Ovi prvi euroizbori vjerojatno su bili najneizvjesniji izbori od hrvatske neovisnosti. Čak ni kada su u izbornoj noći 2007. televijski voditelji kao buduće premijere naizmjence proglašavali Ljubu Jurčića i Ivu Sanadera nije bilo tako grozničave napetosti kao jučer.

Drama je počela već s prvim rezultatima objavljenim nešto poslije 11 sati. Vijest o šokantnih 5,98 posto televizijski voditelji su čitali s neskrivenom zabrinutošću, na naslovnicama portala stravična brojka bila je otisnuta fontom koji se inače čuva samo za udar meteorita ili bradavicu Paris Hilton, sve je pokazivalo da je katastrofa na pomolu. Hrvatska bi na svojim prvim euroizborima mogla izgubiti od prvih euroizbora koje je imala Slovačka!
Slovaci su u finišu svoje utrke imali 16,97 posto izlaznosti na izbore i to je bio najgori rezultat svih vremena u Europskoj uniji. Hoće li Hrvatska biti lošija i od loše Slovačke, hoćemo li u Uniju ući kao apsolutno najgora zemlja, hoćemo li se na kraju desetogodišnjeg tandrkanja po balkanskoj kaldrmi i klečanja pred vratima Bruxellesa osramotiti na samom kraju, na ulasku u staklenu dvoranu Europskog parlamenta? I to mi Hrvati, stari Europljani.

Jedni od najstarijih, kako jedan stari davno reče.

Ta je nenapisana zebnja izvirala iz gotovo svakog teksta, svake vijesti i svakog komentara koji je dolazio iz Državnog izbornog povjerenstva.

Prvo poslijepodnevno izvješće oko 16 sati počelo je davati tračak nade da još nije sve izgubljeno. Branko Hrvatin je još uvijek sa knedlom u grlu objavio da smo dosegli 14,63, ali i dao nadu da će ta brojka do zatvaranja birališta biti 'mnogo bolja'.

I bila je. Na zatvaranju smo pobijedili Slovačku i ostvarili rezultat od 20, 77 posto građana koji su izašli na izbore. Naciji je laknulo. Jest da smo daleko ispod Rumunjske i Bugarske, ali nismo najgori. U magarećoj klupi europskog parlamenta i dalje će sjediti Slovaci!

Do tada se u elektronskom svijetu medija već počela redati sva sila političara, analitičara i nevladinih djelatnika koji su tražili krivca za loš rezultat. Jedni su prozivali medije, drugi političke stranke, treći gospodarsku krizu i općenarodnu depresiju, ali gotovo svi su bili suglasni da je glavni krivac loš tajming i Ivo Josipović, koji je udovoljio Zoranu Milanoviću i europske izbore raspisao odvojeno od lokalnih.
Nitko doduše nije objasnio zašto i za koga bi lokalnim izborima napumpana veća izlaznost bila bolja. Osim što bismo bolje prevarili same sebe.

Budimo iskreni, ovi izbori hrvatske građane potpuno opravdano nisu zanimali jer su suštinski nebitni, nevažni i nezanimljivi. Iz istog razloga nisu zanimali ni medije, a ni svi ti političari, analitičari i nevladini djelatnici jučer nisu znali objasniti zašto bi ih trebali zanimati. Osim kao jedna velika anketa uoči doista važnih i zanimljivih lokalnih izbora. S čijim će analizama idućih dana opet popunjavati novinske retke i televizijske minute.

Jedino što je jučer bilo novo i zanimljivo jest preferencijalni sustav glasovanja koji je biračima napokon omogućio da utječu na stranačke liste, a sudeći po neugodnom iskustvu koje se s Ružom Tomašić dogodilo HDZ-u, a umalo i s Jozom Radošem SDP-u, možemo biti prilično sigurni da ni Zoran Milanović ni Tomislav Karamarko neće dopustiti da se on tako lako primijeni i na domaće izbore.

Pa se ovih 12 izabranih nemaju što stidjeti svog mizernog 20-postotnog legitimiteta u Europskom parlamentu.
Ali trebali bi se stidjeti kad ih neki kolega iz Estonije pita za postotak rasta BDP- a, a kolega Nijemac za postotak zaposlenosti. A neka ni slučajno ne pomisle da su u ičemu bitnom pobijedili Slovake. Poticaji za strane investicije su u Slovačkoj tri puta veći, lani su proizveli 925.000 automobila i imaju dva puta više visokobrazovanih građana od Hrvatske. I sigurno ne rade nacionalnu dramu od izlaznosti na euroizbore. Bave se nečim važnijim. Onim od čega žive svi građani.

A u toj kategoriji, naših '12 veličanstvenih' sjedit će i dalje na istome mjestu kao i svi mi. U magarećoj klupi Europe.