Tjedan u kojem nas Einstürzende Neubauten predvođeni legendarnim Blixom Bargeldom nakon deset godina posjećuju u Hrvatskoj, u glazbenom smislu obilježio je 'Wild God' novi album njegovog vršnjaka, suvremenika, svojedobno i bliskog suradnika, Nicka Cavea. Cave i Blixa dijelili su pozornicu skoro 20 godina u turbulentnom jin-jang odnosu koji je počeo Caveovim rasformiravanjem The Birthday Partyja i selidbom u Berlin, gdje su The Bad Seeds i nastali. Putevi su im se razišli 2003. u suludoj sceni koju je Cave prepričao novinaru Seánu O'Haganu u knjizi 'Faith, Hope and Carnage', a koja je vrlo ilustrativna za ono što će uslijediti, pa na koncu i za ono što smo sinoć vidjeli i čuli u Tvornici.

The Bad Seeds su snimali obradu pjesme 'I Feel So Good', čikaške blues legende J. B. Lenoira, za potrebe dokumentarca još jedne berlinske legende, redatelja Wima Wendersa, o povijesti bluesa. Cave je htio da verzija bude pomalo kaotična, divlja, 'kao da je sviraju Muppeti'. Prema Caveovoj verziji događaja, Blixa, poznat po tome što je davao teksturu zvuku The Bad Seedsa metodičnim nasnimavanjem slojeva gitara, nikako nije mogao odsvirati stvar 'iz prve', na način na koji je to Cave zamislio, te je bijesno izletio iz studija, uz povik 'Ti budi j*beni Muppet'. Par dana kasnije, Blixa je svoju ljutitu reakciju zacementirao prekidom suradnje putem e-maila, a Cave je bio razočaran što Wenders nije zabilježio trenutak Blixina ludila na filmskoj traci.

Divlji Bog i vanzemaljski pop

Kad danas slušamo Caveove recentne albume, a posebno najnoviji 'Wild God', nakon svih tragedija koje su se nanizale u životu australske rock legende, u njima možemo prepoznati to divljačko emocionalno iskupljenje s raskršća bluesa i onostranog koji je Cave tražio da Blixa pronađe u pjesmi J. B. Lenoira. Blixa se pak nakon razlaza s Caveom povukao još dublje u svoju školjku, istražujući vlastite životne biljege – u intervjuu uoči koncerta prilično nam je otvoreno govorio o svim tjelesnim oštećenjima i nesanici koja ga muči godinama. Također, ako je suditi po setlisti s aktualne turneje, kao da je povukao crtu u karijeri Neubautena baš negdje na početku ovog tisućljeća kad je prestao raditi s Caveom, uz neuobičajeno detaljan osvrt na album 'Silence is Sexy' iz 2000., s kojega su sinoć u Tvornici odsvirali čak četiri pjesme.

Sve ostalo bio je svojevrsni prozor u 'novog Blixu', davno odmaknutog od dana kad je na svirkama bušilicom mrvio Berlinski zid, gađao ljude komadima metala s pozornice ili bjesnio i psovao organizatore, kao 1990. u Puli kad su njegov bijes morali primiriti isključivanjem struje. 'Alien Pop Music' ili apm, kako danas naziva žanr iza kojeg se skriva, glazba je u kojoj nekadašnje nemilosrdni industrijski baraži ustupaju mjesto suptilnoj, taktilnoj i za standarde Neubautena melodičnoj zvučnoj paleti. Preko nje Blixa, češće na nestvarno poetičnoj inačici njemačkog nego na engleskom, propituje vlastitu krhkost u svijetu koji nikad nije bio okrutniji prema renesansnim ljudima poput njega, noseći se sa svim njegovim izazovima uz zdravu dozu humora.

Prenamijenjeni otpad s dušom

Spoj humora, kreativnosti, njemačke preciznosti i berlinskog kozmopolitskog duha oduvijek je bio u srži procesa rada Neubautena, benda koji svoje instrumente konstruira od odbačene željezarije, plastičnih cijevi i ostalih vrsta krupnog otpada. I sinoć je bilo dosta nezahvalno biti roadie ovog benda: na prilično skučenu pozornicu unosile su se i iznosile konstrukcije nastale od dijelova s otpada trgovačkih centara metalne galanterije za koje je Blixa svojedobno snimao i zafrkantske reklamne kampanje.

Povrh svih prešanih željeznih paleta, miješalica od plastičnih boca, PVC cijevi, prepiljenih oluka, brusilica i ostalog tvorničkog alata, Neubauteni su na pozornicu iznijeli i, kako ih je opisao Blixa 'renesansna šoping kolica'. Po njima su udarali metalnim batovima, sa žutom zavjesom u pozadini, osvijetljeni neobično jarkim svjetlom za ljude u šezdesetim godinama života, kao da šalju poruku da se, za razliku od The Jesus and Mary Chain koje smo ovdje u polumraku strobova vidjeli prije dva tjedna, nemaju čega sramiti.

