Istina, katkad je teško razumjeti što radi hrvatska vlada i znam da to nije popularno reći, ali katkad je teško razumjeti i Hrvatsku.

Eto, nekim dobrim čudom u deindustrijaliziranoj Hrvatskoj gdje uglavnom rade još samo banke, dućani, sitni obrti, državne službe i pjesnici, ekologija je postala ultimativno važno medijsko i političko pitanje. U zemlji gdje je privatizacija bila totalno ekološki proces nakon kojega je Sava postala pitka od Siska do Slavonskog Broda, a divlje svinje iz Gorskog kotara ljetuju u apartmanima hotela Haludovo, u takvoj prezelenoj zemlji i sama pomisao da bi se gradila nekakva termoelektrana izaziva zgražanje kao da je riječ o gradnji tvornice 'Union Carbida' iz Bhopala. Gradnja golf-igrališta s apartmanima bilo gdje u Hrvatskoj tretira se kao nuklearni napad Sjeverne Koreje, dok u pogonima Diokija raste ružmarin i cvatu ruže, Mirela Holy ovdje postaje veća zvijezda nego što je Erin Brokovich u Americi ikada bila.

Ali i to je ok. Ako već imamo industriju na razini zemalja subsaharskoga kontinentalnog pojasa, neka barem imamo ekološku svijet švedskoga kralja. A i nikad se ne zna. Možda ovdje doista zaluta neki pijani investitor kojemu se nada Vlada i, štajaznam, odluči u sisačkoj željezari upaliti sedamnaest visokih peći i zaposliti 6000 ljudi, koliko ih je bilo prije rata. Takve budale netko uvijek mora držati na oku.

I kužim ja sve te globalne i lokalne probleme s termoelektranama, ugljičnim dioksidom, ispušnim plinovima, efektom staklenika i kravljim prdežom. Premda naizgled to nikada ne bi rekli, klimatske promjene i rupe u ozonskom omotaču mene žderu više nego Mirelu Holy. Već nekoliko godina zaredom mi pred vrata donose poplavu kakve prije toga nije bilo od sedamdesetidruge.

I uvjerili me ti zeleni da jako navijam za vjetroelektrane. Totalno čista i zelena energija iz obnovljivog izvora da zelenija ne može biti. (Manje je poznato da solarne ćelije sadržavaju otrovne kemijske susptance, a svakih se nekoliko godina moraju mijenjati). A kako bi dosegla kvotu proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, Hrvatska u idućih osam godina mora sagraditi još oko 1200 MW vjetrolektrana. Trenutno ih ima deset puta manje.

Ali u ovoj našoj trendi-seksi-eko-Greenpeace priči odjednom ne valjaju ni vjetrolektrane.

Eto, zeleni s Kvarnera se žestoko pobunili zbog gradnje jedne takve zelene elektrane kod Fužina. Investitor je sedam godina ganjao stopedesetsedam dozvola, obvezao se općini plaćati 190.000 eura godišnje naknade, otvoriti nešto novih radnih mjesta, a na samoj gradnji bi dvije godine bilo posla za oko 120 ljudi. Ali kvragu i posao i ljudi i struja, brižni aktivisti i meni i sebi i svima nama odjednom su otkrili da vjetrolektrane škode biljnom i životinjskom svijetu toga kraja. I svaka čast, uporni kakvi zeleni već trebaju biti, čak su uspjeli ishodovati i referendum o tome. 'Neka građani odluče o svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece', kako su dramatično najavljivali instaliranje te smrtonosne prijetnje čije trokrake elise sigurno ne bez razloga jezivo podsjećaju na znak radioaktivne opasnosti.

Ali iskreno, i to je ok. Kad nam je već život jeftin, neka makar živimo skupu švicarsku demokraciju. Tako nas uostalom uče i Zoran Milanović i Ivo Josipović kojima ništa ne znači skuriti 80 milijuna kuna za euroizbore. Sve kako bi se posebnim troškom obilježio taj povijesno posebni dan u kojemu je Ruža Tomašić skurila njih obojicu.
A i već je dokazanao da su magarac i čovik pametniji od čovika. Tko je na euroizborima ispao magarac znamo, ali na referendumu u Fužinama ne znamo, a nije ni bitno. Referendum nije uspio. Nedostajalo je 47 lijenih duša da bi se vjetroelektrane zaustavile. Malo ili mnogo, isto nebitno. Građani su odlučili o svojoj sudbini. Volja naroda. 'Power to the people'.

I kad je narod fužinski rekao što misli o vjetrolektranama, pa makar tako da na referendum o njima nije ni izašao u dovoljnom broju, sudeći po izjavama nakon referenduma, zeleni bi nekako najradije promijenili narod. Doduše, nije im za zamjeriti, i meni nekad tako dođe, ali narod ne moš' krstit nego u crkvi. Kakav je - takav je, naš je a mi njegovi, pa nismo onda ni mi bolji.

Pa njegovu (ne)volju valja poštovati. E ali sad odjednom volja naroda i nije toliko bitna, pa ćemo 'na Europski sud za ljudska prava' kako borbeno najavljuju ratnici duginih boja.

I to je legitimno. Ali ja bih ih ovom prigodom samo zamolio da na put povedu i onih 12 sindikalnih apostola iz javnog i državnog sektora koji bi u zemlji s 360 tisuća nezaposlenih, s gospodarskim padom od 10 posto, usred predizborne kampanje rušili Vladu. Zbog tri posto bruto manje plaće.

A putem do Strasbourga neka ih krsti don Ivan Miklenić. Amen.