Da u Skupštini Istarske županije sjede prisebni i odgovorni ljudi ne bi inzistirali na autonomiji nego bi svečano zatražili da Istra postane jedna jedina općina, da se sve županije preobraze u općine, a da se sve postojeće općine i gradovi ukinu
Skupština Istarske županije donijela je 29. listopada 2013. Deklaraciju o regionalnom razvoju i jedinstvenosti Istre. Povod je Nacrt prijedloga Zakona o regionalnom razvoju Republike Hrvatske
Umjesto da demontira aktualni – potpuno suludi – sustav lokalne uprave i samouprave, ukine suvišne – po tragikomičnim kriterijima uspostavljene – županije, gradove i općine i razjuri preko sedam stotina oligarhija koje opterećuju proračun i glume visoku politiku po provinciji i zabitima, vladajuća koalicija se u svojoj tipičnoj polovičnosti i nedorečenosti odlučila za novi Zakon o regionalnom razvoju.
Nacrt 'radi učinkovitijeg planiranja, usklađivanja i provedbe politike regionalnog razvoja' (što god to značilo) predviđa pet planskih područja s osloncem na najveće gradske aglomeracije Zagreb, Split, Rijeku, Osijek i Varaždin, što se doima razumno.
Taj benigni pokušaj istarska politička elita doživjela je kao ugrozu i velevažno donijela spomenutu Deklaraciju. Njezin tekst čak i nije nepismen i sadrži izvjesne korisne i hvalevrijedne osvrte, primjerice one koji se pozivaju na antifašizam i etnički, vjerski, jezični i politički pluralizam. Međutim, očito je riječ o akciji čija jedina svrha je sasijecanje u korijenu svakog pokušaja racionalizacije županijskog ustroja. Kada se jednom neka oligarhija dokopa bilo kakve političke tvorevine koja ima bilo kakve ovlasti, osobito ovlast otimanja novca i punjenja proračuna, bila to država, županija, grad ili općina, sklona je njihovu opstojnost grčevito prikazivati kao nekakvo opće ili javno (čak i emotivno) dobro ali upravo zato što oligarhija te političke tvorevine ne doživljava kao javno dobro u službi građana nego kao institucionalni okvir svoje političke i financijske moći.
O moralnom i intelektualnom integritetu županijske i gradsko-općinske političke elite dovoljno kazuje činjenica da nijedan lokalni političar – usprkos tome što je to upadljivo očito – nikada nije rekao da 'njegovu' županiju, grad ili općinu treba ukinuti što znači da (a) nije sposoban prepoznati njihovu suvišnost ili (b) protivno savjesti i zdravom razumu uživa u žalobnoj moći koju mu omogućuje taj nepotrebni fiskalni i administrativni teret. Već samo sudjelovanje u radu nekakvog 'grada' ili 'županije', koje su 1993. izmislili Tuđmanovi zakonodavci da bi stvorili lojalnu nomenklaturu – a koji nije grad nego nekakvo predgrađe ili selo i nije regija nego pustara – je čin moralne i intelektualne korumpiranosti. Drugim riječima, lokalna politička elita nema elementarni legitimitet samim time što uopće postoji i opstaje u jednom skupom i iracionalnom, dakle nelegitimnom institucionalnom okviru.
Od te farse gora je samo ozbiljnost s kojom se u toj farsi ustraje i to u jednoj maloj, pustoj i opustošenoj zemlji koja jedva opstaje i kao država i kojoj je, ako već želi biti država, krajnje vrijeme da se odluči za malu, jeftinu i centraliziranu državnu upravu koja treba opslužiti samo nepunih četiri i pol milijuna građana.
Ako je blag i polovičan pokušaj racionalizacije izazvao u Istri onakvu halabuku, što bi se tek dogodilo da se Koalicija doista usudila demontirati postojeći sustav lokalne uprave i samouprave? Javni prostor ispunio bi se besmislicama o regionalnom, takozvanom 'identitetu'. Pritom, dakako, nitko ne bi ni spomenuo individualni identitet građana – jedini identitet koji je doista stvaran – i njegov interes da koristi (kad mu, ne daj Bože, zatrebaju) jeftine i učinkovite državne usluge, a u te usluge svakako ne spada postojanje suvišne lokalne nomenklature. Kao da i središnja nomenklatura nije dovoljno loša, premda valja priznati da netko mora raditi i onaj sramotni, nažalost katkad potrebni posao koji se zove vlast.
Da u Skupštini Istarske županije sjede prisebni i odgovorni ljudi ne bi inzistirali na autonomiji nego bi svečano zatražili da Istra postane jedna jedina općina, da se sve županije preobraze u općine, a da se sve postojeće općine i gradovi ukinu. Smiješno je da se Istra protivi statusu subregije i preseljenju državnih institucija i ovlasti u Rijeku kada i sama Rijeka, odnosno četiri ili pet gravitacijskih područja većih hrvatskih gradova, ionako ima samo subregionalni značaj iz jednostavnog razloga što je čitava Hrvatska tek jedna periferna europska regija.
Bilo kakva lokalna jedinica s manje od 200.000 stanovnika uvreda je za zdravu pamet. Kako bi usluge države bile dostupne građanima u malim mjestima, dovoljna je ispostava državne uprave u kojoj se brzo i jednostavno mogu obaviti svi nužni birokratski poslovi, kao što su i Hrvatskoj više nego dovoljne središnja država i maksimalno tridesetak općina. Sve drugo treba raspustiti kao suvišan trošak i veliku laž.
