Ako na manje riječi ide veći porez, očito se pretpostavlja da je bujica riječi nešto što je veoma važno za zdravlje naroda. Kao da živimo u idiličnoj oazi mira i tišine pa su nam potrebni skribomani koji će vrckavim naslovima i borbenim rečenicama trgnuti narod iz intelektualne letargije. Dajmo im porezne poticaje!

Iako se ideja 'više je bolje' ponekad opravdava time da 'kvantiteta daje kvalitetu', takvo opravdanje u ovom slučaju ne vrijedi. Naime, u prostoru proizvodnje i prijenosa ideja – a novine pripadaju toj vrsti djelatnosti, pametne se stvari najčešće izriču s vrlo malo riječi. U najgorem slučaju, između kvantitete i kvalitete ne postoji čvrsta veza.

Murtić i Motika: tko je trošio više boje?

Kao suprotnost toj tezi, zamislimo birokrata - vjerojatno bi i taj bio zaposlen u Ministarstvu kulture, koji bi tvrdio da je Edo Murtić nekoliko puta bolji slikar od Antuna Motike, jer je u prosjeku, po jednoj slici, trošio nekoliko puta više boje. Ili zamislimo birokrata koji bi potpisao 'državni nalaz' o tome da je pjesnik Danijel Dragojević, zbog njegova briljantno reduciranog izričaja, bitno lošiji pjesnik od Ivana Gorana Kovačića jer je potonjem trebalo malo više riječi da izrazi svoje misli i osjećaje. Znanost također vrvi primjerima koji opovrgavaju postavku da kvantiteta daje kvalitetu: Goedelov teorem koji je iz temelja promijenio filozofiju i logiku XX. stoljeća izvorno je zapisan na samo šest (6) stranica.

Najbolje primjere koji opovrgavaju postavku da kvantiteta daje kvalitetu pronaći ćemo u poduzetništvu. Što, naime, radi uspješan poduzetnik? Efikasno proizvodi i/ili distribuira ono što je ljudima potrebno. Zbog toga je konkurentan. Ne samo da zadovoljava potrebe ljudi, nego to čini na razmjerno jeftin i cjenovno pristupačan način.

U tom smislu, u uspješnom poduzetništvu postoji nešto duboko estetsko. Riječ je o minimalističkoj estetici koja se reflektira u sposobnosti da se s malo napravi puno. Stalno treba ponavljati da je ekonomska sposobnost da se iz malo napravi puno moralna i lijepa. Ne samo zbog toga što je na njoj izrasla civilizacija, nego prvenstveno stoga što je u našoj kulturi takav pogled na estetiku (uspješnog) poduzetništva gotovo nepoznat. Naime, poduzetništvo se u nas u pravilu prikazuje i poima kao nešto suprotno moralnome i lijepome pa se povezivanje poduzetništva s lijepim osobinama većini naše publike doima poput hereze.

Usprkos prevladavajućem stavu, ekonomski uspješno poduzetništvo često je ljepše i korisnije od gospodarskih (ali i umjetničkih i intelektualnih) djela u kojima se osjećaju ili vide rasipništvo, arogancija, razmetanje, lutanja i nepotrebne veličine i gubici. Upravo bi o tome mogla biti riječ kada su u pitanju neki mediji: ponavljanje odavno prerađena sadržaja, govorenje napamet, dizanje buke ni oko čega, namjerno pokretanje psihosomatskih reakcija publike nadražujućim naslovima; sve bi to mogla biti glavna obilježja komunikacije, kao i onih čije poruke mediji (s više od 25.000 riječi) revno prenose. I sada bi ih zbog toga trebalo porezno nagraditi?

Na brodu koji tone

Naizgled besmislena birokratska odluka o oporezivanju premaloga broja riječi u našoj je javnosti ipak naišla na određenu osudu. No ona je uglavnom bila inspirirana brigom za očuvanje općih humanističkih načela poput jednakih uvjeta i prava u izricanju javne riječi. Propustilo se zabilježiti da je porezna mjera zasnovana na brojanju riječi ujedno tragično neefikasna - ekonomski ružna koliko i bezobrazna.

Do sada su stvari otišle predaleko i u konkretnom se slučaju ne daju vratiti na početak. Jedino što preostaje jest potražiti odgovor na pitanje zašto ne vidimo, ili vidimo, ali prešućujemo, ekonomsku štetu birokratskoga zuluma? Otkud šutnja, to lako pomirenje naše politike, 'intelektualne elite' i javnosti, s pretjeranom ambicioznošću nesposobne državne administracije?

Moć državnih poticaja ne očituje se kroz one koji u njima uživaju. Vlastodršci svih boja znaju da je dovoljno neodabranima dati da gledaju kako država-majka nekome drugome udjeljuje milost. Dovoljno dugim gledanjem u tuđi privilegij isključeni postaju vjerniji od nezahvalnika koje država timari. Državni levijatan zahvaljujući njihovom čeznutljivom pogledu besplatno reproducira svoju moć - hrani se nadom isključenih da bi i oni jednoga dana mogli prikopčati svoje usne na toplo vime neke stavke državnoga proračuna ili poreznog sustava.

Ta je perverzna nada proizvela masovnu toleranciju prema birokratskom zulumu. Zbog prevladavajućeg je oportunizma na ovim prostorima više od stotinu godina normalno jamrati, ali prihvaćati državne odluke, probati ih zaobići, no ako ne ide, pognuti glavu i prilagoditi se, a političare pustiti da uglavnom rade sve što hoće. Na toleranciji prema birokratskoj samovolji izrastao je kaotičan javni sustav čije razmjere ne bi znao opisati ni neki novi Kafka. Uvjereni da živimo u, eto, od sutra normalnoj europskoj državi, nismo svjesni da živimo u birokratskoj nemani koja počiva na toni suludih propisa od kojih većina ima nekoga ne tako ludog zagovornika i potpuno suludo opravdanje.

Prema tome, aktualna porezna diferencijacija novina prema broju riječi tek je vrh toga ledenoga brijega – najnoviji sloj tvrdih ljuski prava i regulacije. U toj ljuski, koja je, kao ljuska od luka, sastavljena od mnogih slojeva, isprepliću se stari austrougarski, jugoslavenski, komunistički i tranzicijski birokratski slojevi, čiji nastanak i međusobne odnose više nitko ne pamti. Zbog toga nema više nikoga tko bi mogao doprijeti do njihovih korijena. Tako ostajemo n-ta generacija koja živi pod terorom toga birokratskog zuluma. Pod njime se, tihi i mirni, prepušteni sudbini, davimo kao miševi na brodu koji tone. Jedino u što naši davitelji za to vrijeme mogu biti sigurni, jest da miševi zbog toga neće izići na ulice. Oni će i dalje, kao i oni koji iz nekih drugih razloga izlaze na ulice, živjeti u lažnoj nadi da će ih spasiti isti oni koji su potopili brod.