Nevjerojatno razorni, stoljetni potres u Mjanmaru barem je nakratko u fokus svjetske javnosti stavio ovu pomalo zaboravljenu zemlju i njene mnogostruke probleme. Prirodne katastrofe često mogu biti katalizator društvenih i političkih promjena. Prošli tjedan apostrofirani Erdoğan upravo se nakon groznog potresa 2023. godine u Gaziantepu osjetio poljuljan gore od betonskih grdosija u ovom gradu na sirijskoj granici te krenuo nemilice stiskati oporbu ne bi li demonstrirao stabilnost i moć. Za sada se čini da vojna hunta u ovoj zemlji na jugoistoku Azije neće pasti pod teretom tektonskih pomaka.

Ime Mjanmar uvela je1989. vojna hunta kako bi se naglasila etnička raznolikost, budući da je Burma previše asocirala na glavnu etničku skupinu, Burmance (Bamar). Bio je to dio širih napora mijenjanja imena iz kolonijalnog vremena. Međutim, mnogi politički aktivisti i demokratski pokreti još uvijek koriste Burma kao izraz otpora vojnoj vlasti.

Iz goreg u loše

Burma je bila britanska kolonija od 1886. do 1948. Kolonizacija je sa sobom donijela snažne ekonomske i društvene promjene, uključujući useljavanje s indijskog potkontinenta. Različite burmanske dinastije su prije devetnaestog stoljeća bile vladale širim područjem jugoistočne Azije, od Burme do Vijetnama.

U Nu, prvi premijer Burme, bio je predvodnik borbe za burmansku neovisnost. Pokušavao je na temeljima budizma izgraditi pluralističku, demokratsku državu, no kabineti su mu nestabilni zbog etničkih sukoba i brojnih gospodarskih problema. General Ne Win 1962. izvodi puč te uspostavlja socijalistički režim. Ne Win je vladao kroz jedinstvenu mješavinu socijalizma, budizma i izolacionizma, što je razorilo ekonomiju i zemlju udaljilo od ostatka svijeta.

Burmanski budistički socijalizam temeljio se na dominaciji vojske, autarkijskoj ekonomiji, zabrani stranih investicija, snažnoj cenzuri medija te konzervativnoj kulturnoj politici. Odmah nakon proglašenja neovisnosti, Komunistička partija Burme je, uz obilatu kinesku pomoć, povela oružani ustanak protiv vlade, optužujući je za kolaboraciju s imperijalizmom.

Ključni događaj u novijoj burmanskoj povijesti je ustanak 8888, val masovni prosvjeda koji su započeli 8. kolovoza 1988. godine kao odgovor na desetljeća represije i katastrofalne ekonomske politike generala Ne Wina. Nakon što je vlada devalvirala valutu i konfiscirala štednju običnih građana bez naknade, studenti su izašli na ulice, a uskoro su im se pridružili redovnici, radnici i obični građani diljem zemlje. Prosvjedi su brutalno ugušeni. Procjenjuje se da je ubijeno između tri i deset tisuća ljudi. Rezultat ustanka bio je povlačenje Ne Wina, ali ne i kraj vojne vlasti. Umjesto toga, formirana je nova hunta – Državno vijeće za obnovu reda i zakona (SLORC), koje je nastavilo represiju.

Aung San Suu Kyi, kći generala Aung Sana (oca burmanske nezavisnosti), postala je ikona borbe za demokraciju krajem 1980-ih. Njezina stranka, Nacionalna liga za demokraciju, pobijedila je na izborima 1990., no vojska je jednostavno ignorirala rezultat. Provela je gotovo 15 godina u kućnom pritvoru. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir (1991.), a međunarodna zajednica ju je dugo slavila kao simbol otpora autokraciji. Međutim, njezin ugled je znatno narušen nakon 2017., kada nije osudila (a neki kažu i opravdavala) pogrom Rohindža.

Hunta je formalno raspuštena 2011., ali vojska (Tatmadaw) nikada nije prestala biti najmoćnija institucija. U veljači 2021. ponovno je izveden puč te je svrnuta vlada Aung San Suu Kyi pod optužbama za izbornu prijevaru, bez vjerodostojnih dokaza.

