Bilo da je riječ o evolucijski rudimentarnim maštarijama o sreći kao plandovanju i seksualnom užitku, o transcendentnoj utopiji za samo jedan narod, o Robinzonadi, ili pak o ekološkome raju (‘Mediteran kakav je nekad bio’) iz kojega ćemo rado ubirati rentu, naša havajska pjesmica ne daje do znanja da za takav ideal bilo što treba raditi.

Turbo-karipska varijanta. Samo vagabundo

Ja san vjetar ludi. Ako ranim te nek mi nebo sudi. Zato pusti neka boli al' odlazim ja. Ja sam samo vagabundo.

Za razliku od ‘Tri palme’ - oličenja plandovanja, i ‘Potraži me u predgrađu’ - dokoličarskom nostalgijom za prošlošću, Hrvati danas vole i ‘turbo-karipske’ varijante, u kojima se talasemija i thallasophilia pretvaraju u romantično nasilje.

Kada se primjerice Karanovom derneku pridruži prepukli alt Vedrane Rudan, i kada se našim turbo-havajskim varijantama pridruži ‘inteligencija’ i pogotovo ‘javnost’, onda to zvuči ovako: ‘Sanjam da ću dočekati dan kad ćemo hodati ulicama, a na drveću će s isplaženim jezičinama visjeti naši demokratski izabrane vođe. Prosvjedi nisu samo `dobro rješenje`, to je jedino moguće rješenje. Što sirotinja može izgubiti? Nemaju krov nad glavom, hrane, budućnosti. Što je terorizam? To je borba za demokraciju drugim sredstvima. Shvatili su da im jedino zapaljena zemlja može ogrijati dušu. Od tople duše se ne živi, ali u modernom kapitalizmu život malog čovjeka pretvoren je u pakao pa je stoga bolje jedan dan živjeti kao lav negoli stotinu godina kao ovca.’

Taj galgen-humor (koji nadilazi poetske slobode), ezopovski jezik lavova i magaraca i ‘spaljena zemlja’ kao ideja duhovne obnove, tipična su obilježja romantičarskog nasilništva, o kojem će jednom, kada se dugačke jezičine pretvore u baraku pet be, ‘samo nebo moći suditi’.
Romantizam nasilja, oblikovan tobože duhovitim slikama obješenih političara nije svojstven samo ljudima s dugačkom jezičinom i kratkom pameću. Privlačnost takvog zazivanja nasilja, kao i pravo nasilje, za mnoge je inteligente ‘romantično’ jer se u njemu ogleda vagabundistički pravednički žar, neki atavizam srednjovjekovne viteške bitke za slavu,’čast’ i obnovu ‘ponosa’.

U sjajnoj knjizi Pjesma za jedan metak. Romatnično nasilje i utopija William Pfaff na primjerima intelektualaca poput Gabriellea D'Annunzia, T. E. Lawrencea (od Arabije), Ernsta Juengera, Willija Muenzenberga, Andrea Malreauxa i Arthura Koestlera analizira kako se utopijski romantizam gotovo uvijek pretvara u nasilje: ‘Moja knjiga govori o inteligentnim ljudima, punim romantike i avanture i o ideološkim manifestacijama političkog romantizma, koji ozbiljne, inteligentne i ‘moralne ljude dovodi do ubojstava, nasilništva i izdaja u službi utopijskih fikcija. Ljevičarsko se nasilje u službi utopijskih projekata racionaliziralo se kao viši oblik realizma (‘Postoji li divljaštvo koje ne bi počinio da iskorijeniš nasilje’, retorički nas je pitao Bertold Brecht.) Na desnici, romantična je ideja da ratnim nasiljem od običnih ljudi stvaramo heroje, a kolektivnim heroizmom iskorjenjujemo osrednjost.... Čini se da privlačnost tih ideja još uvijek nije iscrpljena.’

Neka im nebo sudi. Ali, kao u našoj turbo-havajskoj, autori kao da znaju da negdje griješe, pa oprost traže već i unaprijed...

Apokalipso sviraju crni i znojni anđeli/ S cvijetom u kosi ritam te nosi/ Dobit ću sve što zaželim. Pred nama nisu godine/al' mogu biti najdulji sati/Rado te pratim/Vodi me. // Anđeli nek se odmore. A u nebeske ponore/mi ćemo skupa padati znati/Otvori širom prozore.//Više nemamo želja/Jer sad plovimo do beskraja.

