušavaju osuditi sve totalitarizme pravni i politički promašaj. Totalitarizam je samo jedan, neovisno od toga koje zastave vije i kojoj fikciji nudi sreću i slobodu i ostaje totalitarizam upravo zato što tu sreću i slobodu nudi fikciji, a ne živom čovjeku. On nije ništa drugo nego spremnost na odricanje od sebe zarad neke od mnogih prevara koje se ponekad većim, ponekad manjim intenzitetom nude na tržištu ideologija i svjetonazora.