Konstituiran je 11. saziv Sabora te je prisegnula 16. Vlada. Moglo bi se reći, puno vike nizašto. Naime, nakon navodno dugih pregovora i nakon izbora koji i nisu bili baš tako nepredvidljivi, dobili smo ishod koji je bio prilično izgledan još prije par mjeseci, a to je ostanak Plenkovića i njegove stranke na vlasti, no ovaj put uz nove koalicijske partnere koji su značajno desnije od njega i osjetno desnije od njegove stranke.

Osvrnemo li se na zbivanja diljem Europske unije, vidjet ćemo da je Hrvatska zapravo u trendu, budući da se u brojnim zemljama događa to da desna izazivačka stranka ulazi u vladu ili čak postaje njezin najznačajniji dio. U Austriji su najesen izbori, a već godinu dana u anketama kao pojedinačno najveća stranka vodi euroskeptična i protuiimgrantska Slobodarska stranka (FPÖ). U Francuskoj, u kojoj su izbori, doduše, tek za tri godine, u anketama predvodi Nacionalno okupljanje (RN). U susjednoj Italiji na vlasti je Giorgia Meloni iz nacionalističke stranke Braća Italije. U Finskoj je desnopopulistička Stranka Finaca drugi po veličini koalicijski partner u vladi, a i švedska se vlada održava uz parlamentarnu podršku protuimigrantskih Švedskih demokrata. Prije koji dan postignut je sporazum oko nove nizozemske vlade u kojoj će Stranka za slobodu euroskeptičnog prvaka Geerta Wildersa biti pojedinačno najveća, no neće dati premijera. Vjerojatno bi se dalo pronaći još koji primjer, no i ovo će biti dovoljno za ilustraciju.

Međutim, za razliku od svih ovih navedenih primjera, Domovinski pokret odskače po tome što a) nastaje od dijela desnog krila HDZ-a, b) ima prilično lokalni i regionalni karakter, ukorijenjen u Slavoniji općenito i Vukovaru specifično, c) ima naglašenu poslovnu komponentu koja ga više čini sličnim strankama poput Forze Italije pokojnog Berlusconija te d) usprkos razgranatoj organizaciji na terenu, ima vrlo oskudne ljudske resurse, odnosno upravljačke kapacitete, što je nedavno potvrdio i sam potpredsjednik stranke Mario Radić.

Najdugovječniji premijeri

U Europskoj uniji su trenutno najdugovječniji premijeri, obojica na čelu vlada svojih zemalja od 2010. godine, Viktor Orbán i Mark Rutte. Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker bio je pak luksemburški premijer od 1995. do 2013., a Angela Merkel bila je njemačka kancelarka od 2005. do 2021. Plenković je već sada najdugovječniji hrvatski premijer, a ako ostane sve do kraja ovog saziva Sabora, tj. odradi ukupno dvanaest godina na čelu vlade, mogao bi se svrstati i u najdugovječnije šefove izvršne vlasti u Hrvatskoj uopće.

Usporedbe radi, Vladimir Bakarić je bio na čelu Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske od 1945. do 1953. (osam godina), a ban Ivan Mažuranić od 1873. do 1880. (osam godina) na čelu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade. Jedini koji je bio dugovječniji je bio ban Karoly Khuen-Héderváry, od 1883. do 1903., odnosno puna dva desetljeća. Ban Josip Jelačić bio je 11 godina na toj dužnosti, no to je prije uspostave vlade u modernom smislu.

Ponovno fragmentiranSabor

Treba također spomenuti kako je Sabor ponovno izrazito fragmentiran. To se dade zahvaliti činjenici da poslovnik omogućuje da troje bilo kojih zastupnika formira klub, kao i tome da su na koalicijskim listama u parlament ušli članovi brojnih malih stranaka koji inače ne bi samostalno prijeći izborni prag u niti jednoj izbornoj jedinici. Također, premda smo do sada navikli na prelaske iz jedne stranke ili kluba zastupnika u drugu tijekom saziva, ove godine imali smo slučajeve izlaska i prelijetanja još u razdoblju prije samog konstituiranja Sabora.

