Svi koji imaju barem jednu sijedu na glavi posljednjih dana suočavaju se s nerješivim problemom – bjesomučno programiranim algoritmom društvenih mreža povodom ponovnog okupljanja Oasisa. Kao da u glazbi nema nijedne druge teme, sa svih kanala bombardiraju vas klipovi s najvećim budalaštinama Liama i Noela, smiksani s kuknjavom oko karata (a prodaja još nije ni počela) i kladioničarskim koeficijentima na temu koliko će braći Gallagher trebati da se ponovo pobiju, na pozornici ili mimo nje.

Teško da se mogla pojaviti preciznija distrakcija za glazbene starce od koncerta The Jesus and Mary Chain, legendarnog benda koji su u škotskom East Kilbourneu prije 40 godina osnovali braća Jim i William Reid, a čiji su odnos prema svijetu Gallagheri doslovno kopirali. Ne samo da Oasis počiva na istoj bratskoj ratnoj nozi koja je oblikovala JAMC, već su dva benda dokumentirano funkcionirala, pa se raspala, pa na koncu opet sastala, na vrlo sličan način. Istina, kod Oasisa samom činu raspada nisu presudno kumovali alkohol i droga – Liam je dovoljno lud sam po sebi – ali splet okolnosti koji je doveo do bratske svađe u mnogočemu je bio podudaran.

Jer osamdesete su bile godine…

Oasisov spoj 'Beatlesa za radničku klasu' i neumjerenog vrijeđanja svih oko sebe, koji je hranio gladne engleske tabloide, zapravo je destilat rata The Jesus and Mary Chaina s ostatkom svijeta iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Braća Reid i suradnici, među kojima su likovi poput Bobbyja Gillespieja, kasnijeg osnivača Primal Screama, sablažnjavali su javnost ere Margaret Thatcher mahnitim koncertima u trajanju od dvadesetak minuta, koje bi izvodili leđa okrenutih publici, pogonjeni kombinacijom neumjerenih količina alkohola i amfetamina. U rijetkim trenucima u kojima bi se Jim Reid okrenuo publici znao bi zveknuti fanove stalkom za mikrofon pa završiti u zatvoru.

Na tim koncertima nerijetko bi došlo i do ozbiljnijih fizičkih obračuna. Najpoznatiji je onaj iz dvorane North London Polytechnic u ožujku 1985., kad je publika, revoltirana time što su, kao i obično, otezali s nastupom, gađala bend bocama, otjerala ih s pozornice i uništila kompletnu opremu. Alan McGee, njihov menadžer i sugrađanin iz East Kilbournea, osnivač Creation Recordsa i otac mančesterske scene 80-ih, nazvao je to 'terorističkim napadom na umjetnost', iza leđa trljajući ruke jer bend koji je ranije prozvao 'najboljom stvari u glazbi od Sex Pistolsa' u medijskoj percepciji to je uistinu postao.

A za razliku od Pistolsa, koji jedva da su znali tri akorda, JAMC su za to zbilja imali glazbeno pokriće. Nitko u tim ranim osamdesetima nije tako vješto kombinirao spektorovske pop i rock melodije s grandioznim oblakom buke, iz kojega će kasnije izaći bezbroj fetusa alternativnog rocka. Trijumfalan niz albuma, od 'Psychocandy' iz 1985. do 'Stoned and Dethroned' iz 1994., teško je ponovljiv, ali sredinom devedesetih konfliktna atmosfera se od obračuna s publikom okrenula prema ostalim članovima, a na koncu i pretvorila u rat među samom braćom Reid.

Sve je kulminiralo u nevjerojatnom kravalu na koncertu u losanđeleskoj House of Blues, negdje potkraj 1998. William Reid se prije svirke posvađao s drugim gitaristom Benom Luriejem, što je dovelo do fizičkog obračuna na tonskoj probi u kojemu je sudjelovao i brat Jim, potpuno unakažen od pouzdane kombinacije alkohola i speeda. Petnaest minuta nakon početka koncerta, na kojemu Jim evidentno nije bio u stanju pjevati, William je revoltirano skinuo gitaru i otišao s pozornice. Bend je nastavio s turnejom jer su imali zakazane datume u SAD-u i Japanu, nakon posljednjeg koncerta promotor im je pobjegao s novcem za gažu, a Jim i ostatak benda potukli su se s članovima Riverdancea, irske plesne trupe koja je istovremeno nastupala na Rhode Islandu. Ako ništa, Gallagheri su svoju svađu i legendarni raspad uoči nastupa na festivalu Rock en Seine u Parizu uspjeli zadržati iza pozornice.