Inače, Burmanci nemaju prezimena u zapadnom smislu. Imena su osobna i često sadrže više riječi. Primjerice, Aung San Suu Kyi se zove po tri člana obitelji: njezin otac Aung San, majka Khin Kyi i baka Suu. Nema nasljeđivanja prezimena, što često stvara problem u interakciji s vanjskim svijetom, kao što je to kod putnih isprava koje pretpostavljaju ime i prezime putnika. Umjesto toga, koriste se počasne titule (kao što je predmetak U), horoskopski simboli i hijerarhijske oznake.

Nesvrstano izolirana

Burma je bila jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih, iako je imala prilično distanciran i neutralan pristup. Premijer U Nu inzistirao je na „pristojnoj izolaciji“, što je značilo izbjegavanje savezništava s velikim silama, ali i ograničene kontakte s drugim nesvrstanim zemljama. Usprkos izolaciji, Burmanci su gledali uzor u SFRJ te su čak i najavljivali da žele postati „azijska Jugoslavija“. Hrvatska ima izuzetno ograničene odnose s ovom zemljom te, slijedeći zajedničku politiku EU-a, podržava demokratske snage te osuđuje vojnu represiju i provodi sankcije protiv hunte uspostavljene nakon puča 2021. godine.

Kina ima ključnu ulogu u Burmi te se postavlja kao glavni saveznik vojne hunte, ali i kao glavni ulagač, poglavito u lučki promet te izgradnju plinovoda i naftovoda na jugu zemlje. Indija balansira između sigurnosnih interesa (problem pobunjenih u pograničnim krajevima i prekograničnih migracija) i želje za ekonomskom ekspanzijom na jugoistoku Azije. Indijci podržavaju demokratske snage nasuprot hunte.

Burma je članica ASEAN-a, no načelo nemiješanja u unutarnja pitanja, koje prakticira ova regionalna asocijacija, znači da je ustvari nemoćan. Pa ipak, nakon puča su generali isključeni sa sastanaka na vrhu, a Burmanci su preskočeni u rotirajućem predsjedavanju ASEAN-om, no bez konkretnih sankcija.

Uz Aung San Suu Kyi, vjerojatno najpoznatiji Burmanac je bio U Thant, treći glavni tajnik UN-a, koji je na čelo Ujedinjenih naroda došao nakon zrakoplovne nesreće u kojoj pogiba Daga Hammarskjöld. U Thant je UN vodio kroz ključna razdoblja Hladnoga rata, uključujući raketnu krizu na Kubi i rat u Kongu.

Etnički koloplet

Burma ima izrazitu etničku, odnosno jezičnu raznolikost, budući da manjinski jezici pripadaju čak pet različitih jezičnih skupina. Većinski Burmanci žive u plodnim dolinama u središnjem dijelu zemlje, a manjine u izoliranim brdskim i planinskim krajevima na istoku i krajnjem zapadu Burme. Dok je burmanski identitet u predkolonijalno doba bio relativno otvoren i fluidan te se ustvari temeljio na zajedničkoj budističkoj kulturi i korištenju burmanskog jezika bez obzira na etničko podrijetlo, za vrijeme britanskih kolonijalnih vlasti razvija se više ekskluzivno određen burmanski nacionalizam kao reakcija na useljavanje ljudi iz drugih krajeva Britanskog Carstva, mahom iz Indije i rasta straha kako će Burmanci postati manjina u vlastitoj zemlji. Ovome je snažno doprinosila i činjenica da je britanska kolonijalna vojska uvelike regrutirala među manjinskim narodima poput Kačin i Karen.

Glavna manjina koja se nalazi na udaru vlasti su Rohindže, muslimanska manjina koja živi u državi Rakhine. Vlada ih smatra ilegalnim imigrantima iz Bangladeša, iako većina njih ondje živi generacijama. Nakon što su 2016.-2017. pripadnici burmanske vojske pobili, silovali i zapalili desetke tisuća ljudi, a protjerali gotovo 700 tisuća, ukupan se broj Rohindža u Burmi prepolovio. S obzirom i na opseg i na namjeru ovog pokolja i pogroma, može se govoriti o genocidu. U izbjegličkom kampu Kutupalong u Bangladešu je u prosincu 2024. godine bilo smješteno 686 tisuća osoba, mahom Rohindža. Ovo naselje postoji još od 1991., kada je vojska pokrenula operaciju masovnog protjerivanja.