Romantičarsko-nasilničkom vagabundizmu pridružuje se i ‘havajsko-balkanski’ apokalipso: ‘narod’, ‘znojni anđeli’ nemaju što izgubiti osim vlastitih lanaca. I nema razloga za strpljivost. ‘Pred nama nisu godine.’ Stanje u društvu toliko je loše da se čini kako je ‘sve bolje od ovoga’. A kada nemamo što izgubiti, sva su sredstva dopuštena. ‘Bolje jedan dan biti lav, negoli cijeli život magarac’.
Ali kada se anđeli odmore, past ćemo u ‘nebeske’ ponore, i svima otvoriti prozore. Bez želja plovit ćemo ‘do beskraja’.

Ali Rundekov Apokalipso u intelektualnoj varijanti ima prozaičnije lice. ‘Taktika bi trebala biti ‒ nema odstupanja’, kaže jedan naš poznati zagovornik pobune. ‘Što se konkretno može učiniti? Svašta. Mogućnosti su nebrojene ‒ od javnih kampanja preko prosvjeda do štrajkova... Za svoja se prava možemo samo mi sami izboriti.’

Stvarno nebrojene mogućnosti. Sve dok ne postavite (logično) pitanje: ‘A što će se dogoditi potom?’ Sutra, kada zaustavite kotač svakodnevnog života, i kada nestane i ono malo stvari koje su nam preostale?

Nepromišljenim nasiljem ljudi, za početak, mogu izgubiti život. Ljudi osiromašuju, ali žive. Ali u našoj tradiciji takav je prirodan samoobrambeni stav, instinkt preživljavanja, oduvijek bio ‘seljački’, ‘malograđanski’, dio ‘ovčjeg’ ili ‘magarećeg’ mentaliteta, čijim uništenjem ništa ne bismo izgubili. ‘Oni barem štrajkaju!’ ‘Oni imaju petlje pobuniti se!’ ‘Mi sjedosmo dok drugi ustaše!’ Sve te javne pokliče možemo naći u slavnoj tradiciji Krležinog Petrice, čije geslo ‘Nigdar ni' bilo da ni nekak' bilo’ možemo čitati jedino kao autorov duboki sarkazam prema mentalitetu preživljavanja.

Ali čak i ako zanemarimo potencijalne žrtve (da ih zanemarimo?), jednom kada opet ‘ustanemo’, ideja romantičarskog nasilja u ezopovsko-makjavelističkoj slici o lavu i magarcu (lisici) ostavlja gotovo isto tako važne i trajne posljedice. Ona legitimira kockarski ‘va banque’-mentalitet.

Laž da ‘narod nema što izgubiti’ oduvijek je bila glavna krilatica revolucionara i kriminalaca. I ona je uvijek dobro služila revolucionarno-kriminalnim svrhama. Jer su se stanja koja su se prikazivala kao ‘bezizlazna’, po sociološkom načelu, stvarno i pretvarala u bezizlazna stanja: ljudi se više nisu trudili, i bili su skloniji sve svoje uloge stavljali na kocku. Moral i istina u tim su prilikama bile prve žrtve.

Naposljetku, varijanta ‘apokalipsa’ ubrzo se pretvara u himnu jedne hrvatske narodnosti: Gelem, gelem, lungome dromenca. Aven mansa sa lumniake Roma, Kai putaile e romane droma. A Romale. A Chavale. ‘Putovao sam mnogim cestama i sretao sretne Rome. Sa svojim šatorima, duž sretnih putova. Pođite sa mnom, Romi svijeta.’

Što onda: Je li život naposljetku ipak pjesma sa Havaja? Život bi zasigurno bio mnogo tmurniji bez ‘pjesama s Havaja’. Pjesme sa Havaja važna su ogledala kulture. Ali ona nisu dovoljna za stvaranje civilizacije. Za pretvaranje ‘pjesama s Havaja’ u proizvode civilizacije potrebno je još mnogo toga. Potreban je onaj ‘sitan’, svakodnevni vez koji zovemo radom. Crni i znojni anđeli.

I čak i ‘kada krenu zime i nakupe se alge na koritima’, kada se ‘s prove naše barke otvori beskrajno more’ potrebno je – još jednom - ocrtati svoj život temperom. Ali to nećemo učiniti tako da cijelu sliku oslikamo samo jednom bojom - crnom, zelenom ili crvenom.