Turska zbog članstva u NATO-u (od 1952. godine) slovi kao pridruženi dio Zapada. U Sjevernoatlantski savez primljena je kako bi ojačala južni krak koji je trebao suzbijati širenje sovjetskog utjecaja, a primljena je s Grčkom kako ove dvije povijesno neprijateljske zemlje ne bi skliznule u novi sukob. Grčka je te 1952. godine taman bila izašla iz građanskog rata u kojem su pobijedile prozapadne snage, a u Turskoj je trebalo podržati prozapadne kemaliste sekulariste.

Ova zemlja, koja se proteže kao zemljopisni i kulturni most između Europe i Azije, posljednjih godina ima podvojenu ulogu u ratu u Siriji i ratu u Ukrajini, a njezini pregovori s Europskom unijom odavno su u slijepoj ulici. Turski angažman u korist HTŠ-a i protiv Kurda definitivno je prolongirao rat u Siriji, a premda je turska vojna oprema, poglavito borbeni dron Bayraktar, značajno doprinijela ukrajinskim ratnim naporima, Erdoğana i Putina, dvojicu dugogodišnjih samodržaca, više toga spaja nego što razdvaja.

Otkad je rata u Ukrajini, Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo počeli su zbijati redove i sve više naglašavati zajedničke europske vrijednosti. Pritisak poljuljanih prekooceanskih odnosa s donedavnim najvjernijim saveznicima dodatno testira odlučnost Starog kontinenta. Međutim upravo je Turska saveznica koja u naravi svojega političkog poretka sve više odudara od europskih i atlantskih ideja vodilja.

Uhićenje carigradskog gradonačelnika posljednji je čin transformacije Turske u punokrvnu autokraciju.

Dvije Turske

Turska je od kraja Osmanskog Carstva podvojena, raspolućena zemlja – s jedne su strane islamisti koji se oslanjaju na obrt, trgovinu i poljoprivredu, a s druge strane sekularisti koji u gradovima održavaju kemalističku viziju republikanskog poretka po uzoru na Francusku te se oslanjaju na državni aparat i napose vojsku.

Vojska je nemali broj puta svoju ulogu čuvarice ustava doslovno provodila u djelo, uzurpirajući legalno izabranu civilnu vlast. Godine 1960. na vlast je došao Adnan Menderes, čime je njegova Demokratska stranka prekinula jednostranačku vlast kemalističke Republikanske narodne stranke (CHP), danas glavne oporbene stranke iz koje dolazi utamničeni gradonačelnik Ekrem İmamoğlu. Skupina mladih časnika, predvođena generalom Cemalom Gürselom, srušila je Menderesa jer ih je plašio njegov islamski populizam, ali i gušenje medijskih sloboda. Za vrijeme studentskih prosvjeda krajem 1960-ih i početkom 1970-ih vojska je s nepovjerenjem gledala lijeve društvene pokrete te je 1971. srušila premijera Süleymana Demirela objavom memoranduma u kojemu su zatražili da odstupi i ustupi mjesto tehnokratskoj vladi pod vojnom paskom.

Ulično nasilje krajnje lijevih i desnih skupina te visoka inflacija 1980. godine kulminirali su proglašenjem izvanrednog stanja pod Kenanom Evrenom, generalom koji je raspustio parlament te zabranio političke stranke, a preko 650 tisuća ljudi je pritvoreno. Sadašnji ustav svoje korijene vuče iz Evrenova ustava iz 1982. godine, a on je postavio okvir za upravljanu i nadziranu pučku vladavinu. Godine 1997. nacionalno vijeće za sigurnost, pod vodstvom ključnih generala, natjeralo je premijera Necmettina Erbakana na ostavku te je postavilo ograničenja na vjersko obrazovanje. Tijekom tog posrednog vojnog udara kratkotrajno je u zatvoru završio i Erdoğan, osuđen zbog poticanja vjerske netrpeljivosti. Zatvorski staž prometnuo ga je u mučeničku figuru islamističke scene u Turskoj.

Erdoğanov politički uspon započeo je upravo u Istanbulu na mjestu gradonačelnika tijekom 1990-ih godina, kada je bio član Erbakanove Stranke blagostanja. Nakon njezine zabrane on je s nekolicinom mlađih i reformistički orijentiranih članova 2001. osnovao današnju dugogodišnju vladajuću Stranku pravde i razvoja (AKP).