Rohindžama burmanska vojna vlast odriče pravo na državljanstvo, prisiljeni su imati osobne iskaznice s bijelim oznakama, umjesto uobičajenih crvenih, tretira ih se kao strane državljane, zabranjuje pristup visokom školstvu te ograničava kretanje. Također, službeno ih se naziva Bengalcima i tvrdi kako su oni recentni useljenici iz Bangladeša, dok oni sebe smatraju potomcima domaćeg stanovništva i arapskih trgovaca još iz desetoga stoljeća. Rohindže govore indoeuropski jezik koji je srodan bengalskom te često ne posjeduju znanje burmanskog jezika, sinotibetskom jeziku koji je službeni jezik zemlje te materinji za oko dvije trećine stanovnika zemlje.

Korijen sukoba u južnoj pokrajini Arakan, između muslimanskih Rohindža i budističkih Rakhine, leži u tome što su tijekom Drugoga svjetskog rata prvi bili na strani Britanaca, a potonji na strani Japanaca. Rohindže su smatrali kako su im Britanci zauzvrat bili obećali državu, a poslije rata su se bili okrenuli i džihadističkoj oružanoj borbi.

Postoji i niz drugih oružanih manjinskih skupina koje vode najdugotrajniji građanski rat na svijetu, s razdobljima primirja i ponovne eskalacije. Nakon puča 2021., mnoge od tih skupina su se priključile oružanom otporu vojnoj hunti.

Žad i bijeda

Burma je s 51 milijunom stanovnika u prvih 30 zemalja svijeta, a prema kupovnoj moći po glavi stanovnika gotovo na samom začelju, na 151. mjestu. Stari burmanski glavni grad u unutrašnjosti zemlje, Mandalay, ovjekovječio je Rudyard Kipling u istoimenoj pjesmi. Stihovi su kasnije i uglazbljeni kao On the Road to Mandalay, čiji je najpoznatiji izvođač bio Frank Sinatra. Mlađi čitatelji će se vjerojatno prije prisjetiti novije izvedbe u aranžmanu Robbieja Williamsa. Vojna hunta je pak prvo preimenovala romanizaciju naziva glavnog grada Rangoona u Yangon, a potom 2005. na krčevini usred prašume dala izgraditi novi glavni grad Naypyidaw te je njegovo postojanje par godina skrivala od stranih novinara.

Gotovo 90% svjetskih rubina i 70% žada dolazi iz ove zemlje. Unatoč naporima vlasti da preusmjere poljoprivrednike prema drugim kulturama, Burma je drugi najveći proizvođač opijuma nakon Afganistana, a prema proizvodnji metamfetamina je prva zemlja na svijetu.

U razdoblju 2000-ih i 2010-ih, tijekom kratke liberalizacije, došlo je do snažnog gospodarskog rasta, osobito u poljoprivredi, rudarstvu, turizmu i energetici. Kineske, japanske i korejske investicije su bujale, a MMF i Svjetska banka su nudili pomoć. Međutim, puč 2021. doveo je do kolapsa gospodarstva. Valuta je devalvirala, inflacija je podivljala, strane kompanije su se povukle, a zapadne zemlje su uvele sankcije. Danas je zemlja pogođena humanitarnom krizom, nestašicom lijekova, goriva, hrane i osnovnih potrepština, s milijunima ljudi u stanju akutne potrebe.

Prošlomjesečni potres magnitude 7,0 pogodio je središnju Burmu, uključujući dijelove regija koje su već bili pod kontrolom gerilskih snaga ili u zoni sukoba. Zbog nesigurnosti i razrušene infrastrukture, međunarodne agencije imaju ogroman problem doprijeti do pogođenih.

Vojsku se optužuje da onemogućuje isporuku pomoći u područja pod kontrolom pokreta otpora, koristeći humanitarnu katastrofu kao sredstvo ratovanja. U mnogim selima stanovnici su prepušteni sami sebi, bez skloništa i medicinske pomoći. Više od 2,6 milijuna ljudi je interno raseljeno, a broj raste. Uz niz drugih kriznih žarišta, poput Ukrajine, Gaze i Sudana, Burma ostaje poprilično zaboravljena, prepuštena sama sebi.