Draga Rujana,

priznajem, osjećam se malo glupo u ovom pokušaju da istresem svoju intimu na papir, ali eto, mislim da bi možda netko "izvana" mogao vidjeti ono što meni promiče.

Ukratko, imam trideset i nešto, obitelj, posao i relativno ugodan život. Ali imam užasan osjećaj da sam negdje putem, u zadnjih par godina izgubila sebe. Da više nemam pojma tko sam, što želim i kamo idem. Da sam kao automat koji obavlja sve što treba, ali ne nalazi u tome baš puno smisla.

Mislim da je ključ tog osjećaja u priličnom razočaranju, emocionalnom i poslovnom, koje sam si priuštila u kasnim dvadesetim. Poslovno sam zaglavila, prihvatila sam posao koji je u početku bio dobar, ali se s vremenom srozao i postao izvor frustracija i lanac oko nogu - ali plaća nije loša, moja struka i nije baš tako tražena, van iz zemlje ne mogu, a obitelj treba stalan prihod.

Emocionalno sam još gore. U kasnim dvadesetim sam bila u vezi s čovjekom koji nije bio dobar za mene i ja sam to znala. I prekinula s njim. Ali trik je bio u ovom - s njim sam se osjećala živom. Osjećala sam se privlačnom, ženstvenom, blistavom. Kad sam ostavila njega, kao da sam ostavila jedan veliki dio svoje osobnosti - onaj lepršavi, neustrašivi, zabavni dio sebe. I sad više ne mogu do njega.

Moj suprug je divan čovjek i volim ga i ne pada mi na pamet tražiti nekog drugog. Ali ja ne mogu s njim biti onakva kakva sam nekad bila - tu je još i svakodnevica, djeca koja zahtijevaju svoje, nedostatak vremena i snage - a meni ta osoba, ta stara "ja" strašno nedostaje. Postala sam umorna, bezvoljna, nezainteresirana za intimnost, za svoje stare hobije, za druženje i zabavu. Uhvatim se da između pelena i kašica, posla i dadilja jedva imam vremena oprati kosu. I zapravo samo čekam da sve to nekako prođe. Vrlo mi je teško naći motivaciju za svakodnevne stvari, a kamoli neku nadu i volju za više. Ponekad sam cinična, otrovna i ogorčena. Ponekad se samo osjećam prokleto umorno i neprivlačno. Čini mi se da ništa u životu nije ispalo kako treba, da se sve srozalo na nekakvo životarenje od danas do sutra.

Naravno, nikakvi dobronamjerni savjeti tipa romantičnog vikenda u dvoje nemaju bogzna kakvog efekta. Jer imam osjećaj da nije stvar u okolnostima i da nikakva privremena poboljšanja ne mogu promijeniti to nezadovoljstvo i gorčinu koju osjećam. Htjela bih van, htjela bih sebi i ljudima oko sebe biti pozitivna, energična, sretna. Ali nemam pojma kako.

L.

Draga L.,

Sigurna sam da ne samo da nisi jedina, već da ovim svijetom hodaju milijuni i milijuni drugih koji se osjećaju kao “zombiji”, čekaju “da prođe” i žale za sobom kakvi su nekada bili

Također sam sigurna da slične simptome osjećaju i ljudi koji su zadovoljni svojim životom, ljubavnim i poslovnim – ali to ne znači da na njih također ne utječe niz okolnosti zbog kojih se ne osjećaju pozitivno ili energično. I sigurna sam da svi mi donekle žalimo za svojim dvadesetim ili tridesetim godinama, jer ukoliko nam se tada nije događalo nešto zbilja loše – bili smo vrlo vjerojatno manje-više bez obaveza, puni energije i optimizma. Baš sam jutros uključila TV da vidim jesu li mi ponovno uključili digitalnu pošto sam bila zboravila platiti na vrijeme pa sam uz kavu gledala spot Nirvane “Smells Like Teen Spirit” i to me totalno vratilo u vrijeme kada je (zamisli, unatoč ratu) smrt Kurta Cobaina u mom malom svijetu bila važna vijest!

