Papa Franjo mjesecima se mučio s plućnom infekcijom, a s jednim plućnim krilom živio je od 21. godine života. Predan svojem poslanju do samog kraja, unatoč liječničkim preporukama, napustio je bolničku njegu te se, uz krajnje napore, barem nakratko obratio vjernicima na sam Uskrs, no već idućeg jutra 88-godišnji Argentinac, prvi rimski biskup izvan Europe u više od tisuću godina (zadnji je bio Sirijac Grgur III. u 8. stoljeću), okončao je svoj ovozemaljski hod. Borio se, doslovno do zadnjeg daha, da bude uz ljude i blizak ljudima, ne obazirući se na sebe i svoje zdravlje.

Reformist, a ne revolucionar

U medijima se vatikanske odnose moći i različite struje mišljenja često, a posvema promašeno, pokušava opisati politološkim kategorijama liberalnog i konzervativnog, lijevo i desnog, progresivnog i tradicionalnog. Međutim poanta rimskog biskupa jest upravo u nepromjenjivosti, ali i istodobnom stalnom prilagođavanju novim izazovima vremena.

Oni koji su Franju snažno hvalili obično su ga isticali kao 'progresivnog', a oni kojima nikako nije bio 'sjeo' u njegovu 12 godina dugom pontifikatu rogoborili su da je papa 'lijevo'. Ustvari, on je mnogo toga pomaknuo u tonu i pristupu Crkve prema drugima i drugačijima te stavio naglasak na probleme siromaštva, zagađenja i socijalne nejednakosti, no nije mijenjao nijednu temeljnu odrednicu službenog nauka.

Jučer su se gotovo svi važniji državnici oglasili povodom njegove smrti, premda se kod nekih jasno moglo osjetiti da se za života nikako nisu mogli složiti s njim. Američki potpredsjednik J.D. Vance bio je među zadnjima u audijenciji kod Pape, no Trumpov izraz sućuti bio je ustvari vrlo hladan i distanciran te je jasno dao do znanja da Bijela kuća na brojna pitanja međunarodnih odnosa gleda dijametralno suprotno od preminulog Petrova nasljednika.

Sasvim posebni izbori

Premda izvanjski promatrači mogu smatrati Crkvu institucijom u kojoj nema pluralizma, konklava predstavlja oblik izrazito strukturiranih, tajnih i kompetitivnih izbora. U konklavi mogu (ali ne moraju) sudjelovati svi članovi Zbora kardinala koji nisu napunili 80. godinu života prije papine smrti. Premda konklava načelno može izabrati bilo kojeg krštenog muškarca za rimskog biskupa, zadnji papa koji prethodno nije bio kardinal bio je Urban VI. 1379. godine.

Konklava, što doslovno implicira okupljanje 'pod ključem', osmišljena je da bi se spriječio izvanjski, politički utjecaj sekularnih vlasti. Zbor kardinala bira papu od 1059. godine da bi se izbjegle prethodne situacije u kojima su se carevi Svetog Rimskog Carstva uplitali u izbor rimskog biskupa i u kojima je plemstvo, ali i običan puk grad Rima, mogao izvršiti presudan utjecaj na odabir. Od 1970. uvedeno je dobno ograničenje od 80 godina kako bi se spriječilo da izrazito stari (i bolesni) kardinali biraju i budu birani. Za izbor pape potrebna je dvotrećinska većina, a glasa se ujutro i popodne te se nakon svakog glasanja glasački listići pale i uz dodavanje posebnih kemikalija na poznatom dimnjaku, vidljivom s Trga sv. Petra, izlazi crni dim ako nitko nije izabran, odnosno bijeli dim ako je izabran novi papa.

Tehnički, svaki izabranik mora pristati na izbor, no u praksi takvu izjavu treba dati već tijekom konklave ako dobije značajan broj glasova. Zadnji koji se odrekao mogućnosti da postane papa bio je milanski nadbiskup Giovanni Colombo 1978. godine. Prema trenutno važećim pravilima, moguće je primijeniti i običnu većinu, no jedino ako kardinali, nakon što iz 33 (odnosno 34, ako prvo glasanje bude u popodnevnim satima) pokušaja ne izaberu nekoga, glasanjem odluče promijeniti metodu izbora. Međutim, da bi se metodu izbora izmijenilo u, primjerice, odlučivanje običnom većinom, aklamacijom ili traženjem kompromisa, potrebno je da dvije trećine prisutnih kardinala glasaju za takvu izmjenu načina izbora. U praksi to znači da je zajamčen izbor dvotrećinskom većinom.

