U Sjedinjenim američkim državama broj slobodnih zidara ili masona bio je najveći u trenutku kada je John Fitzgerald Kennedy ulazio u Bijelu kuću. Gotovo jednako onoliko ljudi koliko je u Hrvatskoj stanovnika danas, činilo je 'bratstvo časnih ljudi na dobrom glasu'. Slobodno zidarstvo ne odbacuje vrhovno biće, pa u tome smislu nije ni protubožanska organizacija. Sovjetski Savez kao i sve socijalističke države zabranjivale su djelovanje masonerije. Kako je tih godina šef FBI-a J.E. Hoover govorio da nije važno kojem se bogu molite, samo budite drukčiji od Sovjeta, klima je bila povoljna da se slobodno zidarstvo prošili u zemlji u kojoj je 'zanat' postojao vrlo dugo. Rast od 2.8 milijuna do preko četiri u samo petnaestak godina pomoglo je i masonstvo predsjednika Harry Trumana. Slobodni zidari i Amerika u mnogočemu su bili jedno. Brzo nakon što je 1717. osnovana Velika loža Londona, tajno se društvo brzo proširilo prvo na ostatak Europe, u kolonije, a onda i drugdje u svijetu. O svemu je do sada pisano toliko mnogo da se o tajnosti ne može govoriti. Tajniji su tek članovi i, ponajviše, smisao onoga što se u hramovima odvija, što simbolika koju imaju zapravo predstavlja.

'Časni ljudi na dobru glasu', od NDH do SFRJ

U Titovoj Jugoslaviji organiziranog slobodnog zidarstva nije bilo. Bila je to još jedna od razlika između demokracija i nedemokracija. Još teže je bilo u fašističkim diktaturama, napose u nacističkoj Njemačkoj, pa onda i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hitleru je bilo jasno da se 'malograđanski ograničene ... i bezazlene udruge za uzajamno promicanje vlastitih interesa', kako ju je procijenio njemački nacistički vođa svoje sunarodnjake slobodne zidare, ne treba bojati. No, opasno je bilo ono što su nacisti od slobodnih zidara preuzeli, 'posebne običaje', izolaciju, 'simbole i tajnovite obrede' koji se razumiju tek na višoj razini. U NDH Pavelić je masonima predbacivao potporu nastanku Jugoslavije 1918. (ne objašnjavajući koje su bile alternative), pa su mnogi otpremljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Doduše, nisu stradali, možda i zbog toga što su u slobodnim zidarima bili Slavko Kvaternik, sin mu Dido, Mile Budak, niz visokih časnika.

U socijalističkoj Jugoslaviji, a to je bila osnovna razlika, masoni su na važnim dužnostima u društvu, mada ne, koliko je poznato, političkim. Andrija Štampar, osnivač Svjetske zdravstvene organizacije, presjednik JAZU, dekan Medicinskog fakulteta i rektor Sveučilišta, Grga Novak, također predsjednik JAZU, publicist Josip Horvat, književni teoretičar Antun Barac, samo su neki od poznatijih. Osim dugogodišnjih govorkanja o Titovom članstvu u masonima, nikakvih dokaza nema, baš kao ni o članstvu Miroslava Krleže. Neki su po srdačnosti kojom su komunicirali Tito i Ivan Meštrović, pronalazili tajne razloge takve bliskosti. Potvrde nema, nikada nismo saznali je li i gdje Tito primljen u neku od loža..

Pitanja i nedoumice

Interes za slobodno zidarstvo trajan je i povremeno će se pojačavati kako se dogode filmovi i romani poput Dan Brownova o Anđelima i demonima, baš kao i knjige poput 'Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. Mudrost' Branka Šömena, koja je samo prvi dio zamišljene trilogije. Prvi je dio na gotovo nesvladivih 900 stranica obuhvatio vrijeme do pred Drugi svjetski rat. Rukopis će otvoriti više nedoumica, no što će se razrješiti pitanja, ali ne zbog obilja informacija, često i nepotvrdljivih u izvorima, pa ni imena koja su navedena. Onima koji traže zakulisno, protunarodno, antihrvatsko ili protukršćansko, nikakvi dokazi neće pomoći. A opet, kada bi se važne Hrvate i one koji su u Hrvatskoj živjeli i bili njezini vojnici, odvjetnici, umjetnici, liječnici, sveučilištni nastavnici, publicisti i novinari, jednostavno otpisalo ili označilo sumnjivim, odrekli bismo se desetaka onih koji su oslikali i izgradili najbolje u zemlji što imamo.

Prvi hrvatski plemić za kojeg znamo da je bio mason Sigismund je Gondola, Gundulić, koji je 1742. došao na čelo lože u Beču. Prva hrvatska loža formirana je u Glini 1764., pisali su o tome mnogi, čak i u Sanaderovom slučaju spominjani brazilski slobodni zidar Eugen Laxa. Kada je 1786. Maksimilijan Vrhovec, član zagrebačke lože Mudrost zaređen za biskupa zagrebačkog, svome kritičaru napisao da ne pripada 'zlom društvu', da nije 'izdajnik domovine, čovjek bez ikakve religije i slobodoumnik'. Smetali su ga oni koji su tobože braneći svoju vjernost napadom na druge po svemu bili daleko od vjere. Slični su bili plemenitaši Draškovići, pa Škrleci, toliki koji su tada Hrvate umjesto naroda seljaka činili političkim narodom, bez kojih bi u političkoj povjesnici Hrvatske bila praznina.

