Kao prvo, pokazalo se kako ankete, ako su dobro uzorkovane, itekako mogu biti koristan pokazatelj raspoloženja građana te mogu poslužiti za predviđanje izbornih rezultata. Predizborne ankete, izlazne ankete i konačni izborni rezultati bili su poprilično blizu. Također, nikoga tko je doista pratio dinamiku stranačkog natjecanja u posljednjih godinu dana nije iznenadilo što je aktualna stranka na vlasti relativni pobjednik izbora, no uz stanoviti pad broja osvojenih mandata.

Kao drugo, izlaznost je nešto čemu treba posvetiti par redaka. Treće, moramo pokoju reći o predsjedniku Republike te naposljetku, sagledati poslijeizbornu koalicijsku kombinatoriku.

Izlaznost

Izlaznost od 62,31 posto u europskim okvirima nije visoka izlaznost. Daleko od toga. Dapače, u mnogim bi se zemljama zabrinuli kada bi bila toliko niska. Slovenija je također dulje vrijeme imala problem sa slabim odazivom birača, no 2022. je na parlamentarne izbore izašlo 70,96 posto Slovenaca. Na posljednje talijanske izbore, također 2022. godine, izašlo je 63,85 posto birača pa je javnost u susjednoj zemlji digla paniku, budući da je još 2018. odaziv birača bio 72,94 posto. Posljednji je put bolji odaziv u Hrvatskoj od ovogodišnjeg bio 2015. godine, kada je na izbore za Sabor izašlo 63,06 posto birača. Međutim, zadnji doista dobar odaziv bio je 2000. godine, kada je 70,85 građana s biračkim pravom izašlo na birališta.

Izlaznost također ima velike regionalne razlike, tako da je I. izbornoj jedinici izašlo 69,16 posto, a u V. izbornoj jedinici tek 54,59 posto birača. Netko će to pripisati većem interesu za politiku među urbanim stanovništvom. Međutim, pravi razlog leži u demografiji, tj. činjenici da se građani najviše iseljavaju iz Slavonije te da tamošnji popis birača prikriva pad stanovništva te stoga umjetno snižava izlaznost. Inače, u inozemstvu je glasovalo ukupno 41.120 osoba, od čega se 33.806 odnosi na birače u Bosni i Hercegovini, a 1049 na one koji su se privremeno zatekli u inozemstvu te su svoj glas dali za liste u jednoj od deset tuzemnih izbornih jedinica.

Tijekom kampanje oporba je, poglavito ona lijevo od centra, dosta snažno mobilizirala i pokušavala postići što veću izlaznost. Nadali su se i najavljivali da će do smjene aktualne vlasti doći upravo zbog pojačanog odaziva birača. Odaziv je doista izrazito skočio, no nije nužno donio preokret kakav su oni bili priželjkivali. Naime, pogleda li se sociodemografske pokazatelje iz izlazne ankete koju je bila provela agencija Ipsos, može se vidjeti da su i HDZ-ova i SDP-ova lista uspjele privući oko dvadeset posto birača koji na prethodnim izborima nisu izašli na birališta, dok su Domovinski pokret, Most i Možemo svaki privukli po desetak posto nebirača. Dakle, mobilizacija nebirača se svakako dogodila, no nije išla u samo jednom smjeru.

Predsjednik

SDP se nakon predizbornog upozorenja Ustavnoga suda poprilično pridržavao propisanog. Međutim, sam predsjednik, koji je najavom svoje (pseudo)kandidature želio snažno mobilizirati birače lijevo od centra, ali ustvari i sve ostale birače nesklone HDZ-u, nije se baš do kraja suzdržavao od sudjelovanja u kampanji. Dakako, kako i sam Ustavni sud primjećuje, njegova obraćanja javnosti i političko djelovanje za vrijeme kampanje stanovita su siva zona koja nije jasno zakonom opisana niti propisana. Treba još jednom ponoviti da je predsjednik, ako je htio sudjelovati na ovim izborima, trebao dati ostavku prije nego što je najavio kandidaturu. Uz to, rezultat liste Rijeka pravde bio bi vrlo vjerojatno prilično bolji da se on doista, punog kapaciteta, uključio u kampanju. Ovako je ustvari postigao i stanovitu kontramobilizaciju desno od centra.

Posljednje upozorenje Ustavnoga suda da on ne može biti mandatar čak ni ako sada podnese ostavku djeluje kao primjer judikalizacije politike, fenomena gdje se postupno širi područje utjecaja i zahvata sudova u izvršne i upravne odluke mimo onoga što je sudbenoj vlasti izvorno povjereno. Međutim, ono što je u tom upozorenju izrečeno logično slijedi iz ocjene da se on nakon prvotnoga upozorenja nije odmah posve povukao iz neizravnog sudjelovanja u kampanji ili dao ostavku. Jedino što ostaje visjeti u zraku jest ima li i kakve mogućnosti Ustavni sud doista i provesti u djelo implikacije ovog upozorenja te ima li Zoran Milanović, bilo kao predsjednik, bilo kao obični građanin, pravne mehanizme osporavanja zapreke da bude potencijalni mandatar. Vrijeme će pokazati je li Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti u svojem sankcioniranju neustavnog ponašanja predsjednika, pogotovo uzme li se u obzir da Sabor trenutno ne zasjeda, tako da nikakve formalne radnje utvrđivanja odgovornosti predsjednika u tom smislu nisu moguće.

