U elitne restorane mnogi ne odlaze samo zbog odlične hrane, ljubazne posluge i ugodnog okružja. Takva društvena okupljališta nisu samo kulinarski hramovi modernog doba, već imaju gotovo i obredni društveni značaj kao svojevrsni izlog u izlogu, u kojem oni najmoćniji, najbogatiji i najpoznatiji, od diplomata do političara, od gospodarstvenika do umjetničkih i estradnih zvijezda, izlažu svoje nedvojbene veličine. A restoran Marcellino bio je jedan od onih iznimno rijetkih restorana u Zagrebu i Hrvatskoj, za koji su i neki strani i neki domaći gastro kritičari predviđali da će zaslužiti prvu hrvatsku Michelinovu zvjezdicu kao potvrdu nedvojbene europske izvrsnosti. No ovih je dana već na samom početku suđenja bivšemu premijeru Ivi Sanaderu izazvao još jedan politički, policijski i društveni skandal, koji potvrđuje da u Hrvatskoj, čak i kada se tvrdi da je u nečemu najbolja, uvijek postoji i neka priča u priči, neko nepoznato zlo u nedvojbenom dobru, i neka mračna igra u dokazu konačne iznimnosti.

Nema elitnog restorana koji nema videonadzor, a nema vlasnika ili šefa kuhinje, koji će se u nekoj idealnoj zaštiti svojih gostiju otvoreno sukobiti s policijom i istražnim tijelima. Pa ipak, nitko od njih ne želi biti apsolutni sluga medija, niti čovjek koji otvoreno gazi nogama one kojima se još donedavno klanjao do poda. I zbog toga su se u ovom slučaju tako razgnjevili drugi hrvatski ugostitelji, koji brigu za sigurnost svog restorana i gostiju ne žele pretvoriti u medijsku ili policijsku datoteku. U svakom se priručniku o modernoj elektronskoj zaštiti govori o nenadmašnim prednostima video zaštite barova i restorana, ali istovremeno upozorava na profesionalna pravila i neizbježna zakonska ograničenja. Tako i jedna velika američka kompanija ovih dana donosi vrlo detaljne upute o opravdanosti ili neopravdanosti nabavke dnevnih videonadzora. Ona bi, baš kao i svi drugi, htjela prodati što više, ali ipak upozoravaju da su takvi uređaji najpotrebniji tamo gdje izbijaju tučnjave i fizički sukobi, gdje osoblje potkrada vlasnika, gdje gost bježi prije naplate računa, gdje se organiziraju svečanosti s velikim brojem gostiju, a osobito tamo, gdje se izravno ne može nadgledati parkiralište.

Takvi se uređaji ne smiju postavljati u toaletne prostorije i prostorije za odmor i presvlačenje zaposlenih, a rok čuvanja podataka i pristup trećim licima strogo je vremenski ograničen, dok je njihova konačna uporaba izričito vezana uz kriminalne radnje (vandalizam, obračuni, krađa). Budući da se u Marcellinu ne tuku, ne kradu, a gosti ne bježe bez naplate računa, vrlo je teško racionalno objasniti kolekcionarsku strast njegova vlasnika, koja se nikako ne može uklopiti i u hrvatske zakone, ali ni u preporuke Venecijanske komisije, koja je još 2007. prihvatila mišljenje da samo nadgledanje videokamerama nije toliko sporno, koliko može biti sporno dugoročno pohranjivanje tih podataka i njihova konačna uporaba u nejasne i nedopustive svrhe.

U tom tekstu Venecijanske komisije osobito se upozorava da se takve snimke ne smiju koristiti za medijske zloporabe, dok o stalnom nadgledanju građana treba izvjesiti što očevidniju obavijest, kako bi ljudi nad kojima se vrši nadzor, u slučaju opravdane nužde, imali pravo i na naknadni pregled snimljenih podataka. Čak i kada se radi o mogućim povredama zakona, video snimke se mogu koristiti i bez privole osumnjičenih samo za vrijeme sudskog postupka, dok u slučaju bitne povrede zakonskih ograničenja (javno objavljivanje) osumnjičeni ima pravo zatražiti njihovo potpuno uništenje. Riječ je o vrlo složenim pravnim, društvenim, socijalnim i političkim izazovima, pa hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka neprestano odgovara na brojna javna pitanja, od kojih se neka na prvi pogled čine potpuno nevažnima, a ipak čine bitno pravo na nepovredivost privatnosti.