Buka, znoj i suze

Rez na 28. kolovoza 2024. u 21.15, trenutak u kojem The Jesus and Mary Chain nakon četrdeset godina prvi put izlaze pred zagrebačku publiku. Solidni riječki alternativni rokeri The Black Room pred parsto ljudi pošteno su odradili svoj polusatni uvodni set. Ljudi opet nisu ozbiljno shvatili satnicu pa je rijeka voluminoznih pedeset i nešto godišnjaka, nakon pola sata-sat tiskanja pred ulazom, popunila klub. Kad se u Tvornici proda 1500 ili više karata za koncert na kojemu je prosjek godina posjetitelja 50, gabariti mobilnosti znatno su smanjeni u odnosu na mlađe bendove. Klima radi, ali nema te klime koja vas može spasiti od kolopleta isparavanja tjelesnih tekućina i deficitarnog slobodnog prostora.

'Breaking up and then falling down and my heart beats much too slow / Best notify the other brother, there's no place to go / Tears are what you want, tears are what you got', stihovi su 'jamcod', uvodne stvari s novog albuma 'Glasgow Eyes', kojom The Jesus and Mary Chain otvaraju koncert. Da, dobro ste pročitali – četrdeset godina nakon nastanka i dvadeset pet nakon raspada benda, Jim Reid u stihovima prepričava bratoubilački rat koji je doveo do njega, s vremenske distance dovoljne da se s njime prilično dobro sprdaju.

'Neke stvari znate, neke ne znate. Neke volite, neke ne. Ali sve stvari večeras su od benda The Jesus and Mary Chain', kaže Jim Reid prije nego što ukližu u 'Head On', stvar koju su svojedobno obradili i Pixiesi, a to da vas u osamdesetima obrađuje konkurencija zbilja se rijetko događalo. Odjeveni u crno, poput sjena u odsjaju stroboskopa i monokromatske rasvjete, pojačani trojicom zanatlija kojima na pojačalima masnim slovima piše 'Jesus', a u biografijama imaju staž u britpop titanima poput Elastice, Suedea i Lusha, braća Reid utjelovljuju onu narodnu – bez starca nema udarca.

Pouzdani, glasni, moćni i točni, iz pjesme u pjesmu dokazuju koliko su zametaka glazbenog sjemena posijali u glazbenom svijetu. 'Blues from a Gun' će blatnim gitarama nagovijestiti psihodelični stoner rock, 'Darklands' spojem melodioznosti i zida industrijske buke Nine Inch Nailse, 'I Hate Rock 'n' Roll' grunge, Mudhoney i Nirvanu, a zaključna 'Reverence' shoegaze, Ride i Slowdive. Kroz te gabarite neprimjetno uspijevaju provući i nekoliko ništa inferiornijih brojeva s aktualnog albuma, poput heroinske himne 'Venal Joy' ili romantične brojalice 'Girl 71', izvedene u duetu s Jimovom djevojkom Rachel Conte.

Ljuta trava na ljutu ranu

Rachel će se vratiti i na 'Just Like Honey', nježnim glasom kontrirati Jimu Reidu te popuniti onih nekoliko rupa koje je ostavila originalna prateća pjevačica Karen Parker, misteriozna groupie koja se družila s braćom davnih osamdesetih. Ona će nas, kao i nedavni nastup Air u Šibeniku, opet teleportirati u film 'Lost in Translation', za čiji je veliki krešendo Sofia Coppola, nakon što je potrošila novac za produkciju, nažicala Jima Reida da joj 'posudi' pjesmu bez koje film ne bi bio ono što jest. 'Uslišio sam joj molbu jer joj je srce na dobrom mjestu', rekao je svojedobno Jim, a na dobrom mjestu, dojma smo nakon sat i pol svirke u klubu u kojem bi prokuhali i aligatori, nalazi se i srce Jima i Williama Reida.

Bratoubilački rat je, naime, ljuta rana koja teško može zacijeliti ako se na nju ne stavi ljuta trava, a u slučaju The Jesus and the Mary Chain čini se da su problem riješili sazrijevanje i skromnost. Noel Gallagher zvao je brata da ponovo zasviraju u godini u kojoj je izašao iz mučnog razvoda teškog 20 milijuna funti, od kojeg se oporavljao preselivši se u luksuzni hotel Claridge's, gdje noć košta 2500 funti, a sve će to platiti ljudi koji će se ovog tjedna na internetu potući za karte od 80 do 160 funti. Braći Reid, čini se, dovoljno je prosječno 35 eura, koliko su sinoć ljudi platili za sat i pol dobre staračke svirke. Možda i gabaritima i godinama pripadamo starom svijetu, ali ako nas pitate, ovo drugo ipak je poštenija razmjena dobara.