Stiglo je proljeće, uniforme su izašle u šetnju. Minulog vikenda, prvog toplijeg ove godine, oglasio se Hrvatski generalski zbor, vidno uznemiren što ih 'u Hrvatskoj nigdje nema', dok su 'njihovi kolege u Izraelu, Francuskoj, SAD-u i brojnim drugim zemljama angažirani u vlasti i u drugim sferama', te don Ivan Grubišić s naramkom konstatacija o krizi u društvu. Kao terapiju, hunta u pokušaju najavila je aktivnije sudjelovanje u politici – 'malo-pomalo udariti, pa stijena padne, tako i mi mislimo djelovati', otkrio je Pavao Miljavac - dok je suspendirani svećenik, saborski zastupnik i kandidat za splitsko-dalmatinskog župana u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji predložio uvođenje izvanrednog stanja
'Kod nas svatko ima pravo, u redu, demokracija je, predlagati i osporavati, ali tako se ne može naprijed. I zato smatram da bi trebalo proglasiti izvanredno stanje, iako neki kažu da ga već imamo, s obzirom na broj nezaposlenih i vanjski dug', opazio je svećenik, inače dežurna izborna uzdanica lokalne liberalno-lijevo-centrističke inteligencije. Pojasnio je kako ne misli 'da bi trebalo izvoditi vojsku na ulice ili nešto slično. Mislim na stanje koje bi ubrzalo investicije'.
Tako su se po novinama raširila dva poziva na suspenziju demokracije, upakirana u formu brige autoritarnih očeva za uneređenu naciju. O ozbiljnosti nakana i snazi poruka pozivatelja na novu izvanrednost, imala bi posvjedočiti njihova tipska odjeća, naročito bitna u sredinama prijemčivima za kaplarski imperativ o poštivanju odore, premda ona, realno, samo upozorava na očekivani demokratski deficit njezinih nositelja, jer je normalnost stanja u zemlji obrnuto proporcionalna broju uniformiranih lica koja oblijeću oko vlasti. Neovisno radi li se o oficirima ili popovima.
Generalsko zborno prenemaganje zbog zapostavljenosti u društvu nije naročita novost, radili su to i prvi put kada je HDZ izgubio državnu vlast. Sada su nešto opasniji, jer je na Pantovčaku, u međuvremenu, umjesto fikusa sa stavom, posađen suncokret s nepogrešivim darom okretanja prema svakoj masi, pa i uniformiranoj, koja bi mu mogla koristiti u lovu na još jedan mandat.
No don Ivanov je apel za uvođenje izvanrednoga stanja nešto sasvim novo. Cinici bi rekli da ga treba podržati, jer je to jedini način da se u svibnju ne održe lokalni izbori na kojima ima sasvim realne izglede postati župan. Istina, itekako je zavodljiva mogućnost uklanjanja HDZ-ova klijentelističkog kamenca, taloženog dva desetljeća u županiji, u čijim su prostranim uredima, na više nego pristojnim plaćama, zbrinuti otpušteni Tuđmanovi žbiri, s radnim biografijama ispunjenima nemjerljivim zaslugama za uhođenje neovisnih novinara, te masa lokalne stranačke sitneži.
Nezgodno je, međutim, što se demontiranja strukture iznikle i othranjene na ignoriranju boljih demokratskih i civilizacijskih običaja hvata osoba koja, u ime raskida s dosadašnjom praksom, najavljuje kontinuitet. Čak i u zemlji poput Hrvatske, Split i Dalmacija odskaču po intenzitetu izvanrednosti: četiri godine gradonačelničkog mandata Željka Keruma, združene s dugim pogubnim djelovanjem njegovih HDZ-ovskih partnera u Splitsko-dalmatinskoj županiji, kod pristojnijeg su svijeta razvile duboki prezir prema svakom daljnjem obliku iskakanja iz demokratskih kanona.
Grubišićeva je ambicija ozbiljnija, on bi u izvanredno stanje potopio čitavu zemlju i držao je dok ne smanji 'ukupne troškove države' i ne ostvari trajnu žudnju političko-poslovne elite o privlačenju investicija.
Postizanje tih ciljeva u liberalnom kapitalizmu ne traži izvanrednost, pa je njezino zazivanje, u Grubišićevu slučaju, posljedica potrebe za atraktivnim ambalažiranjem manjkave politike, kako bi se, barem na početku izborne kampanje, stekao dojam da njegova eventualna pobjeda nad HDZ-om u Splitsko-dalmatinskoj županiji ne bi trebala biti objavljena pod egidom 'iz šupljeg u prazno'.