Ipak, sva ta skalamerija bila bi tek prenamijenjeni otpad da mu dušu ne daju ljudi koji po njemu sviraju, a to su, uz Blixu, petorica likova iz kojih isijava berlinski šmekeraj i gospodska klasa. Ključ melodioznosti današnjih Neubautena leži u klavijaturama Felixa Gebharta, koji se sjajno nadopunjava s gitaristom Jochenom Arbeitom, gospodinom u neboplavom odijelu koji u kutu, sa šeširom na glavi, djeluje kao da je ispao iz nekog klezmer benda ili trupe Djanga Reinharda.

Drugi par čine perkusionist Rudolph Moser i, uz Bargelda i Hackea, treći originalni član Neubautena, Andrew Chudy poznatiji kao N. U. Unruh, lik koji je izumio i konstruirao sve sulude instrumente na kojima bend stvara i izvodi svoj vanzemaljski pop. Treći i najistureniji dvojac benda su Alexander Hacke i Blixa Bargeld: dok Hacke s brčićima i razdrljenom košuljom ispod koje vire tetovaže šmekerski pumpa bas gitaru i dobacuje prateće vokale, sam Blixa u sofisticiranom crnom sakou, kapaka okrečenih srebrnim eyelinerom i karizme ogromne poput berlinskog TV tornja, kabaretski skuplja krhotine sjećanja na sebe, rodni Berlin i svijet koji je usput spoznao.

Od Grazer Damma do ljubavnih rana

Iako ih može potpuno pratiti tek dio publike koji dobro razumije njemački te je pažljivo slušao posebno zadnja dva albuma benda, te priče iz širokog plana određene mikrolokacije vještom montažom prelaze u priče o vremenu, prostoru i mikrokozmosu Blixe Bargelda. Nemoguće je ne naježiti se na 'Grazer Damm', pjesmu o ulici u berlinskom kvartu Friedenau, rijetkom očuvanom primjeru arhitekture nacističkog vremena gdje je Blixa odrastao i gdje njegova 'mala seka' još uvijek živi. Ili 'How Did I Die', u kojoj piše sarkastično pismo samom sebi iz vlastitog groba. Ili 'Gesundbrunnen', intimnom komadu s posljednjeg albuma o rodnoj tranziciji Blixinog sina koji se rodio kao kćer. Ili 'Trilobiten', himnu neuništive ljubavi protkanu štrcajima zračnog kompresora i predivnom usnom harmonikom Jochena Arbeita, ljubavi koja odolijeva i opstat će, kako kaže Blixa, i kad od nas ostanu samo fosili.

Najbolji prijem publike, očekivano, imaju Blixine emotivne uspomene s albuma 'Silence is Sexy': intimna 'Sabrina' pa 'Sonnenbarke' koja se rascvate u moćni industrijski krešendo, dok 'Nagorno Karabach' s istog albuma nagoni Blixu na tužno prisjeanje kako je pjesma napisana u vrijeme dok iz te oblasti nisu bili otjerani Armenci. Nakon još jednog preslagivanja skalamerije i Blixinog teškog uspona uz stepenice pozornice – čovjek ima sedam šarafa u tijelu – na drugi bis dobijemo još 'Susej' i moćni klimaks u vidu 'Redukt', na kojoj se cijeli bend toliko emocionalno isprazni da se pitate odakle im u tim godinama takva volja, želja i snaga.

Isus ne pjeva na njemačkom

Odgovor danas, nakon tragične smrti sinova i pratećeg emocionalnog sloma, zna valjda i Nick Cave, koji na mjestu duhovnog janga za svoj jin Blixu možda jest zamijenio Warrenom Ellisom, ali sumnjamo da mu nije bar malo žao. Ne možeš natjerati nekoga da glumi Muppeta ako u njemu čuči toplo i emocionalno biće koje se od užasa svijeta brani balansiranim spojem discipline, kreativnosti i humora. U komotnim šezdesetima, kad svodite račune i brojite šarafe u tijelu, treba samo naći dobar bend, a Blixa je za sadašnju inkarnaciju Neubautena okupio najbolji mogući.

Karizma dvojice bogova alternativnog rocka nikad nije bila upitna, a moći ćemo ih usporediti za mjesec i pol dana, kad Cave dolazi u zagrebačku Arenu. Prema viđenom sinoć, Blixa ipak ima bod fore. Jer da Cave u međuvremenu nije postao Isus velikomučenik, i da nije tog prokletog njemačkog na kojemu, ljudi misle, a Blixa ih demantira, nije moguće pisati grandioznu poeziju, Blixa bi već sinoć u našim srcima preoteo mjesto Nicka Cavea.