Ulazak u Europsku uniju jedno od najuspješnijih hrvatskih poduzeća stajat će oko 10-15 milijuna eura manje dobiti. Izvoz u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu čini oko 60 posto njegova prihoda, a ulazak u Uniju znači izlazak iz CEFTA-e. Pa će carina na njegove proizvode u Srbiji umjesto 15 biti 50 posto, a u BiH umjesto 5 bit će 30 posto.

U sličnoj su situaciji i druge velike hrvatske tvrtke, osobito iz prehrambenog sektora. Najteže će biti u Podravci koja nema nijednu akviziciju u regiji preko koje bi mogla plasirati svoje proizvode. Oni koji si to još mogu priuštiti odreći će se dobiti, oni drugi koji ionako već posluju na margini isplativosti odreći će se viška zaposlenih.

Jedan od većih hrvatskih špeditera kaže mi pak kako je za 1. srpnja već pripremio otkaze za 15 ljudi koji su radili na administrativnoj obradi uvoza iz EU. Ista sudbina očekuje zaposlene i u svim drugim špedicijama.

Menadžer u hrvatskoj filijali jedne njemačke farmaceutske tvrtke kaže kako ulaskom u EU njegova podružnica s oko 50 zaposlenih postaje nepotrebna. Distribucija i obrada tržišta obavljat će se iz Austrije ili izravno iz Njemačke. Nema razloga vjerovati da se slična ili ista racionalizacija poslovanja koju izvoznicima u Hrvatsku donosi jedinstveno tržište neće dogoditi i u mnogim drugim filijalama.

Ali neće se samo privatni sektor naći u problemima nakon 1. srpnja. 'Vuča vlakova', tvrtka kći Hrvatskih željeznica ima više od dvije tisuće zaposlenih. Posao im je, dakako, da vuku vlakove. Kako to rade procijenite sami, ali od 1. srpnja HŽ to sigurno više neće raditi sam. Tržište se i u tom segmentu 'liberalizira', tj. otvara i za sve druge takve kompanije iz EU. Tako su slovenske državne željeznice nakon ulaska u EU od 10 teretnih vlakova koji su iz Kopra vozili u Ljubljanu i dalje prema Uniji ostale na samo dva. Ostalih osam vlakova preuzele su češke i poljske lokomotive.

Ovo je samo nekoliko primjera koje sam čuo proteklih mjeseci. Nažalost, još ne postoji nikakva službena procjena koliko će se poduzeća, ljudi i njihovih obitelji izravno naći pod udarom ulaska u Europsku uniju. Niti jedna hrvatska vlada nikada nije napravila cost-benefit analizu ulaska u Europsku uniju. Onu osnovnu financijsku procjenu troškova i prihoda koju svaki poduzetnik mora napraviti makar i kad otvara kiosk u Vukovini.

To ne znači da treba sumnjati u sve one već dobro poznate i naveliko razglašene ekonomske potencijale i 'financijske omotnice' koje donosi ulazak u Uniju. Niti da treba sumnjati u mogućnosti koje otvara jedinstveno tržište s 500 milijuna stanovnika.

Ali to su zasad samo mogućnosti. Iste one mogućnosti koje su nam se otvorile kada smo stvorili državu. Državu s fantastičnom prometnom i geopolitičkom pozicijom, bogomdanim morem, obalom, zemljom, plinom, pitkom vodom i ljudima. Koliko smo uspjeli u svim tim mogućnostima možda je lakše iščitati iz nalaza Državne revizije i godišnjeg izvješća Državnog odvjetništva nego iz bilance robne razmjene s inozemstvom.

I sada, na pragu nove šanse i novih mogućnosti, sa svim dobrim i lošim izgledima, sa svim strahovima i nadama, u novu ekonomsku i političku eru ulazimo s međusobno posvađanom Vladom, frustriranim premijerom, salonskim predsjednikom, mutavom oporbom, potkupljivim sucima, nesposobnom administracijom i nogometnom reprezentacijom.

I kao takvi, nema sumnje da ćemo večeras protiv Srbije znati odigrati dupli pas, izvesti neku dobru fintu, zabiti gol i pobijediti. Jer za tu utakmicu smo se sigurno dobro pripremili.

Kao što je sigurno da se i Europska unija dobro pripremila za susret 1. srpnja. Pa se bojim da će mnogima u našoj momčadi biti važnije preživjeti nego pobijediti. Da će im to doista biti - utakmica za pamćenje.