'Suriyeliler gi-de-cek!' prvo je što ugledate nakon što iz nove, velebne istanbulske zračne luke krenete prema tom jedinstvenom svjetskom središtu. Na jumbo plakatu, uz natpis 'Sirijci će otići!', nalazi se ozbiljna figura Kemala Kilicdaroglua, vođe turske opozicije koji će u nedjelju pokušati spriječiti Recepa Tayyipa Erdogana da treći put zaredom postane turski predsjednik.

Erdoganova pobjeda značit će ulazak u 21. neprekinutu godinu vladavine jednom od najvažnijih i najzanimljivijih država svijeta. Kilicdaroglu je lijevi predsjednički kandidat koji svojom nacionalističkom i antiimigracijskom politikom pokušava privući i desne birače, one kojima je Erdoganova politika nedovoljno tvrda.

Turski su socijaldemokrati, koje predvodi na prethodnim lokalnim izborima, upravo širokim koalicijama osvojili Istanbul, Ankaru, Izmir i druge velike gradove. Premda se činilo da će im isto poći za rukom i na nacionalnoj razini, rezultati prvog kruga izbora ne daju im osnovu za optimizam.

Približavanje 'lijevih' predsjedničkih kandidata desnim biračima nije jedina sličnost ovih izbora s Hrvatskom. Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) najbliže je slici koju hrvatski opozicijski glasači imaju vezanu uz Hrvatsku demokratsku zajednicu.

'Samo postavljaju svoje i kradu. Mrzim ih. Korumpirani su do srži. Misle da je Turska samo njihova', strastveno govori Selda, učiteljica engleskog jezika iz Marmarisa u provinciji Mugla. Turističko je to mjesto, smješteno u nevjerojatno lijepom prirodnom zaljevu, koje je utrka za novcem pretvorila u sve ono što hrvatska obala nikada ne bi smjela postati – beton, privatne plaže, stotine hotela namijenjenih britanskim čarter turistima.

Selda je dio velike grupe mladih i obrazovanih Turkinja i Turaka kojima se Erdoganova vladavina čini kao kočnica njihovih životnih puteva i nazadovanje u odnosu na životni stil koji žele voditi. Ispijajući treće pivo, borbeno nastavlja: 'Nećemo im dozvoliti da s*ebu sve što smo 100 godina radili.'

Mugla je, baš kao i većina ekonomski razvijenih dijelova Turske, lijevo orijentirana, s posebnim naglaskom na očuvanje sekularističke tradicije Mustafe Kemala Ataturka, prvog turskog predsjednika koji je preminuo davne 1938. godine od ciroze jetre.

'Mnogi ne razumiju da su ovo izbori između Ataturka i Erdogana', nastavlja, 'između republike osnovane 1923. i njegove (op.a., Erdoganove) ideje da od svih nas napravi zaostale budale, a od žena sluškinje.'

Vozeći se prema unutrašnjosti, Ataturkovi portreti postaju sve manji dok ih u jednom trenutku ne zamijene Erdoganovi. 'Opozicija je nesposobna i neozbiljna', započinje brijač u malom salonu. 'Od zemlje bi napravili sprdačinu u dva tjedna', uvjeren je.

Dok oštri britvu, primjećuje da je Erdoganova vlast već pomalo umorna i ljuti ga to kako su reagirali na potrese, ali misli da je mnogima donijela stabilnost. 'On se brine za nas 'male' ljude i poštuju ga u svijetu. Ovi bi se posvađali u trenu', kaže. Srdačno pozdravlja i govori da bi volio jednog dana posjetiti Dubrovnik.

Istanbul je pak grad koji svatko tko ima priliku barem jednom u životu mora posjetiti. U rangu s New Yorkom, Parizom, Tokijem i Londonom, metropola je to u kojoj se bogata povijest miješa s naprednim tehnologijama.

'Ići ću na drugi krug, ali svi smo pomalo izgubili entuzijazam', govori mi prodavač u trgovini ploča Analog Kultur u cvijećem ukrašenoj uličici u četvrti Galata. Dok razgovaramo o izdanjima anadolskog psihodeličnog rocka iz 1970-ih, govori mi da ga posebno boli to što mu pred očima nestaje progresivni karakter turskog društva koji ga je činio posebnim u svjetskim okvirima: 'Opet će pobijediti. Ne može im nitko ništa.'

'380 lira', rekao je taksist na trgu Taksim na moje pitanje koliko košta vožnja do novog istanbulskog aerodroma. Vozač koji ne govori engleski rukama me pitao pušim li i je li OK da on puši. S cigaretom u ustima, prstima je pokazao prema radiju i pojačao glazbu. Sa 150 na sat uz turski folk iz našeg Fiata, prolazeći pored ogromnog plakata s licem trenutnog predsjednika usmjerenog budućnosti i natpisom 'Za tursko stoljeće: pravo vrijeme, pravi čovjek', glasno je uzviknuo: 'Fuck Erdogan!'

Riječi su to upućene budućem predsjedniku Turske, kojem bi pobjeda vrlo brzo mogla postati gorkom. Već dugo se on bori s političkim protivnikom kojeg je teško poraziti. Dok je Kemala Kilicdaroglua moguće pobijediti, za Kemal-pašu Ataturka trebat će mu oštrija sablja, a na koju će dobiti milijune još naoštrenijih.