Između hajke i euforije

Slično moglo reći i za one koji su baš tih godina 18. stoljeća u stotinama tisuća postali članovi slobodnog zidarstva u Sjedinjenim Državama i prije no su postale neovisne. Pravo je pitanje što ipak članstvo u bilo kojoj organizaciji znači. Ako je netko katolik, pa i vjernik, netko tko odlazi u crkvu, možda i svećenik, još uvijek ne mora biti predan onome što formalno ispovijeda. Je li članstvo u Slobodnom zidarstvu predsjednika Georga Washingtona, a na radovima se pojavio tri puta, dovoljno da se baš to smatra glavnom prizmom kroz koju Washingtona treba promatrati? Čak i ako bi to bilo tako, čak i da su Amerikanci namjerno podigli zgradu Kongresa na Hillu ne zato što je to bio ugodniji dio glavnog grada od nižih dijelova odvratno vlažnog, močvarnog Washingtona, već zbog orijentacije koja podsjeća na orijentaciju u hramovima masona, što iz toga možemo zaključiti? Zašto su onda tako lako i brzo, nakon euforije posjete francuskog markza Lafayettea 1825., onoga tko je pomagao Amerikancima da postanu slobodni, također slobodnog zidara, koji je izazvao erupciju oduševljenja za bratstvo, a onda je došlo do promjene. Početkom 19. stoljeća oko 5% svih muških Amerikanaca s pravom glasa bili su masoni. Samo dvije godine kasnije, nakon nejasnog nestanka, vjerojatno ubojstva Williama Morgana, masona koji je napisao knjigu o jednom od visokih redova masonerije, Royal Archa, koji je zamutio njegov izbor, oduševljenje se pretvorilo u histeriju. Naslanjajući se na odijum dijela Amerikanaca prema strancu Francuzu, plemiću, tajnim i elitističkim skupinama, Morganovo ubojstvo postalo je povodom za obrnutu reakciju.

Morgan otet, nestao, vjerojatno ubijen. Dvadeset suđenja i minorne kazne izazvale su bijes i žestoke reakcije javnosti, koja je rezultirala stvaranjem Morganovih vijeća, a onda i Antimasonske partije, prve treće partije u povijesti SAD. Bila je to prva u povijesti SAD-a partija koja je održala nacionalnu konvenciju za izbor predsjednika i prva koja je oglasila svoju izbornu platformu. Mada su antiamasonski političari pobijedili na izborima u Pennsylvaniji i Vermontu, William Wirt, bivši ministar pravosuđa, osvojio je ukupno tek osam posto glasova u utrci za Bijelu kuću. Bilo koja partija koja je instrument masovne histerije, politička organizacija sa samo jednim ciljem, teško može izdržati dugo na političkoj sceni, ali u pustošenju masonerije bili su uspješni.

Javnost i strah

Histerije su tako bile posvuda, ali u demokratskim zemljama uvijek pliće no u totalitarnim. Nikada se vjerojatno nije shvatilo što je stvarni cilj Bratstva, koliko je ono zapravo benigno, a po utjecaju i sve manje važno. U SAD-u broj slobodnih zidara prepolovljen je u odnosu na šezdesete, a članovi su uglavnom vrlo stari, umirovljeni građani. Umirovljen ne znači i neaktivan i neutjecajan, svakako, ali teško da je riječ o stanovništvu koje može dominirati. U zemljama obnovljene masonerije kao Hrvatska, sudeći po medijima, pa i objektivno nepostojanju histerije osim u pojedinim, očekivanim krugovima, riječ je o vjerojatno manjoj skupini ljudi.

Što budu javniji, biti će to znak da je ova zemlja sličnija Švicarskoj ili Americi. Što lakše budu djelovali kao pomoć ugroženima, bolnicama, bilo bi to korisno za sve. O slobodnim se zidarima zna gotovo sve, sve je toliko puta objavljeno, kasnije i snimano. Posjetitelji velikog Georege Washington Masonic National Memoriala u Alexandriji ući mogu svi, svatko dobije vodstvo postarijeg gospodina. 'Tajni nema', bilo je prvo što je rekao vodič. Potom je sve upitao: 'Biste li mi rekli svoj pin-broj na kreditnoj kartici?'. Tako je ilustrirao tajne slobodnozidarskog bratstva, vjerojatno ništa tajnije od tajni koje imaju stotine milijuna ljudi. Raditi na sebi, izgrađvati se, postajati bolji, pobuđivati interes za lijepo i dobro, to su ciljevi onoga što je univerzalno, posvuda prihvatljivo, to je ono što objašnjava uspjeh slobodnog zidarstva. Od toga, piše i Šömen, straha ne smije biti.