U Bijeloj kući dogodilo se nešto što odudara od svih uzusa diplomacije i visoke politike. Na uvodnoj konferenciji za tisak, na kojoj su prema običaju trebala biti postavljena tek neka načelna pitanja, a pravo novinarsko 'roštiljanje' uslijedilo bi nakon pregovora iza zatvorenih vrata, ukrajinski predsjednik Zelenski dočekan je u svojevrsnoj zasjedi.

Povod za tiradu vrha američke administracije protiv Zelenskog bilo je javljanje poljskog radijskog novinara, a on je upitao kako se Putinu može vjerovati s obzirom na to da je u prošlosti izigrao mnoge dogovore, uključujući one s Merkel i Macronom. Zelenski je krenuo tumačiti da je govor o mirnoj diplomaciji, kakvu zagovara potpredsjednik J. D. Vance (inače, neobično je da je s jedne strane bio gostujući predsjednik, a sa strane domaćina sva sila ljudi, čime je naglašena asimetrija u razgovorima), naivan i neiskren jer je Kremlj opetovano pogazio sve dogovore o prekidima vatre i primirjima. Trump i Vance orkestrirano su krenuli ponižavati svojeg gosta, prigovarajući mu da je nezahvalan i ratnohuškački raspoložen te da ima problema s regrutacijom ljudstva (kao što je u svim ratovima otkad je pisane povijesti). Nisu propustili ni bocnuti ga što nije došao u odijelu. Ovaj ratni predsjednik, baš poput Churchilla, već godinama hoda uokolo modno demonstrirajući da je njegova zemlja napadnuta i da nije vrijeme za odijela.

Nasuprot tome, u Bijeloj kući nisu negodovali kada je prvi čovjek Twittera/X-a osvanuo u običnoj majici i s bejzbolskom kapom na glavi (kapa na muškarcu u zatvorenom prostoru jedan je od najgorih faux pasa u bontonu na cijelome Zapadu). Također je bilo zanimljivo vidjeti nelagodu Marca Rubija, među senatorima najgorljivijeg skeptika naspram Putinove 'čestitosti i iskrenosti', ali sad je u ulozi ministra vanjskih poslova primoran klimati glavom na tvrdnje da EU zaziva rat i da je predsjednik u Kijevu diktator, a da je Kremlj navodno posvećen miru.

Američki deal

Bijela kuća ne zamjera doista Zelenskom njegov modni izričaj, već to što nije htio prihvatiti njihovu 'velikodušnu ponudu'. Kijev je isprva bio čak i spreman na dogovor oko rijetkih minerala kako bi zadržao pažnju Amerike i osigurao nastavak vojne pomoći, čak i bez sigurnosnih jamstava koja bi trebala podržati eventualno primirje. Prvi nacrt te ponude predviđao je zajednički fond za obnovu i razvoj zemlje, no on bi se 50 posto punio prihodima iz ukrajinskih državnih rudnika. Premda to načelno zvuči kao ruka suradnje, ustvari je zamišljeno kao kompenzacija od 500 milijardi dolara za američko odvraćanje Rusije. Druga inačica nacrta dogovora zaoštrila je priču te je potpuno svela na otplatu pomoći. Problem je u tome što ova svota debelo premašuje stvarne američke troškove za dosadašnju pomoć Ukrajini te se svodi na lihvarsko vraćanje duga - to da se za svaki primljeni dolar moraju vratiti dva. Ustvari, računa se da je Amerika do sada dala Ukrajini 114 milijardi dolara vojne i humanitarne pomoći.

Nova verzija nije predvidjela samo prihode od rudača, već i od nafte, plina i lučkog pretovara. Zelenski je odbio potpisati nešto što bi, prema njemu, 'sljedećih deset naraštaja Ukrajinaca moralo otplaćivati'.

Koja je Trumpova logika? Prvo, zbog Bidena mu je trn u oku Hunter Biden, a koji se oko svojih mutnih poslova u toj zemlji svojedobno obraćao za pomoć upravo Zelenskom. Nasuprot tome, Trump vidi Putina kao nekoga tko je 'razotkrio' obitelj Biden. Drugo, želi biti upisan kao mirnodopski predsjednik koji uspješno sklapa dogovore, nešto što je načelni forte njegove poslovne karijere. Treće, svjestan je da su 70 posto američkog uvoza rijetke rudače iz Kine te postoji bojazan da će ona zagospodariti tim tržištem, a Amerika ima samo jedan rudnik rijetkih minerala te nema kapacitete za vlastitu preradu. Naposljetku, cilj ovakvog postupanja prema ratu u Ukrajini jest vizija odvajanja Rusije od Kine, a koju u Washingtonu smatraju jedinim i stvarnim globalnim takmacem. Demokrati su se pak pomalo probudili iz zimskog sna nakon poraza Kamale Harris te su u nizu gradova organizirali prosvjede protiv showdowna u Bijeloj kući.

Amerikanci otvoreno zagovaraju to da Zelenski ode ili skrušeno 'pokaže zahvalnost' te ga optužuju da onemogućava sklapanje mira s Rusijom. Zelenski je na to izjavio da je spreman dati ostavku ako bi, zauzvrat, njegova zemlja bila primljena u članstvo u NATO-u, čime bi dobila jasno sigurnosno jamstvo. U Europskoj uniji jedino su Orbán i Fico pozdravili američki deal i postupanje prema njemu.

