Prva inauguracija Zorana Milanovića 2020. najviše će se pamtiti po stihu Milana Mladenovića. 'Ovo je kuća za nas', parafrazirao je EKV-ovu 'Zemlju' u svom inauguralnom govoru tada još uvijek svježe politički reinkarniran bivši socijaldemokratski premijer, čije je dno političke karijere – snishodljivo dodvoravanje braniteljima koji su ga pokoju godinu ranije rušili iz šatora, u pokušaju da istom mjerom uzvrati Karamarku – tada također bilo svježe u sjećanju.

Taj citat EKV-a djelovao je kao početak provjetravanja Milanovića, ali i Pantovčaka nakon mandata One Koja Je Kisnula: čak ni pahuljasto uvredljiva nacionalistička desnica nije se bunila protiv činjenice da nominalno lijevi predsjednik Hrvatske otvara mandat citatom srpske rock legende, a lojalni komentatori slijeva oduševljeno su vrisnuli da je Milanović stihom pokojnog Mladenovića poslao poruku zrele, otvorene, inkluzivne i pametne Hrvatske.

U ovih pet godina između dvije inauguracije, međutim, Milanović je, poput vuka iz 'Tri praščića', puhao, puhao i otpuhao tu kuću za nas iz Mladenovićeve pjesme. Vrijeđao je koga je stigao, najviše one koji su ga birali, glumeći branu protiv Plenkovića primao se na njegove provokacije, nerijetko i dolijevao ulje na vatru, prodavao populističke i suverenističke priče, šurovao s despotima od Podgorice preko Banje Luke do Budimpešte. Pet godina kasnije, u novoj epizodi hrvatskog političkog štokholmskog sindroma zvanog 'lijevo-desno, nigdje moga stana', dobio je novu šansu za novi početak. I ako je suditi po prvom potezu, onom po kojemu će se inauguracija pamtiti – ovoga puta je nešto naučio te od krhotina 'kuće za nas' počeo graditi novu.

'Pogledaj me očima deteta'

Za početak, pustio je EKV-ovu 'Zemlju' bar do refrena, a koji glasi 'Pogledaj me očima deteta'. Dijete, čijim smo očima iz najsjevernije točke Hrvatske, Sv. Martina na Muri, danas gledali Hrvatsku, zove se Chriztel Renae Aceveda, a Hrvatska ju je upoznala u showu 'Supertalent', u kojemu je, baš kao i na Pantovčaku, izvela međimursku ljubavnu pjesmu 'Dej mi, Bože, joči sokolove', toliko potresno da su proplakali i oni koji Međimurje ne znaju ni na karti pokazati.

Teško je očekivati da bi Milanović svoje nedjeljne večeri trošio na nešto u njegovu svijetu tako trivijalno kao što je 'Supertalent', pa uvjerljivo djeluje verzija priče da ju je otkrio slušajući je uživo na festivalu Mali kaj u Krapini. Čak i da nije bilo tako, činjenica da pripadnica naroda koji u Hrvatskoj ima percepciju jeftine radne snage - uvezene da bi se bandažirao demografski slom - može tako savršeno otpjevati pjesmu iz najskromnije, najvrednije, a istodobno najprogresivnije hrvatske regije, dovoljna je za klasično milanovićevsko popkulturno zakucavanje.

'Čujem – vrati se. Čujem – ostani'

Očima – i glasom – djeteta tako smo začuli vapaj svih onih ljudi koji vam ovih dana u pekarama za 750 eura mjesečno sa zaraznim smiješkom na licu izručuju krafne od pet eura. Djeteta koje nam je u lice bacilo perje labuda što je 'preletel čez široko morje' u potrazi za bauštelom na kojoj će za parsto eura raditi prljave poslove koje su Hrvati potrčali raditi u Njemačkoj. Djeteta koje labuđim pjevom Hrvatske, koje više nema, podsjeća na to da strani radnici, kojih će za pet godina biti pola milijuna, ubrzano postaju srž ove države bez koje neće biti zdrava, 'kak v črljeni jabuki koščica'.

Svima onima koji bi tu košticu silom iščupali iz jabuke, ljutito komentirajući po portalima da je 'mogao odabrati i neko lijepo i pametno hrvatsko dijete', Milanović je odabirom Chriztel Renae Acevede poslao simboličnu i sofisticiranu poruku. Ako bude pametna, Hrvatska će se otvoriti i prigrliti talente svih koji nam dolaze učiniti ovo društvo boljim. Jer na primjeru mlade Filipinke svjedočimo - neke stvari, poput narodnih pjesama, koje smo dosad sebično smatrali samo našima, mogu izvesti i bolje. Zato gradimo kuću za nas zajedno, i pekari, i bauštelci, i svi ostali, da nam koštica slatke međimurske jabuke ne bi zapela u grlu.