Austrijsku vladu čine pučani i zeleni, no Karl Nehammer, kancelar iz redova pučana, već je treća osoba na čelu iste vlade. Naime, prvo je Sebastian Kurz 2021. dao ostavku zbog korupcijskog skandala, zatim je vladu 56 dana vodio Alexander Schallenberg, izdanak poznate grofovske obitelji, da bi se potom vratio na mjesto ministra vanjskih poslova te kancelarsku poziciju prepustio Nehammeru, dotadašnjem ministru unutarnjih poslova. Kurz je, inače, nakon izbora u rujnu 2019. dugo pregovarao sa svima da bi nova vlada sa zelenima bila potvrđena tek u rujnu 2021. Kurzu je u veljači ove godine nepravomoćno dosuđeno osam mjeseci uvjetnog zatvora zbog korupcije.

Možda je pomalo nezahvalno spominjati Belgiju u ovakvoj komparaciji, budući da se radi o federalno ustrojenoj zemlji podijeljenoj na različite autonomne jezične zajednice i regije, tako da je višemjesečni, pa i cjelogodišnji proces formiranja vlade tamo i više nego normalan. Izuzme li se sitna razlika u životnom standardu, belgijski je politički sustav ustvari uputno uspoređivati s onime u Bosni i Hercegovini. Nakon izbora u svibnju 2019. manjinsku vladu u ožujku 2020. formirala je Sophie Wilmès iz Reformističkog pokreta (frankofoni liberali) te tako postala prva žena na čelu neke belgijske vlade. Međutim, njena vlada je bila tek privremena vlada dok se formira većinska koalicija. To je i učinjeno u listopadu 2020. godine, kada dotadašnji ministar financija, Alexander De Croo iz stranke flamanski liberala, postoje novi i danas aktualni premijer.

U ožujku ove godine su propali pregovori oko nove bugarske vlade, pa je predsjednik imenovao privremenu nestranačku vladu. Aktualni premijer Dimitar Glavčev je dosadašnji glavni državni revizor. Češki premijer Petr Fiala iz konzervativnog ODS-a imao je kratak put do ureda predsjednika vlade, nakon izbora u listopadu 2021., u studenome je nominiran, a u prosincu je i stupio na dužnost. Vodi vladu zajedno s demokršćanima, piratskom strankom i liberalnom stranku koja okuplja neovisne gradonačelnike.

Nakon izbora na Svisvete 2022., dotadašnja danska premijerka, Mette Fredriksen iz redova socijaldemokrata mogla je biti zadovoljna jer je njen crveni blok, grupa stranaka lijevo od centra, osvojio tanku većinu od jednog mandata. Međutim, tijekom pregovora o sastavljanju vlade koalicijski su je partneri napuštali, jedan po jedan, dok na kraju nije dva dana pred Božić od kraljice dobila mandat za vladu koju je formirala sa svojim glavnim konkurentima, konzervativnom liberalnom strankom Venstre te manjim, centrističkim umjerenjacima.

Kaja Kallas iz liberalne Reformske stranke je 2023. u nešto malo više od mjesec dana od izbora ponovno formirala estonsku vladu, uz malu promjenu koalicijskih partnera naspram prethodnog kabineta. Petteri Orpo iz konzervativnog Kokoomusa je od izbora u travnju 2023. do stupanja na dužnost krajem lipnja iste godine dogovarao koaliciju za novu finsku vladu. U vladi je stranka švedske manjine, koja od 1975. do danas nije sudjelovala u samo jednoj vladi. Grčki izborni sustav dodjeljuje mandatni bonus relativnom pobjedniku, tako da Kirakosu Micotakisu, koji je sa svojim konzervativcima osvojio 40 posto glasova, nije bio problem formirati jednostranačku vladu. Evika Siliņa, latvijska premijerka iz redova konzervativne liberalne stranke Jedinstvo, bila je do 2023. ministrica za socijalnu politiku te dolazi na čelo vlade nakon što je njen stranački kolega, Krišjānis Kariņš, dao ostavku jer se više nije mogao nositi s koalicijskim partnerima.