Rana vladavina Erdoğana i AKP-a, od 2002. do 2011. godine (on tek 2003. postaje premijer, nakon što je razriješio pravosudne probleme povezane s prethodnim uhićenjem), obilježena je brendiranjem mješavine umjerenog islamizma, ekonomskog liberalizma i okrenutosti Europskoj uniji te imitiranjem demokršćanstva njemačkog tipa. U to doba bio je usko povezan s pokretom koji se naziva Hizmet (Služenje) pod vodstvom Fethullaha Gülena, a on se nalazi u egzilu u Pennsylvaniji od 1999. godine. Gülenova mreža škola, medijskih i nakladničkih kuća te dobrotvornih organizacija potpomagala je AKP-u viziju borbe protiv sekularnih kadrova u vojsci i sudstvu. AKP i Gülen su razotkrivanjem niza korupcijskih skandala polako, ali sigurno kršili moć kemalističkih elita.

Međutim Erdoğan i Gülen našli su se na suprotnim stranama 2011., kada su državni tužitelji, članovi Hizmeta, krenuli istraživati unutar turske obavještajne agencije (MİT) i optuživati operativce bliske Erdoğanu za suradnju s kurdskim PKK-om. Također, 2013. godine, kada su izbili prosvjedi u parku Gezi u Istanbulu, Erdoğan je za to optužio komplot sekularista i gilenista. Naposljetku su iste godine državni tužitelji s gilenističkom pozadinom pokrenuli masovnu protukorupcijsku istragu koja je završila u najužem krugu Erdoğanove obitelji i suradnika. Od tada Turska službeno smatra Hizmet državnim neprijateljima te ih proganja i izvan zemlje jer Gülen djeluje i, primjerice, u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu.

Inscenirani puč

Godine 2016. skupina unutar turske vojske navodno je pokušala zbaciti Erdoğanovu vladu. Vojni lovci letjeli su nad Ankarom i Istanbulom, most na Bosporu bio je zatvoren, a javna radiotelevizija objavila je da je vojska preuzela kontrolu. Međutim Erdoğan se javio putem videopoziva i pozvao građane na otpor. Uslijedio je masovni izlazak ljudi na ulice, a lojalisti u vojsci i policiji ubrzo su vratili status quo ante. Vlada je za puč optužila Gülena. Iduće dvije godine trajalo je izvanredno stanje, obilježeno masovnim uhićenjima i čistkama u vojsci, policiji, državnoj upravi, medijima, pravosuđu i na sveučilištima, pri čemu su stradali i kemalisti i gilenisti.

Postoje ozbiljne sumnje u to da je sam Erdoğan inscenirao vojni udar kako bi vojsci slomio zube i preuzeo zadnju polugu vlasti koja mu je izmicala iz ruku.

Preobrazba političkog sustava

Nakon što je skršio svaki otpor, Erdoğan je, u strateškom savezu svojeg AKP-a s nacionalističkim MHP-om, progurao ustavotvorni referendum 2017. godine, kojim je parlamentarni sustav zamijenjen predsjedničkim, uz ogromne ovlasti predsjednika i ograničenje na dva petogodišnja mandata, no uz rok važenja tek nakon prvog izbora po novom sustavu, čime je osigurano to da može ostati predsjednik sve do 2028. godine. Referendum je prošao vrlo tijesno (51,4 posto za), a obilježili su ga brojni pritisci na oporbu i nepošteno postupanje, kao i intenzivna kampanja među turskim iseljeništvom u Njemačkoj i Nizozemskoj.

Istanbul kao trn u oku

Gubitak najvećeg grada u zemlji, Istanbula, trn je u oku Erdoğanu i AKP-u jer je on sam krenuo u svoj politički uspon upravo ondje. Godine 2019., kada je pobijedio Ekrem İmamoğlu, AKP ga je optužio za izbornu prijevaru, no oporbeni kandidat je na ponovljenim izborima ostvario još uvjerljiviji rezultat.

İmamoğlu se ističe kao karizmatičan i umjeren političar koji se trudi premostiti jaz između sekularnog i islamističkog dijela društva. Međutim 2022. godine osuđen je na skoro tri godine zatvorske kazne i zabranu političkog djelovanja zbog vrijeđanja javnih dužnosnika. Nakon žalbe uspio je ipak ostati na gradonačelničkom mjestu, no AKP-u je ostao trajna crvena krpa.

Tako je snažno kritizirao šefa CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua, a koji je tijesno izgubio u drugom krugu predsjedničkih izbora 2023. godine. Bio je to prvi put da je održan drugi krug glasanja za turskog predsjednika. Upravo zato što su izbori 2023. nagovijestili zalazak Erdoğana, koji neće više moći biti kandidat 2028. (osim ako AKP ne smisli neki novi pravni marifetluk), a İmamoğlu se nadaje kao prirodni nasljednik Kılıçdaroğlua, nedavno uhićenje, inscenirano kao posljedica njegovih veza s PKK-om, ustvari je očajnički čin kojim se želi spriječiti gubitak izbora za tri godine.

Do 2028. je još dugo, no NATO je ovim činom u svojim redovima dobio surov autokratski režim, a stisak sultana Erdoğana nad Turskom i dalje ne popušta.