Europski deal

Bijela kuća svojim je postupcima natjerala Europljane da se priberu i pokušaju iznaći vlastita rješenja. Budući kancelar Merz upozorava da bi NATO mogao propasti te zaziva pripremanje na novu stvarnost i izgradnju europske sigurnosne arhitekture utemeljene na vlastitim snagama.

Stéphane Séjourné, bivši francuski ministar vanjskih i europskih poslova te sadašnji potpredsjednik Europske komisije za blagostanje i industrijsku strategiju, najavio je europski dogovor oko rijetkih minerala u Ukrajini, a koji bi trebao biti povoljan za obje strane te ne bi operirao pojmom 'otplate duga za primljenu pomoć'. Spomenuo je da se 21 od 30 kritičnih rudača koje EU treba može dobiti u Ukrajini, no detalji još nisu poznati. Inače, Francuzi vide sporazum o rudama s Ukrajincima kao dio dugoročne logističke i vojno-industrijske politike, kojom se žele osamostaliti od oslanjanja na Kinu. Uz to, predsjednik Macron predložio je jednomjesečni prekid vatre.

Britanski premijer Starmer predstavio je pak plan od četiri koraka. To bi uključivalo novi mirovni plan koji bi se predstavilo Bijeloj kući, nastavak vojne pomoći Ukrajini, jamstvo da će ona sudjelovati za pregovaračkim stolom u slučaju mirovnih pregovora te europska sigurnosna jamstva i aktivno odvraćanje Rusije na terenu putem okupljanja 'koalicije voljnih' (analogno Bushevu konceptu za vrijeme rata u Iraku 2003. godine).

Stanje stvari

Rijetke rudače, poput litija, grafita, mangana, titanija i uranija, nalaze se u cijeloj Ukrajini, no 40 posto rudokopa je na okupiranim područjima. Ukupno 22 od 34 rude koje su kritične za telekomunikacijsku i vojnu industriju iskapaju se u toj zemlji. Eventualno primirje ne bi toliko bilo strateški predah za Ruse, već bi im omogućilo da konsolidiraju do sada zauzete teritorije. Naime Moskva je potpuno prešla na ratnu ekonomiju i sada ima oko 700.000 vojnika u Ukrajini, što je 133 posto više nego na početku invazije 2022. godine. Osim toga, značajno su povećali proizvodnju topova i oklopnih vozila, a i dronove sami produciraju, tako da se više ne moraju oslanjati na Iran. Godine 2024. na obranu im je odlazilo 6,7 posto BDP-a. Međutim, kada se uzme u obzir kupovna moć, lani je Rusija trošila na obranu 461 milijardu dolara, što je više nego što cijela Unija zajedno potroši (457 milijardi dolara). Također, za ovo ljeto planirana je velika vojna vježba u Ukrajini i simulirat će sukob s NATO-om, a sama činjenica da se usred rata provodi takva vježba je indikativna.

Kremlj ne napada Europu samo zato što se, za sada, boji NATO-a, no bez Amerikanaca ili barem uz svađe unutar tog saveza on biva oslabljen te zreo za razne oblike ruskog podrivanja i hibridnog ratovanja. Zelenski jasno upozorava – ako Ukrajina padne, a Amerikanci se povuku iz Europe, Kremlj će imati slobodne ruke za potencijalne daljnje ekspanzionističke korake.

Trumpova administracija otvoreno spominje povlačenje trupa iz Europe. Trenutno je to 100.000 vojnika, od čega je trećina u Njemačkoj, a u slučaju napada taj se broj može povećati na 300.000. Pored toga, pretpostavlja se da je oko 100 nuklearnih bojevih glava raspoređeno po Europi (Belgija, Nizozemska, Njemačka, Italija, Turska). Nuklearno oružanje se najbliže Hrvatskoj nalazi u zračnoj bazi Aviano, u podnožju Karnskih Alpa u Furlaniji, te na aerodromu Ghedi, pokraj Brescie, u Lombardiji.

Najgori scenarij za Europu bilo bi američko povlačenje iz NATO-a ili odbijanje Bijele kuće da djeluje po članku 5. u slučaju Putinova napada na neku od zemalja članica, pod izlikom da europski saveznici nisu zaslužili obranu zbog nedovoljnog doprinosa kolektivnoj obrani. Izdvajanja za obranu ubrzano rastu, ali i dalje dosta sporo i ograničeno. Kijev zaziva sigurnosna jamstva i spominje članstvo u NATO-u, premda je teško vjerovati u to da bi vojni savez primio zemlju koja ne kontrolira svoj teritorij. Pa ipak, Europska unija primila je u svoje članstvo 2004. Cipar, zemlju koja ne kontrolira polovicu svojeg teritorija jer je okupira još jedna članica NATO-a – Turska. Druga opcija za Kijev je ono o čemu nitko javno ne želi govoriti, ali ustvari postoji kao barem tehnološka mogućnost - samostalno ukrajinsko razvijanje ABK naoružanja.