Danas, kada imam još otprilike 25% preživjelih članova porodice i nakon što su čak moje dvije jako dobre prijateljice od bolesti umrle prije nego što su napunile 40, nemam više kapaciteta toliko se radovati životu, bez obzira što radim posao koji volim i živim s čovjekom kojeg volim i koji voli mene, imam šaku stvarno dobrih prijatelja i dobar krov nad glavom. Zato se osjećam kriva što se ne lupam nogom po guzici od sreće što sam uopće živa i što uopće imam još živih članova porodice i trebalo bi me veseliti kada me živciraju i trebala bih se radovati što imam za jesti što poželim a ne razmišljati o tome koliko što ima kalorija i zapravo bih trebala biti sretna što uopće imam glavu na ramenu a ne se nervirati što sam sijeda pa se moram gnjaviti s farbanjem, itd. itd. Trebala bih. Nekada i jesam. To su oni trenuci u životu kada se čovjeku čini da život ima smisla. U stvari ima – ali točno onoliko koliko se sami potrudimo.

U stvari, kada realno razmisliš koliko je život okrutan, svi bi se mi skupa trebali lupati nogama po riti od sreće, ali ako to i činimo, s godinama je to rjeđe – umjesto češće.

Mislim da većina ljudi ne zna cijeniti to što ima, inače TV ne bi bila puna emisija tipa – preživjeli ovu ili onu boleštinu/nesreću/napad morskog psa itd., u kojoj nam onda ti preživjeli pričaju kako od tog trenutka više cijene svoj život i uživaju u svakom trenutku, blabla. Vraga oni uživaju cijelo vrijeme, ali za razliku od nekih drugih ljudi su svjesni onoga što su mogli izgubiti pa im se promijenio pogled na svijet.

Bilo bi suludo očekivati da skačeš svaki dan od radosti nakon neprospavane noći, na putu za slabo plaćeni posao pri pomisli na koji ti je možda muka, pri pogledu na pospanog izmučenog muža (nadam se da on ima posao), vukući krmeljavu sitnu djecu do vrtića gdje će dobiti neku virozu, pogotovo što te vani čeka led, crni bljuzgavi ostaci snijega, rascmoljena govna (mrzim ljude koji ne čiste za svojim psom), sol koja ti nagriza cipele za koje se sjećaš kako si bila sretna kada si ih kupila, možda su ti popravile dan, a možda i tjedan ili mjesec, dok kupuješ gablec od namrštene i još lošije plaćene prodavačice nekog prehrambenog lanca i guraš se u tramvaju koji onda proglasi kvar zbog snijega u siječnju….ali isto tako sam sigurna da nisi bila cijelo vrijeme bezumno sretna niti u “prošlom životu”, samo ti se to sada tako čini.

Inače, siječanj je mjesec s najvećim brojem samoubojstava širom svijeta, pa uzmi i to u obzir.
Imam još jednu lošu vijest za tebe – ako nešto ne promijeniš, može biti samo gore. Nikada više nećeš biti u svojim dvadesetima, bez obaveza i kako si ono rekla “privlačna, ženstvena i blistava” kakva si onda bila.

K vragu, ja ne pamtim da sam se ikada osjećala “privlačna, ženstvena i blistava” – bar ne odjednom i ako da – samo na trenutak i vrlo vjerojatno ne ujutro i ne posve bez pomoći alkohola i drugih supstanci. Blago tebi.

Onda ti je sad kao u onom vicu; “Dabogda im’o pa nem’o!”

Dobra vijest je da si se vrlo vjerojatno spasila jer – kao što si opet sama rekla – taj bivši ionako nije bio dobar za tebe, pa tko zna kako bi se tek sada osjećala da si ostala s njim?

Također mislim da se određeni broj žena osjeća zarobljen u zamci ispunjenih roditeljskih i društvenih očekivanja - ne samo što su radne žene i dobre supruge nego su još uz to i vrijedne majke, a kako im se to sve vraća?

Na poslu ih čeka stakleni strop, a ako daju otkaz pa se pokušaju vratiti na tržište rada nakon vremena provedenog u podizanju djece, ako uopće i dobiju posao, to sigurno neće biti na razini koju su prije imale. Država se nije iskazala u pomoći rodiljama, često ih muževi uzimaju “zdravo za gotovo”… a djeca samo traže i traže još.

U najboljem slučaju imati će nekakvu penzijicu i ako su zbilja sretne djeca će se brinuti za njih te će možda i ostarjeti u relativno dobrom braku uz križaljku, TV i tlakomjer u noćnom stoliću gdje je nekada stajao vibrator, kondomi i – recimo – lisičine obložene plišem, na kojem je nekada stajao “prislušni uređaj” za dječju sobu a sada stoji kutijica s nekoliko vrsta lijekova – tlak, kolesterol i nešto za spavanje ako ih je život bar biološki pomazio.

