Koji tjedan prije Božića američki je predsjednik organizirao virtualni Summit for Democracy, sastanak na vrhu koji je trebao skrenuti pažnju na važnost očuvanja medijskih i građanskih sloboda u svijetu. Ovaj je događaj podigao pokoju obrvu jer su bile pozvane države poput Iraka, Nigera i Demokratske Republike Kongo, zemlje s dna svih ljestvica mjerenja demokracije, a domaćin je uskratio poziv Rusima i Kinezima, perjanicama novog autoritarizma dvadeset i prvog stoljeća.

Pandemija, kojoj smo svi već nekoliko puta predviđali skori kraj, i dalje predstavlja izazov kako za dosljednost demokracija svojim vrijednostima i načelima, tako i za stabilnost raznih mekših i tvrđih autokracija. Međutim, i mimo nje, demokracija je ugrožena na globalnoj razini i sve manje funkcionira kao ideal kojemu se teži, a istovremeno autokracije uspješno izvoze svoje alternativne modele puta u modernitet i prosperitet.

Stagnacija i posrtanje

Broj slobodnih zemalja u svijetu je u padu te bi se, ako se trend nastavi, mogao približiti broju poluslobodnih te neslobodnih zemalja. U takozvanoj Novoj Europi, posebice postkomunističkim državama članicama Europske unije, koje su donedavno slovile kao najuspješniji primjeri demokratizacije trećeg vala, započetog Revolucijom karanfila 1974. u Portugalu te s vrhuncem padom Berlinskog zida 1989., demokracija stagnira ili pak posrće, kao u Poljskoj i Mađarskoj. Mađarsku se prema Freedom Houseu, ali i drugim indeksima demokracije, kao što su Varieties of Democracy ili Economist Intelligence Unit, već neko vrijeme smatra hibridnim režimom, prijelaznim oblikom između demokracije i autokracije. U istu kategoriju spadaju Srbija te Bosna i Hercegovina.

Amerika u krizi

Razine političkih i građanskih sloboda, koje čine indeks globalne slobode čije rezultate godišnje objavljuje Freedom House, u posljednjim desetljećima dodatno su se srozale u Rusiji i Kini, ali i u važnim, mnogoljudnim demokracijama Brazilu i Indiji. Ono što najviše upada u oči jest demokratsko posrtanje Sjedinjenih Država, jer su se prema svojem skoru globalne slobode opako spustile, a pojedine analize govore i o defektnoj demokraciji iliberalnog tipa. Suvremena Amerika, umorna od prekomorskih intervencija te nesposobna i dalje biti uvjerljiv svjetionik slobode u svijetu, iznutra je razdirana visokopolariziranim krutim dvostranačjem, medijskom scenom koja pospješuje komore jeke i socioinformacijske mjehure, na koje se pak naslanjaju kulturni ratovi oko identiteta i suočavanja s prošlošću, kao i rastuća dohodovna nejednakost.

Upravo je dohodovni jaz, uparen s medijskom i stranačkom polarizacijom, ali i sve većom vlasničkom koncentracijom i tržišnim oligopolima i monopolima u ključnim gospodarskim granama, jedan od najvažnijih negativnih faktora koji utječu na robusnost i dugoročnu vitalnost liberalne demokracije u naše doba.

Ugroza slobodi su populisti i demagozi koji sve nedaće suvremenog društva projiciraju na unutarnje i izvanjske neprijatelje te ispredaju najzačudnije teorije zavjere kako bi razočarane i osiromašene građane privukli u svoj tor. Ugroza slobodi su tehnokratski porivi da se što više odluka izmjesti iz sfere javnog odabira i javne kontrole. Ugroza slobodi su koncentracija vlasništva nad medijima, novim tehnologijama i proizvodima popularne kulture u rukama nekolicine, kao i isprepletenost korporativnog organiziranja što narušava mehanizme slobodnog tržišta. Naposljetku, ugroza slobodi su autoritarni režimi koji na razne suptilne i manje suptilne načine financiraju i potiču podrivanje liberalne demokracije kako u zemljama njenog ishoda, tako i u mladim demokracijama, čije su institucije još uvijek krhke i ranjive.

Neizvjesna budućnost

Prije tri desetljeća rušili su se zidovi, ograde i bodljikave žice, a liberalna demokracija slavila je svoj trijumf. Prije dvadeset godina potencijal za demokratizaciju podosta se već bio iscrpio i njegov je sjaj izblijedio. Velika nadanja Arapskog proljeća prije deset godina završila su u gotovo svim slučajevima u autokratskoj zimi. Danas pak s priličnom sigurnošću i zebnjom možemo reći da (liberalna) demokracija više nije nužno 'jedina igra u gradu'. Dok su se devedesetih godina čak i diktatori trudili graditi demokratima i održavati makar privid pluralizma i slobode, svijet današnjice, ali i svijet sutrašnjice, koloplet je režima koji uspješno i umješno koriste nove tehnologije da bi što budnije nadzirali svoje građane te sužavali prostor slobodnog govorenja i mišljenja. Za internet se devedesetih godina smatralo da će otvoriti nove prostore slobode i dokinuti samovolju moćnika i silnika, no upravo se nove informacijsko-komunikacijske tehnologije u zemljama poput Rusije i Kine, ali i Turske i Irana, nadaju kao moćno oruđe režima koji želi nadzirati što njegovi građani rade, misle i žele.

Kako je nedavno bio komentirao bivši danski premijer i bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen – gotovo nitko nikada ne izlazi na ulice prosvjedovati da bi tražio manje slobode, a više autokracije i čvrste ruke. Ljudi u pravilu prosvjeduju tražeći više slobode. Premda će mnogi često biti spremni žrtvovati slobodu za sigurnost (da bi naposljetku, često, obje izgubili, kako je bio upozorio još Benjamin Franklin), ako se ljudima pruži prilika da sami odlučuju o svojoj sudbini i sami kroje način na koji će biti sazdana njihova politička zajednica, oni će tu priliku, prije ili poslije, i prigrliti. Slobodna republika odgovornih ljudi koji ispunjavaju svoje građanske vrline ideal je i varljiv plamen, no plamen valja štititi od mraka diktatura, kako 1920-ih, tako i 2020-ih.