Izborni gubitnici, ili barem oni koji su mislili da su mogli bolje proći, često će se žaliti na neki aspekt samog izbornog sustava. Tako je i bilo i nakon ovih izbora. Jedna od omiljenih poštapalica bilo je krivljenje belgijskog matematičara Victora D'Hondta, tvorca najraširenije i najstarije metode (premda ju je ranije od njega osmislio Thomas Jefferson krajem XVIII. stoljeća), za to što je prvoplasirani HDZ tako dobro prošao. Kao prvo, D'Hondtova metoda doista omogućava lakše osvajanje mandata prvoplasiranoj listi (ali i drugoplasiranoj), bez obzira koja to lista bila. Drugo, ima i drugih, razmjernijih metoda koje bi se moglo koristiti, kao što je Sainte-Laguëova metoda, a koja kao djelitelje koristi niz neparnih brojeva. Treće, rezultati bi uz drugu metodu bili ponešto razmjerniji, no teško je očekivati da bi samo ta činjenica presudno izmijenila izborne ishode. U ovom konkretnom slučaju i dalje bi poredak stranaka bio isti te bi i dalje bilo teško formirati novu parlamentarnu većinu.

Ono što je presudno u svakom izbornom sustavu jest veličina izbornih jedinica (broj mandata koji biramo u svakoj od njih) te, dakako, njihov geografski obuhvat. Premda je naših deset izbornih jedinica relativno veliko, one, u kombinaciji s pragom od pet posto i D'Hondtovom metodom, mogu proizvoditi određene nerazmjernosti. Za povećanje razmjernosti izbornih rezultata bilo bi potrebno povećati izborne jedinice. Uz to, da bi one doista pratile županijske granice, presudno je i to da se postojeće, nadajmo se, privremeno rješenje zamijeni drugačijim krojenjem izbornih jedinica.

GONG-ov prijedlog pritom je razuman i prikladan jer grupira županije na prirodan i smislen način, ali i omogućava da izborne jedinice budu dovoljno velike, čime efektivni izborni prag (koliko je listama doista potrebno da osvoje mandat) pada prema nominalnom izbornom pragu (zakonski propisanih pet posto), što otežava ili u potpunosti onemogućava situacije kakvima smo svjedočili na ovim izborima – da lista prijeđe prag, no ostane kratkih rukava.

Regionalna raznolikost zemlje, demografska dominacija Zagreba te preferencijsko glasanje tri su razloga zbog kojih bi uvođenje jedne, nacionalne izborne jedinice bilo pogrešno rješenje za ispravljanje nerazmjernosti. Naime izborne jedinice omogućavaju regionalno predstavništvo pojedinih krajeva u Saboru. Nadalje, u nacionalnoj izbornoj jedinici dominirao bi Zagreb (kako biračima, tako zastupnicima) te neki krajevi uopće ne bi bili zastupljeni. Naposljetku, preferencijsko glasanje ne bi imalo puno smisla na nacionalnoj listi sa 140 imena te bi imalo izrazito slabog efekta.

Puno se raspravljalo i o tome što su neke stranke lakše dolazile do mandata, tj. osvajale ga s prosječno manje glasova. Djelomično je to posljedica izbornog ponašanja i činjenice da nisu svi birači svih stranaka ravnomjerno raspoređeni u cijeloj zemlji. Također, iznesene brojke zapravo su manje dramatične, kao što pokazuje tablica u ovom tekstu. Međutim ona pokazuje i to da problem leži u nesukladno skrojenim izbornim jedinicama. Premda su one trebale ispraviti nejednaku težinu glasa, one je i dalje ponavljaju, što omogućava ovakve izborne distorzije.

Naime možemo vidjeti da je najskuplje zarađeni mandat onaj Mostov u VI. izbornoj jedinici. Da bi Nikola Grmoja ponovno ušao u Sabor, lista je morala dobiti čak 22.433 glasa. Nasuprot tome, u V. izbornoj jedinici Ivan Penava, Dubravka Lipovac Pehar i Ivan Dabro iz Domovinskog pokreta po glavi su trebali samo 10.271 glas. Općenito, najskuplji su mandati bili u I. i VI. izbornoj jedinici, a najmanje skupi u V. i IX. izbornoj jedinici. Kako je to moguće ako su izborne jedinice prije ovih izbora prekrojene da bi se spriječila nejednaka težina glasa? Osim što su prekrojene na način da ne poštuju županijske granice, spajaju sasvim različite dijelove zemlje te dijele Grad Zagreb - što spada u domenu gerrymanderinga, tj. pristranog krojenja izbornih granica - ovdje imamo posla s još jednim izbornim fenomenom. Naime radi se o velikim odstupanjima u broju birača između izbornih jedinica, umjesto toga da na približno isti broj birača, odnosno stanovnika, otpada približno isti broj mandata. Takva situacija se u politološkoj literaturi naziva malapportionment. Posljedica je to činjenice da popis birača i popis stanovništva pokazuju bitno drugačije podatke, a da su izborne jedinice krojene prema broju birača, ne prema broju stanovnika. Na popisu birača je niz onih koji tamo ne žive, ali se nisu odjavili, što napuhuje brojke. Budući da u V. izbornoj jedinici živi osjetno manje ljudi nego u VI. izbornoj jedinici, posljedično se u Slavoniji jeftinije dolazi do mandata nego u Zagrebu i okolici.