Mislim, to ne znači da takva sudbina neće snaći i muškarce, ali njima se nekako “progleda kroz prste” kada ih pukne kriza srednjih godina pa otperjaju s nekim mlađim komadom ili ako se nikada ne ožene i ne naprave djecu ili ako stalno mijenjaju poslove i životare od jednog do drugog – htjeli mi to priznati ili ne, na njihove se transgresije ne gleda tako strogo.

I eto – na kraju dočekaš “da prođe” i onda se nostalgično prisjećaš vremena kada su djeca bila još mala i slatka i nisu ti odgovarala, ili nisu izlazila van pa se vratila ujutro povraćajući po hodniku ili nisu “hodala s tim kretenom” a kojim su poslije dobila one tvoje slatke unučiće koji su bili puno slađi kada su bili još mali i nisu ti odgovarali…..

Ukratko, mislim da ne postoji ljudsko biće koje se ne prisjeća nekog perioda u životu i koje nije umornije i ogorčenije što je starije. Ali isto tako ne mislim da postoji ljudsko biće koje barem malo ne može utjecati na okolnosti u kojima se nalazi. Ili da budem preciznija – u koje se dovelo donoseći odgovarajući niz odluka. Isto tako mislim da je teško promijeniti te okolnosti, odnosno – najteže je možda donijeti odluku jer svima nam je draže osrednje poznato nego neodređeno nepoznato – to vrijedi i za veliku većinu ljudi baš kao i za druge životinje.

Konkretno, sigurno postoji sat vremena u tvome danu koje bi se dalo odvojiti na traženje novog posla – možda to čak neće biti niti isti posao kakav sad radiš, možda nađeš nešto posve neočekivano - ali ne možeš znati dok ne probaš. Ne daj da te broj nezaposlenih uplaši, jer nikad ne znaš – možda se baš ti nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Primjeni logiku koju ljudi primjenjuju na igranje Lota.

Zato, umjesto da listaš, recimo – neki tračerski časopis i čitaš o životima poznatih ili drndaš po Facebooku i gledaš tuđe profile uspoređujući svoj život s njihovim, ili tražiš bijeg u glupoj TV seriji koja ima s tvojim životom otprilike jednako zajedničkog kao i seksualni život bičaša i modrozelenih algi, tu uzaludnu energiju investiraj u traženje posla. Bilo konkretno – oglasi, slanje CV-ija itd, bilo manje konkretno – razmišljajući o tome što bi, kako i gdje mogla raditi i što bi te veselilo.

Podruži se s par starijih prijatelja s odraslom djecom – napij ih i pitaj kako su preživjeti tu fazu u kojoj se nalaziš. Nemoj misliti da ljudi za koje to nikada ne bi rekla nisu prošli (ili prolaze) nešto slično, samo se možda malo bolje s tim nose. Ne bi vjerovala koliko smisao za humor može pomoći.

U tom smislu - zamisli ako ne nađeš snage da se izvučeš, zamisli - mogla bi jednog dana žaliti čak i za ovom fazom svog života.

Znam da ti trenutno niti na kraj pameti nije da pola sata nekog sporta dnevno može nabaciti koji endorfin u opticaj – ne bih niti sama vjerovala da ću ikada napisati ovu rečenicu da već neko vrijeme marljivo ne radim na vlastitom projektu izvlačenja iz višemjesečne depra faze za koju mi je trebalo nešto vremena i konstruktivnih razgovora s meni dragim ljudima da zaključim kako se ništa konkretno u posljednjih nekoliko mjeseci nije dogodilo osim što svijet i dalje ide k vragu kao i do sada – ali ja sam prestala vježbati jogu…. Onda je osim s bezvoljnošću, krenulo i s bolovima u leđima i glavi, popraćenim generalnim osjećajem melankolije i beznađa, ispadima ekstremnog cinizma i akutnog ogorčenja koji bi se, začudo pojačali nakon gledanja TV-a (na kraju sam spala na Animal planet a i od njega mi se u zadnje vrijeme plače) ili čitanja novina. Sada vježbam svakodnevno, trudim se natjerati da izađem van iz kuće (gdje također radim) i kada bih se najradije vezala lisičinama za trosjed (ništa opsceno, gledala bih TV i sipala žuč) no iako sam daleko od prostodušnog veselja (vjerujem da će mi za to ipak biti potrebna kirurška procedura), ipak - osjećam se puno bolje. Ponekad čak i privlačno. U polumraku. A kad operem kosu i blistavo. Do proljeća ću možda biti ženstvena, iako me nikada nećete vidjeti kako se lupam nogom u guzicu od sreće, a znam da bih realno trebala.

No ipak sam darkerica