Postoji li u kontradiktornom svijetu Nicka Cavea nešto logičnije nego da sjedne pisati novi album 'Wild God' i odmah u prvoj minuti ispali stih iz dječje brojalice 'Humpty Dumpty'? Da, onog Cavea koji je u posljednjih desetak godina ostao bez dva sina, od kojih je jedan tragično skončao padom s litice s tek 15 godina, a drugi s dijagnozom shizofrenije nakon niza nasilnih epizoda. Onog Cavea koji te sinove oplakuje već četiri albuma zaredom, roneći suze na pozornicama diljem svijeta poput lika Jokera, ogledala svih naših emocionalnih suočavanja. Onog Cavea koji je tijekom tih sad već deset godina gotovo pornografski javne korote snimio i izveo vjerojatno najbolju glazbu i sigurno najbolje koncerte svoje karijere.

Onog Cavea koji nakon 50 godina glazbenog djelovanja u svim tim lavinama emocija pronalazi katarzu koja se najčešće opisuje vjerskom terminologijom, vraćajući ga u dječačke dane, u kojima je u pustopoljini rodne australske zabiti po imenu Wangaratta pjevao u crkvenom zboru. Onog Cavea koji je, uz sve to, našao način da duhovno izliječi toksičan virtualni svijet, na svom blogu Red Hand Files resetirajući internet na njegovu pravu prirodu dvosmjerne komunikacije bez laži i prevare. Onog Cavea koji je te internetske susrete potom materijalizirao u stvarna druženja s fanovima uživo, na kojima nalazi vremena odgovarati i na najbizarnija privatna pitanja.

Cave na krunidbi, Cave na vodi

Ali i onog Cavea koji, u emisiji 'Nedjeljna misa' legendarnog Jarvisa Cockera na radiju BBC 6, organiziranim vjernicima koji su ga u ovoj, biblijskoj fazi karijere otkrili kao spasitelja zabije nož u leđa riječima: 'Vjerujem u Boga unatoč religiji, ne zbog nje.' Onog Cavea koji, u vrijeme u kojem svatko deset puta važe svaku riječ na temu konflikta na Bliskom istoku, ne libi podsjetiti da ima 'postojanu ljubav za Izrael', a kad obznanjuje da ide na krunidbu kralja Charlesa, objašnjava to riječima da 'ima neobjašnjivu emocionalnu vezu s kraljevskom obitelji'. Onog Cavea, na kraju krajeva, koji u jednoj od najbizarnijih popkulturnih epizoda u povijesti post-yu prostora intimnim nastupom zabavlja svitu Aleksandra Vučića na platou Beograda na vodi.

E da. Tog Cavea, koji će negdje usred koncerta ovim stihovima ušutkati zagrebačku Arenu, hipnotizirano prikovanu za videozid s kojeg će se cijediti Caveove suze, a njih nitko neće snimati mobitelom. Šesnaest tisuća ljudi ostat će bez zraka dok im topot ogoljenog klavira ispod Caveovog plačnog glasa sabija bubnjiće i steže knedlu u grlu koju vam taj splet okolnosti neće izazvati samo ako imate neki problem s percepcijom. Ili jednostavno niste čovjek.

Divlji bog leti nad Hrvatskom

Ti emocionalni klimaksi, razbacani po koncertu poput gore nabrojanih kontradikcija, nešto su najintenzivnije što možete doživjeti od današnjih rock dinosaura, društva u koje je Cave stupio u poodmakloj fazi života nakon iskušenja koja bi malo tko preživio. Najviše će ih biti upravo u pjesmama s novog albuma 'Wild God', na kojemu Cave do kraja pušta s lanca manijakalan propovjednički koktel boli, veselja i bijesa, podebljan grubim miksom Davea Fridmanna, zbog kojeg album zvuči kao da vam se skala na radiju sama od sebe pomiče u ritmu šokova što ih glazba nosi.

Stihijski ton nosi i koncertna izvedba novih pjesama: postavlja ga uvodna 'Frogs', u kojoj Cave vapi da ga Bog ubije na kiši nakon nedjeljne mise, pa pozdravi publiku s 'Dobro vecheir' i 'Fala', šeretski napisanima na papiru zalijepljenom na klaviru. Naslovna 'Wild God' vožnja je rollercoasterom u krilu divljeg boga koji poput velike prekrasne ptice leti svijetom gledajući kaos koji su ljudi stvorili, a Cave mijenja tekst da bi, umjesto Rusije i Kine, nadletio i Hrvatsku.

Vokalni kvartet u haljama, pozicioniran nekoliko metara iznad ostatka fantastičnog benda, poput anđela lebdi nad razornima 'Long Dark Night' i 'Cinnamon Horses' te centralnom pjesmom novog albuma, paklenim gospelom 'Conversion'. U njoj Cave, pojačan stiliziranim titlovima s ogromnog videozida, posljednje tri minute mahnito urla 'Stop! You're Beautiful', naslanjajući se na publiku, stežući joj ruke i puštajući joj da ga dodiruje, tjerajući je tako da mu tu mahnitu energiju vrati sad, odmah i bez ostatka.

A publika, naravno, nije došla samo po caveocentrični novi materijal, već i po presjek karijere, premrežen odabranim koncertnim klasicima i hitovima. To će i dobiti, ali po receptu kompatibilnom trenutnom Caveovom svemiru. Tmurna i turobna 'Jubilee Street' tako će na pola izvedbe doživjeti preobražaj u sumanut psihodelični jam na špici tripa. Sličan tretman doživjet će i 'White Elephant', zaostali biser sa zajedničkog albuma Cavea i njegovog vjernog Sancha Panse, Warrena Ellisa, u kojoj se negdje na pola pjesme događa takav električni kratak spoj da smo pomislili da će nas sve kolektivno povesti na ispovijed u remetinečku crkvu preko puta.

Bit će tu i odgojnih lekcija za roditelje u 'O Children', vodviljskog teatra apsurda u 'From Her to Eternity', ritualnog omaža Elvisu u gromovima ispresijecanoj 'Tupelo' i dolaska vraga po divljeg boga u puzajućoj 'Red Right Hand'. U njoj će se možda i najbolje čuti osvježenje u vidu zamjenske ritam sekcije, basista Colina Greenwooda iz Radioheada i bubnjara Larryja Mullinsa, koji pola života drži svijeću Caveovoj braći po božanskoj karizmi - Iggyju Popu i Michaelu Giri. Ipak, kad govorimo o bendu, nije moguće dovoljno istaknuti važnost Warrena Ellisa, duše i srca The Bad Seedsa i čovjeka koji, bilo na violini, bilo gitari, bilo klavijaturama, u svaku pjesmu daje cijelog sebe i više od toga, katkad možda i više od Cavea.

Razlaz u Caveovu naručju

Sve će se to na kraju stisnuti u one četiri minute koje se moraju dogoditi na svakom Caveovu koncertu, one u kojima divlji bog padne na tjeme i poput palog anđela posljednji put posrne pred nama, tražeći da ga primimo u naručje. 'Into My Arms' je pjesma uz koju ćete se, ma koliko puta ste je čuli i ma koliko vam njezina sveprisutnost može ići na živce, šćućuriti uz bližnjeg svog i tiho, potmulo zapjevati. I nakon nje razići se u miru, jer divlji bog je nakon dva i pol sata kaosa, muke, sreće, tuge, užasa i ekstaze objavio kraj kongregacije, sam i ogoljen, tu, pred vama, sad kad vam više ništa nema dati jer vam je dao – sve.