U Beogradu se okupilo rekordno mnoštvo studenata i prosvjednika svake boje i fele, izvorno potaknutih tragičnim urušavanjem nadstrešnice u Novom Sadu te percepcijom korupcije i politike nečinjenja, a ujedinjenih samo u jednoj stvari – želji za rušenjem dugogodišnjega te čudno nasmiješenoga autokratskog predsjednika Aleksandra Vučića, čovjeka koji je u izvršnoj vladi prvi put bio još krajem 1990-ih godina, kao ministar informiranja, za vrijeme Slobodana Miloševića.

Međutim, usprkos studentskoj energiji i dovitljivim sloganima, usprkos iskazima podrške zagrebačkih sveučilištaraca, bez obzira na impozantne milenijske fotografije rijeka ljudi na ključnim beogradskim prometnicama – tresla se brda, rodio se miš. Da su iduće nedjelje izbori, Vučić i naprednjaci ponovno bi u prašini iza sebe ostavili razjedinjenu oporbu. Vlast se možda valja po cesti, no nema nikoga tko bi je s te prašnjave ceste i uzeo.

Događanje naroda

U susjednoj zemlji imaju kojekakvih iskustava s 'događanjima naroda'. Međutim ona su tada, kasnih 1980-ih, kolokvijalno nazvana 'jogurt-revolucijom', bila plod orkestracije upravo onih snaga koje su bile stup Miloševićeva režima, pa su razvozile uokolo prosvjednike ne bi li srušile republička i pokrajinska vodstva i nametnula sebi sklonu većinu. Budući da i sam dolazi iz tog i takvog duhovnog i političkog miljea, Vučić je sklon i studentske prosvjede proglašavati nekakvom inscenacijom iz inozemstva, upirući prstom u Zagreb, Tiranu ili koga god već.

Ali ovdje je on taj koji je predmet rušenja, a ubačeni batinaši, puštanje zvučnih topova i slične prljave smicalice služe režimu da bi unio pomutnju. Nasuprot tome, taj i takav narod, koji se sada kao događa, ustvari nema jasnu viziju i misiju druge i drugačije Srbije, već je koloplet raznolikih posvađanih oporbenih snaga, a koje sežu od monarhista i iredentista do onih koji su u političkim kombinacijama u glavnom gradu ispali iz raspodjele pozicija i sinekura. Autentičnih vođa neke liberalne i demokratske opozicije ovdje baš i nema, premda među studentskom populacijom svakako postoji velik broj onih koji bi možda doista htjeli nešto bolje i pravednije od sadašnje vlasti.

Političko proljeće

Od Proljeća naroda 1948. godine, preko Praškog proljeća 1968., pa do Hrvatskog proljeća 1971. i Arapskog proljeća 2011., proljeće kao godišnje doba i kao metafora ponovnog buđenja i stasanja nečega mladoga i novoga uvijek je negdje u zapećku prisutno u političkom imaginariju, posebice kod studenata. Dio ljudi koji žive u slobodnom svijetu, u Europskoj uniji, možda je sklon i zanositi se bilo kojim i kakvim mladenačkim buntom te će vrlo brzo uskočiti u vlak nesmiljene podrške takvim aktivnostima. S jedne strane, razumljivo je to da će nekom studentu u Zagrebu biti simpatična i bliska borba protiv Vučića koju vode studenti u Beogradu. S druge pak strane, povijesno iskustvo i mudrost sagledavanja cjelokupne situacije ukazuje i na to da valja pripaziti sa zanošenjem procesima koji možda i nisu takvi kakvima se čine na prvu ruku.

Naime među prosvjednicima baš i nema europskih zastava, već sve vrvi od Kosova, a poruke i nisu toliko različite od onih kojima godinama barata i upravlja sâm Vučić. Jasno je to da svaka studentska generacija želi biti dio nečeg većeg i povijesno važnijeg te misle da će baš oni biti neki novi šezdesetosmaši i jasno je to da se neku prirodnu solidarnost s drugim studentima koji su na ozbiljnoj muci svakako može shvatiti i pozdraviti, no u potrazi za nekim novim Janom Palachom valja imati oči širom otvorene da se ne bi ispalo nasamarenim i duboko razočaranim.

Obojena revolucija

Zašto ovo nije obojena revolucija, jedna od onih, od Ukrajine do Gruzije, koje su obilježili s jedne strane proeuropski prosvjednici, usko povezani s prozapadnim medijima i udrugama civilnog društva, a s druge strane prokremaljski oligarsi i autokratski predsjednici? Premda će Vučićeva autokratska i nasilnička vlast, bez da dvaput trepne, posezati za sličnim ili istim metodama kao i razni postsovjetski vlastodršci, Zapad definitivno nije taj koji ga pokušava srušiti. Dapače, on već godinama migolji na dvije-tri stolice, između Bruxellesa, Moskve i Pekinga.

U Šumadiji se štanca streljivo koje se prodaje u Ukrajinu, ali i u Izrael. Berlin vidi velik potencijal u nalazištima litija u Mačvi. Vučić je navodni proeuropejac, vječno neshvaćen, vječno insceniran patnik. On je kao za EU, ali s figom u džepu i uz moskovsko oružje. Kao brani Kosovo, no ustvari je ipak demontirao većinu paralelnih institucija. Kao za mir, no naoružava se kao da će sutra opet krenuti tenkovi preko Batine. Nitko njega ne ruši, jer on trenutno svima barem djelomično odgovara, a studenti koji bi ga htjeli srušiti nemaju koga ustoličiti. Zato ovo gibanje, proljeće, događanje, kako god ga zvali, nije buldožer-revolucija 5. listopada koja je otpuhala Slobu i Miru, već, nažalost po one koji bi doista htjeli famoznu 'drugu Srbiju', jedna velika tranzicija ni iz čega ni u što.

Tranzicija ni u što

Samuel Huntington je u svojoj knjizi 'Treći val: demokratizacija u kasnom dvadesetom stoljeću' ustvrdio da je za konsolidaciju demokracije potrebno da neka zemlja prođe kroz barem dvije mirne smjene vlasti u kojima će se promijeniti ključne osobe i/ili stranke u izvršnoj vlasti. Međutim od osamostaljenja od osmanske vlasti 1878. godine do danas, Srbija, bilo kao neovisna država, bilo u okviru jugoslavenske države, nije nikada prošla kroz dva mirna prijenosa vlasti.

Kralj Milan Obrenović abdicirao je u korist sina Aleksandra I. Međutim potonji je s kraljicom ubijen u Svibanjskom puču 1903., kojim je Petar I. Karađorđević došao na vlast. Njegov sin, kralj Aleksandar I., uveo je 1929. Šestosiječanjsku diktaturu, a 1934. ubijen je u Marseilleu. Regent, princ Pavle, srušen je 1941. godine u vojnom udaru. Nakon Drugoga svjetskog rata nema vlasti koja bi bila legitimirana slobodnim izborima.

Na izborima 1990. godine ostaje postojeća vlast, samo kozmetički transformirana. Milošević je svrgnut na ulici 2000. godine, a demokratski premijer Đinđić ubijen 2003. godine. Naprednjaci dolaze na vlast na izborima 2012. i na njima ostaju sve do danas. Dva izborna ciklusa, u kojima bi došlo do mirne promjene političkog predznaka premijera i/ili predsjednika, Srbija još uvijek čeka. Hoće li beogradski studenti koji su napunili ulice, parkove i trgove doista to i u skoro vrijeme dočekati ili slijedi vječno vraćanje istoga, ostaje kao retoričko pitanje.