Zaštita od Big Brothera u nas

Tako su 2009. godine, jedne dnevne novine morale povući sliku jednog maturanta iz posebnog priloga o svim završnim razredima u svim srednjim školama budući da bez njegove osobne privole nisu smjele objaviti njegovu sliku, čak ni u društvu ostalih kolega iz razreda. Također, sutkinja Općinskog suda u Zagrebu, Morana Šorčić Beti, u ožujku ove godine, poništila je odluku francuskog koncesionara Egis Road Operation (dionica Macelj - Zagreb) koji je iznad glava službenika u naplatnim kućicama postavio videokamere, koje su 24 sata pratile svaki pokret vlastitih namještenika. Za njih je videokontrola profita bila podjednako važna, kao i videokontrola prometa na autocesti.

U svemu tome, priča o ovom hrvatskom video kolekcionaru, koji se proslavio kratko zapečenim čokoladnim biskvitom u umaku od maslinovog ulja tek je mali dio priče o općoj zbrci u pokušaju da se u vremenima nezaustavljive i svemoćne tehnologije, pravo na privatnost, strogo razgraniči od prava na javnu zaštitu. I u Hrvatskoj ponegdje već postoji ulični videonadzor, baš kao i nadzor prigodom kupnje, vožnje autoputom, noćenja u hotelima, objedovanja u restoranima, korištenju novčanih automata ili posjeta sportskim zbivanjima, praktički 24 sata dnevno. Zagreb je već odobrio postavljanje 244 kamera (trošak: 21 milijun kuna) na najprometnijim mjestima, kako bi danju 'hvatao one koji ne plaćaju parkiranje, a noću one koji šaraju po zidovima'. Neke su novine ovu novost objavile pod naslovom 'Big Brother u Zagrebu', a možda bi ipak bilo prikladnije da su se sjetili starog Fritza Langa i njegova klasičnog filma 'Tisuću očiju doktora Mabusea'.

Sve je više kamera, a sve manje obzira i pravila – ovih su dana objavljene i proročke tržišne analize koje tvrde da će trgovina videonadzorom od 11,5 milijarde, koliko je iznosila 2008. godine, do 2015. iznositi čak 37,7 milijardi dolara. Samo u Engleskoj, u privatne ili javne svrhe, postavljeno je 4,2 milijuna kamera, jedna na svakih 14 stanovnika. Najviše se takvih uređaja proizvodi u Kini, a Kina je s nekim zapadnim tvrtkama sklopila posao o uspostavi videonadzora u cijeloj zemlji (radi se o više od milijuna kamera) koje će biti umrežene u kompjutorski sustav prepoznavanja lica, tako da će se za svakog od 1,3 milijarde građana ove zemlje znati gdje je i kada bio u svakom trenutku.

U Hrvatskoj malo tko želi braniti neobuzdanog Ivu Sanadera, ili šefa nezasitnog MOL-a, ali se čini da bi se i u Hrvatskoj mnogo više javne pažnje trebalo posvetiti primjeru Kanade, koja je vrlo pažljivo ograničila uporabu javnog i privatnog videonadzora, negoli primjerima iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, koji čine dva glavna oka u glavi globalnog Big Brothera. Pa ipak, u Kanadi se ne bilježi nikakav porast kriminala, a videonadzor nije spriječio nedavne vandalske obračune u Londonu. Dok se čak i u diplomatskim predstavništvima nekih zemalja videozapisi čuvaju samo mjesec dana, u Marcellinu su se pohranjivali punih pet godina, pa se u Hrvatskoj, u povodu Sanadera, a ne samo zbog Sanadera, otkrivaju i mnoge druge bezdušne i mračne priče. Bivši će premijer dobiti ono što je zaslužio, ali će trebati još mnogo vremena da se ovo društvo oslobodi i svih onih drugih 'malih Sanadera', koji misle da s ljudskim pravima i dostojanstvom svakog pojedinca mogu raditi što god im padne napamet, od nasilnih poslodavaca, do priležnih ugostitelja, od neobuzdanih koncesionara, do proždrljivih medija.