Konklava se obično održava 15 do 20 dana od papine smrti kako bi se dalo dovoljno vremena da svi kardinali koji mogu i žele sudjelovati doputuju u Rim te se organiziraju zajedničke duhovne vježbe i upoznavanje jer se većina njih iz udaljenijih dijelova svijeta prethodno nije ni srela.

Godine 2005., nakon što je umro Ivan Pavao II., konklava je održana u samo dva dana, 18. i 19. travnja. Od 115 kardinala izbornika, dvojica nisu pristigla na nju. Službene objave rezultata glasanja ne postoje, već se sve brojke iznesene u javnost temelje na dobro obaviještenim novinarima ili na kasnijim dnevničkim zapisima pojedinih kardinala. Tako se smatra da je u prvom krugu glasanja Joseph Ratzinger (kasniji Benedikt XVI.) dobio 47 glasova, a Jorge Mario Bergoglio (kasniji Franjo) 10 glasova. U drugom krugu Ratzinger je dobio 65, a Bergoglio 35, dok je u trećem krugu Ratzingera podržalo 72 kardinala, a Bergoglija 40. Ratzinger je dvotrećinsku većinu dobio u četvrtom krugu glasanja te postao papa s 84 glasova naspram 26, koliko ih je dobio Bergoglio.

Godine 2013., nakon što je Benedikt XVI. dao ostavku (abdicirao), 117 kardinala imalo je pravo glasa, a 115 ih se pojavilo na konklavi i također je trajala dva dana, 12. i 13. ožujka. Ukupno je bilo pet krugova glasanja. U prvom krugu najviše glasova dobio je milanski nadbiskup Angelo Scola (30), Bergoglio 26, a Kanađanin Marc Ouellet 22. Već idućeg jutra budući papa Franjo bit će prvorangirani izbor Zbora kardinala, no bila su potrebna još tri kruga glasanja dok nije došao do 85 glasova i tako zadobio potrebnu većinu.

Papabili

Očekuje se da ovogodišnja konklava otpočne s radom između 6. i 11. svibnja. U njoj može sudjelovati ukupno 135 kardinala, s time da ih je 108 imenovao papa Franjo. Pape ne mogu odrediti svoje nasljednike, no upravo imenovanjem većeg broja kardinala mogu neposredno utjecati na to da njihov nasljednik ide njihovim stopama.

Premda stara izreka glasi da onaj tko u konklavu uđe kao papa, izlazi kao kardinal, ipak je uobičajeno neke od njih smatrati papabilima, tj. prikladnima za izbor za rimskog biskupa zbog ugleda među drugima u Zboru i nekih drugih teoloških ili geografsko-kulturnih obilježja koja mogu presuditi u formiranju većinske volje.

Ono što je prilično izgledno jest da će idući papa također biti netko izvan Europe jer se omjer kardinala izvan Staroga kontinenta naspram onih europskih značajno promijenio u korist prvih, kao i zato što je upravo Franjo ustrajao na tome da vrh Crkve mora održavati stvarnost u kojoj glavnina vjernika živi na Globalnom jugu. Iako ima više od jednog istaknutog talijanskog kardinala čije se ime provlači u spekulacijama o novom papi, nije previše izgledno da će novi rimski biskup biti netko tko je ponikao s Apeninskog poluotoka.

Od kardinala koji jesu iz Europe, a slove kao papabili, ističu se François-Xavier Bustillo, korzički biskup, te Pierbattista Pizzaballa, latinski patrijarh Jeruzalema, koji je stekao veliku medijsku vidljivost otkad je započeo rat Izraela i Hamasa napadom 7. listopada 2023. Među afričkim kardinalima u prvome su planu Fridolin Ambonog Besungu, nadbiskup Kinshase, Peter Turkson iz Gane te Robert Sarah iz Gvineje. Iz redova azijskih kardinala valja spomenuti Filipinca Luisa Antonija Taglea te Burmanca Charlesa Maunga Boa. Uzme li se u obzir to da je posljednjih godina američka Katolička crkva izrazito politizirana i stranački podijeljena, nije nevažno to što se među papabilima javljaju i imena nekih američkih visokih prelata, poput Raymonda Lea Burkea i Josepha W. Tobina.

Pa ipak, sve su to samo spekulacije, a glavna stvar koju treba poželjeti jest da konklava ne potraje predugo (sve nakon 1922. godine, koja je trajala četiri dana, završile su u dva dana) i da izbor ne bude takav da potiče razdore ili čak raskole.