Gotovo da nema viđenijeg političkog komentatora koji u posljednjih 48 sati nije analizirao zbivanja na desnici. Ja nisam toliko viđen pa me zanima što se događa na ljevici. Jer se ondje i dalje ne događa ništa.

Tako eto, moja kolegica i njezina kći u nedjelju predvečer, kada je već bilo jasno da su u finale dvoranskog natjecanja u hrvatstvu ušli Milan Kujundžić i Tomislav Karamarko, prolaze automobilom pokraj Lisinskog. Vidjevši silno mnoštvo i golemu novinarsko- televizijsku pratnju koja ih je okruživala, kći je upita:

- Mama, što se to ovdje događa?
- Bira se budući hrvatski premijer – odgovori joj mama.

E sad vidite, ta mama nije desničarka u kojoj su Karamarko i Kujundžić uspjeli probuditi zatomljene stranačke emocije, nacionalnu strast, vjeru u Boga, bezgrešno začeče i stodvadesetdva zastupnika u Saboru. Ona je ljevičarka u kojoj Zoran Milanović proteklih mjeseci nije uspio probuditi ništa. Koliko god ju gledao svojim lijepim modroplavim očima. Pa dok svaki prosječni desničar danas s ponosom gleda i sluša kako ponovno oživljava nadmetanje u domoljublju, brojanju grobova, krvnih zrnaca i zazivanju Franje Tuđmana, prosječan ljevičar se u ova uzbudljiva politička doba može osjećati samo kao prosječna budala. Jer dok se desnica puni kroatiziranim adrenalinom, lider hrvatske ljevice mirno ispija kave sa svojim suradnicima, čita novine i gleda televizor bez tona. Barem tako je jedan uzbudljiv dan u Uredu premijera nedavno opisao tjednik Globus.

Ipak, jedan od 'dobro upućenih izvora' Globusu je objasnio kako 'nakon konzultacija sa suradnicima sve važne odluke na kraju donosi premijer'. Može biti, ali jedina važna odluka Zorana Milanovića koju nam je u toj reportaži prenio Globus i njegovi 'dobro upućeni izvori' jest da se makne neka slika iz njegova kabineta. Onda su mu donijeli drugu, ali ni ta mu se nije svidjela pa je odlučio vratiti prvu. Dakle, da je malo više mašte, Ured za odnose s javnošću i premijerovi suradnici mogli su to predstaviti kao čak dvije važne odluke koje je u kratko vremena Zoran Milanović morao donijeti. I to bez konzultacija.

U kratko vrijeme Vlada je uspjela ostaviti dojam u javnosti da kako-tako, ondje svi nešto rade. Osim predsjednika Vlade. On ne radi nikako. I ne govori ništa. A dojam je u politici jako važna kategorija. Savršeno je to znao Ivo Sanader, a i Tomislav Karamarko je kraj njega nešto o tome naučio. Ostaviti dojam. Sanader je to činio glasno i razmetljivo, Karamarko špijunski samozatajno. I jedan i drugi, točno po ukusu svoje publike. Pa i publika Zorana Milanovića sada traži nešto više od uljuđenih govora, latinskih izreka i modroplavih očiju.
Da preuzme odgovornost, da govori, da objašnjava, da podiže adrenalin. Adrenalin s nekim drugim sastojcima od onih koje nudi Tomislav Karamarko, adrenalin s kojim se prosječan građanin (i birač) može uhvatiti u koštac sa zavodljivim zovom 'krvi i tla' koji dolazi iz ponovo 'kroatiziranog HDZ-a'. Više neće biti dovoljno upirati prstom u HDZ kao 'zločinačku organizaciju', podsmjehivati se Jadranki Kosor i zgražati nad Ivom Sanaderom. I čekati da mediji odrade posao. Jer da ne bude zabune, izbore nisu dobili Kukuriku koalicija i Zoran Milanović. Njih su izgubili HDZ i Jadranka Kosor, od javnosti ogorčene lopovštinom i nesposobnošću. O čemu su birači doznavali s naslovnica novina i prvih minuta televizijskih vijesti. Iz novinarskih istraga i rada Državnog odvjetništva. Iz svoga novčanika. Najmanje iz usta saborskih zastupnika oporbe. I nikako iz usta Zorana Milanovića. On je uvijek bio iznad takvih prizemnih obračuna s tuđom nevoljom. 'Neka institucije rade svoj posao'. I institucije su odradile svoje. Ali i Karamarko je odradio svoje.

A na temi koju Karamarko nameće, mediji više neće tako unisono puhati u jedra 'lijevoj' koaliciji. Jer tu je tržišno sklizak teren... A ni koalicija sama ne zna je li lijevo, u centru ili negdje 'liberalno socijaldemokratski', kako kaže Milanović. Dakle, nigdje. Na jednoj studentskoj tribini uoči izbora pitao sam tadašnjeg direktora kampanje, a današnjeg ministra rada i socijalne skrbi Miranda Mrsića, s kojim vrijednostima će kao ljevica pokušati animirati lijevo biračko tijelo. Otvoreno mi je odgovorio da oni nisu ljevica nego centar. Bio sam moderator i ostavio me bez teksta.

Bilo bi dobro da Zoran Milanović zato što prije smisli neki tekst. Kojim će ponuditi viziju Hrvatske bitno drugačiju od one koju na pladnju nudi Karamarko. Ali to nije samo vizija 'smanjenja deficita državnog proračuna', 'restrukturiranja javnih poduzeća', 'investicijskih ciklusa', 'porezne discipline', 'gospodarskog rasta', 'likvidnosti', BDP-a i svih drugih pokazatelja, fraza, brojki i tablica kojima nas opsjedaju Slavko Linić i Radimir Čačić. To jest važan i težak posao, desetljeća ekonomskog i gospodarskog nereda pretvoriti u kakav- takav red. Za naše egzistencije to je i najvažniji posao. Ali bez jasnog političkog, pa ako hoćete i ideološkog okvira, to je samo tehnički posao. Posao kakav u Italiji recimo radi tehnička vlada Marija Montija. Ali mi nismo birali tehničku nego političku vladu. Pa isto tako nova-stara politika koju na desnici promovira Tomislav Karamarko traži politički, a ne tehnički odgovor s 'ljevice'. Apsurdno je da je na Karamarkovu najavu 'kroatizacije Hrvatske' politički oštro odbrusio jedino Gordan Maras, inače 'tehnički' ministar, za malo i srednje poduzetništvo.

Politički premijer je iz Chicaga samo tehnički poručio da je Karamarka 'primio na znanje'. Bude li ostalo na tome, moglo bi se dogoditi da s lakoćom s kojom premijer mijenja slike u svom uredu, za tri i pol godine Karamarko promijeni njega. Jer nekako je povijest pokazala da su birači poput djevojaka. Ne biraju tehničare. Nego padaju na dojam.