Koalicije

Nitko još nema većinu, premda je stranka aktualnog premijera jasni relativni pobjednik izbora. Oni imaju opciju pokušati složiti vladu s Domovinskim pokretom i manjinskim zastupnicima, no glavna prepreka tome inzistiranje je Domovinskog pokreta da SDSS ne sudjeluje u izvršnoj vlasti. Premda su ovi to više puta javno demantirali, postoji i opcija da HDZ pristupi zastupnicima IDS-a, Nezavisne platforme sjevera (međimurski župan Matija Posavec, NLS) i Fokusa, kao i pojedinačnim zastupnicima (primjerice, Željku Lackoviću, Vesni Vučemilović, Ivanu Šipiću te Stjepi Bartulici) te ih nagovori da podrže njihovu vladu.

Nasuprot tome, iz Možemo su išli prijedlozi za manjinskom vladom SDP-a i partnera, koju bi poduprli i oni i Most i Domovinski pokret. To nije baš naišlo na odobravanje, posebice u kombinaciji s aktualnim predsjednikom Republike na čelu. Kao alternativa se nudi vlada okupljena na kratki rok, koju bi vodio netko drugi (spominje se Zvonimir Mršić iz SDP-a), koju bi činili SDP i partneri, Možemo, Most, IDS, NLS, Fokus i manjine. Ponovno, nije izgleda da bi dvoje zastupnika Hrvatskih suverenista, koji su izabrani na zajedničkoj listi s Mostom, podržali tu i takvu vladu.

O tehničkim vladama

U razgovorima o vladi koju ne bi predvodio HDZ često se čuju različiti opisi i koncepti koji ustvari nisu posvema točni – govori se, primjerice, podosta o tehničkoj vladi. Međutim, tehnička vlada je vlada na odlasku, vlada u ostavci ili vlada koja i dalje obavlja poslove dok ne bude ponovno potvrđena u Saboru ta ista ili neka nova vlada. Takva vlada u pravilu ne započinje nove projekte i poslove niti mijenja proračun, već održava 'hladni pogon' te provodi postojeće, već započete poslove. Dakle, aktualna vlada Andreja Plenkovića je tehnička vlada.

Nasuprot tome, tehnokratska, vlada stručnjaka ili nestranačka vlada, vlada je koju u iznimnim okolnostima dogovara široka parlamentarna većina. U tom slučaju se za mandatara predlaže neka istaknuta nestranačka osoba, najčešće iz poslovnog ili bankarskog svijeta. Takav, nestranački premijer potom samostalno odabire članove kabineta iz redova stručnjaka koji nisu stranačke osobe te nisu izabrani u parlament. Primjere takvih vlada imamo u Italiji – takve su bile vlade Lamberta Dinija (1995.-1996.) i Marija Montija (2011.-2013.). Nasuprot tome postoji još i koncept vlade nacionalnog jedinstva, vlade nacionalnog spasa ili jednostavno nadstranačke vlade. Takve vlade se formiraju u slučajevima izvanrednoga stanja i neke velike ugroze (najčešće ratne ) kako bi se podijelio teret odgovornosti i proširio legitimitet za donošenje teških odluka. U njima sudjeluju sve ili sve relevantne parlamentarne stranke u danom trenutku. Primjer takve vlade je bila vlada nacionalnog jedinstva Franje Gregurića (1991.-1992.).

Vlada o kojoj se trenutno raspravlja, koja bi uključivala više-manje sve stranke osim HDZ-a, ne spada u niti jedan od ovih tipova vlada. Radilo bi se jednostavno o svjetonazorski širokoj koaliciji okupljenoj oko nekog javnopolitičkog cilja. U ovome slučaju, kao zajednički ciljevi istaknuti su reforma izbornog zakona (tj. izbornih jedinica), povlačenje imenovanja novog glavnog državnog odvjetnika te ukidanje spornih izmjena Kaznenog zakona. Druge dvije opcije bile bi vlade koje spajaju ideološki susjedne stranke, bilo prema desno (HDZ s Domovinskim pokretom), bilo prema centru (HDZ s IDS-om, NPS-om i Fokusom, uz podršku par pojedinačnih zastupnika).

Kako će se stvar na kraju rasplesti, saznat će već pri konstituiranju Sabora. Ako Sabor uspije izabrati novog predsjednika, stranačka boja te osobe na čelu parlamenta ukazivat će nam i na to kakva i koja vlada može biti formirana.