Ne treba duljiti s navođenjem daljnjih primjera, postaje jasno da je proces formiranja vlade nejednako dugačak i počesto dosta veseo i šarolik. Međutim, ne možemo ne spomenuti i Nizozemsku, zemlju koja je poznata po tome da njen čisti razmjerni sustav omogućava da po petnaest stranaka samostalno uđe u parlament, a da pregovori o vladi traju poprilično dugo, no ipak obično nešto kraće nego u susjednoj Belgiji. Mark Rutte iz redova konzervativnih liberala premijer je od 2010., vodio je četiri vlade s različitim koalicijskim partnerima, uključivši jednu vladu s glavnim suparnicima, laburistima. Nakon posljednjih izbora, u studenom prošle godine, Stranka za slobodu euroskeptičnog i protuiimgrantski nastrojenog Geerta Wildersa izbila je na prvo mjesto. Međutim, nakon različitih pokušaja, vlada još nije složena, premda se, između ostalog, pregovara o vladi gdje bi bio i Rutteov VVD i nova demokršćanska stranka NSC te novi seljački pokret BBB, zajedno s Wildersovim slobodarima. U Nizozemskoj parlament, mimo kralja, imenuje osobu koja vodi pregovore, no ta osoba ne mora nužno biti i osoba koja će postati ili namjerava postati premijer. Dapače, najčešće se u prvom krugu pregovora radi o iskusnim parlamentarcima za koje se vjeruje da mogu dobro komunicirati s različitim stranačkim klubovima.

Nedorečena praksa

Jedna od stvari koje utječu na proces formiranja vlade, osim, dakako, pitanja koliko je stranački sustav fragmentiran i koliko je stranaka uopće potrebno za većinu, jesu i formalna pravila koja opisuju i propisuju što se ima događati nakon izbora. Danska omogućuje gladak prijelaz iz jednog saziva parlamenta u drugi time što uopće ne zahtijeva investituru, tj. potvrđivanje nove vlade, već je nakon izbora potrebno okupiti alternativnu većinu kako bi se izglasala druga vlada od postojeće. Grčka je pak propisala da predsjednik uvijek prvo mora vođi pojedinačno najveće stranke u parlamentu ponuditi da pokuša sastaviti vladu, a ako on to ne uspije niti nakon produljenog roka, onda se uloga mandatara dodjeljuje šefu drugoplasirane stranke.

Hrvatski ustavni poredak i konkretna praksa su pomalo nedorečeni i nepotrebno čine cijeli proces između izbora i izglasavanja povjerenja vladi tjeskobnim. Naime, propisano je u kojem roku predsjednik treba sazvati Sabor na prvo zasjedanje, ali nije jasno koliko puta bi to predsjednik trebao opetovano čini ako se Sabor ne uspije konstituirati iz prvog, drugog ili možda čak trećeg pokušaja. Nadalje, poslovnik Sabora konstituiranje Sabora jasno vezuje uz izbor novog predsjednika, umjesto da je dovoljno da Saborom predsjedava po saborskom stažu najstariji zastupnik sve dok se ne formira većina koja će predložiti novo vodstvo parlamenta. Naime, u pravilu bi činjenica da je neka većina izabrala novog predsjednika Sabora ionako trebala značiti da postoji i većina za novu vladu. Također, po Ustavu ne postoje nikakvi potpisi kojima bi se dokazivala većina, već predsjednik daje mandat onome za koga se može očekivati da može formirati vladu na temelju izbornih rezultata i obavljenih konzultacija.

Ako ima potpise, znači da je već formirao većinu, onda nema smisla cijela odredba o roku u kojemu mandatar treba složiti većinu, kao niti odredba o produženju tog roka. Konzultacije je moguće obaviti tek s klubovima zastupnika, dakle, potrebno je najprije konstituirati Sabor. Uz to, logično bi bilo da odmah po konstituiranju Sabora, ako postoji vođa stranke ili koalicije koja je najbliža većini, predsjednik toj osobi povjeri mandat za sastavljanje vlade. To ionako nije jamstvo da će do formiranja vlade doista i doći. Zbog toga i postoji ustavna odredba da je moguće produljiti rok (zbog duljih pregovora ili zbog toga što prvi prijedlog ne prođe u Saboru), kao i odredba da se potom može i drugoj osobi (vođi drugoplasirane stranke) ponuditi da pokuša u mjesec dana (uz mogućnost produženja) sastaviti vladu.

Repriza situacije s mostovcima u Vladi

Kako god na kraju izgledala nova vlada, sada već s priličnom sigurnošću možemo reći da će njoj na čelu ponovno biti Andrej Plenković te da će mu najveći koalicijski partner biti Domovinski pokret. U njegovoj prvoj vladi HDZ je imao, bez manjih partnera, 57 naspram Mostovih 13, što je bio omjer 4,38:1. U drugoj vladi je ima 57 naspram HNS-ovih 9, dakle omjer je bio 6,33:1. U još aktualnoj vladi na HDZ-ovih 63 mandata dolazila su 3 SDSS-ova, pa je omjer bio 21:1. U novoj vladi omjer bi bio 55 HDZ-ovih mandata prema 13 DP-ovih, odnosno omjer bi bio 4,23:1. Prema tome, odnosi među koalicijskim partnerima bi, po omjerima snaga, bez obzira na sve ideološke sličnosti i razlike, mogli biti usporedivi s onima kada su Mostovi ministri sjedili u Plenkovićevoj vladi.