Previsoka fragmentacija parlamenta negativna je pojava iz više razloga. Prvo, visoka fragmentacija znači da će biti teže formirati stabilnu vladinu većinu ili će pak ona biti više plod pukog zbrajanja zastupnika, a manje koherentnih programskih sličnosti i ideoloških bliskosti. Visoka fragmentacija znači i da će biti puno malih stranaka ili stranaka s jednim zastupnikom, što znači da će oni biti manje učinkoviti u kontroli vlade, ali i da će vladina većina okupljena uz pomoć takvih stranaka morati zadovoljavati niz partikularnih interesa te u izvršnoj vlasti promicati kadrovska rješenja koja nemaju javnopolitičko uporište, već slijede isključivo koalicijsku logiku, tj. namirivanje koalicijskih partnera.

Naposljetku, previše klubova zastupnika, pa i onih u kojima sjede troje ljudi koji nemaju baš puno toga zajedničkog, osim što im je "falio treći za šnaps" (da poslovnik propisuje veći minimalni broj, "falio bi četvrti za belu"), znači i dugačke, besadržajne saborske rasprave u kojima se zastupnici međusobno iscrpljuju doskočicama, umjesto da se bave meritumom, tj. zakonskim prijedlogom koji je u tom trenutku na dnevnom redu.

Pred kraj prethodnog saziva Sabora, zastupnici su bili organizirani u čak 16 klubova zastupnika, u Saboru su djelovale 24 stranke, a bilo je i 20 neovisnih zastupnika, odnosno 15 ako ne računamo zastupnike nacionalnih manjina, koji, izuzev SDSS-ovih, u pravilu nisu stranački organizirani. Na početku ovog saziva situacija je nešto, no ne puno bolja. Za sada imamo 14 klubova zastupnika, 20 stranaka i te „samo“ 10 neovisnih zastupnika, odnosno pet, ako ne računamo manjinske zastupnike.

Gordan Jandroković je ponovno predsjednik Sabora, a iz redova većine potpredsjednici su ponovno Željko Reiner i Furio Radin. Umjesto Ante Sanadera, potpredsjednik je i Ivan Penava, šef DP-a. Potpredsjednici iz redova saborske manjine u ovom trenutku još nisu izabrani, no prema rasporedu mandata ta mjesta bi trebali popuniti SDP i Možemo.

Koalicijski partneri ili privremeni suputnici?

Osim kontinuiteta u Saboru, HDZ se uvelike odlučio i za kontinuitet u Vladi. Naime, osim novog ministra turizma Tončija Glavine te povratka Ivana Malenice u Sabor, navlas svi ministri ostali su isti, premda su neki od njih zarotirani, tj. dobili su drugačiji resor od onoga u prethodnoj vladi. Ostali su čak i ministri za koje se u javnosti smatrali da više ne uživaju toliko premijerovo povjerenje, odnosno da će ih se zasigurno zamijeniti, poput ministra zdravstva ili ministra vanjskih i europskih poslova. Od trojice DP-ovih ministara, dvojica su bivši HDZ-ovci te se, barem prema prvi dojmovima, čine iskustveno daleko ispod svojih koalicijskih partnera. Čak sedam potpredsjednika Vlade nema baš puno smisla, no ponovno slijedi unutarstranačku logiku (zadovoljavanje apetita unutar HDZ-a) te koalicijsku logiku (glavni koalicijski partner morao je dobiti jedno potpredsjedničko mjesto). Predsjednik DP-a Penava će do lokalnih izbora u Vukovaru i dalje biti gradonačelnik te, kao što smo vidjeli, potpredsjednik Sabora, no potom bi trebao postati potpredsjednik Vlade.

Mario Radić, koji je trebao također biti dio izvršne vlasti, naposljetku se odlučio ne obnašati ikakvu dužnost, osim stranačke. Vodstvo stranke ne mora biti u Vladi, u modelima stranačkog organiziranja poput njemačkog, zamislivo je da stranačko vodstvo bude u parlamentu, a da kancelar bude netko drugi iz stranke. Međutim, situacija u kojoj osoba koja je de facto šef druge po veličini stranke u vladinoj većini ne sjedi niti u Saboru, niti u Vladi, pomalo je neobična. Razumljiva je iz osobne perspektive Marija Radića, koji očito nije htio napustiti svoje poslovne obveze niti se izlagati svjetlu javnosti i propitivanju mogućih sukoba interesa, no nije razumljiva iz vizure preuzimanja odgovornosti za upravljanje državom koje proizlazi iz sudjelovanja njegove stranke u vladi.

Za nešto više od godinu dana, saznat ćemo rezultate lokalnih izbora. Bit će zanimljivo vidjeti tko će u tom trenutku sjediti u Plenkovićevoj vladi te hoće li u vladinoj većini biti isti koalicijski partneri kao i sada.