Uoči nastupa 7. rujna u zagrebačkoj Tvornici popričali smo s legendarnim Blixom Bargeldom, frontmenom jednog od najutjecajnijih njemačkih bendova svih vremena - Einstürzende Neubauten
Ako niste čuli za Blixu Bargelda, ne znamo odakle uopće početi približavati vam karijeru ove glazbene, filmske, pjesničke i skladateljske legende. Rođen 12. siječnja 1959. u Friedenauu, rubno centralnom kvartu tadašnjeg zapadnog Berlina, Blixino ime u rodnom listu bilo je Hans-Christian Emmerich. Školu nikad nije završio, a umjetničko ime formirao je 1980., početkom rada s Neubautenima, kad je spojio marku kemijske olovke (Blixa) i referencu na dadaističkog umjetnika Johannesa Theodora Baargelda. Prezime Bargeld (na njemačkom – gotovina) danas mu stoji i u rodnom listu, a nakon vjenčanja uzela ga je i njegova sadašnja supruga Erin Zhu, kinesko-američka matematičarka i kći poznatog tech poduzetnika, suosnivača WebExa Mina Zhua. Imenom Blixa oslovljava ga čak i majka.
S bendom Einstürzende Neubauten, vjerojatno najutjecajnijim industrial sastavom svih vremena, stvara od početka 1980-ih – objavili su trinaest studijskih i bezbroj albuma uživo te nastupili u gotovo svakom kutku svijeta. Jedan od takvih nastupa, na kojima su upotrebljavali alate poput motornih pila, pneumatskih bušilica i čekića, gledao je u hotelskoj sobi u Amsterdamu i Nick Cave. Blixin glas opisao je kao 'zvuk koji možete čuti kad davite mačke ili kad djeca umiru', što je bilo dovoljno da ga pozove u svoj prateći bend – prvo The Birthday Party, potom The Bad Seeds, gdje je ostao gotovo 20 godina, sve do 2003.
Ipak, glavna Blixina preokupacija ostali su Neubauteni, bend koji je beskompromisnim spojem punka, nemilosrdnog udaranja po dostupnoj željezariji i hipnotičke poezije, pretežno na njemačkom, oduševljavao i šokirao sve oko sebe. Anegdota je bezbroj: od pokušaja bušenja Berlinskog zida pneumatskom bušilicom za vrijeme koncerta, preko bacanja Molotovljevih koktela u publiku koja im je uzvraćala iz bacača plamena, do suludog nastupa u Londonu 1984., tijekom kojeg su zgnječili stotine boca mlijeka u miješalici za cement. Nepredvidivost im je stvarala probleme i nakon što su postali dijelom šoubiznisa: početkom 1990-ih krenuli su na stadionsku turneju s tada najvećim svjetskim rock bendom U2, no potjerani su već nakon jednog od prvih koncerata jer ih je publika gađala bocama urina, a oni su uzvratili željeznim šipkama.
Osim Neubautena, Blixa je u skoro 45 godina karijere uspio nanizati uloge u preko 10 filmova i serija, bezbroj soundtrackova za filmove, predstave, čak i poneki libreto, po pet zbirki poezije i proze, solo albuma te još pet albuma s talijanskim skladateljem Tehom Teardom. Jedan je od pionira crowdfundinga te je u kulturni underground uveo svojevrsnu 'direktnu demokraciju': fanovi benda financiraju njihov rad posljednjih 20 godina, a plaćaju i da bi gledali kako istovremeno kuha, pije vino i pleše u kuhinji.
Blixa i Neubauteni dolaze nam u Zagreb početkom rujna na krilima trinaestog albuma, a o novoj glazbi, situaciji u njemačkom i europskom društvu te ostavštini bogate karijere razgovarali smo putem platforme Zoom.
Novi album zove se 'Rampen – apm: alien pop music', a teško da bismo ikad mogli svrstati Einstürzende Neubauten u pop glazbu. U kojem smislu ovdje koristite riječ 'alien' – je li to glazba rađena za vanzemaljce u svijetu popa ili glazba koju rade vanzemaljci u svijetu popa?
Glazba je to koju stvaraju vanzemaljci za vanzemaljce, za one koji su se nasukali na ovom planetu. Nekad je postojao svijet po imenu mainstream, no danas je to niz paralelnih tokova koji svi imaju isti izvor ili niz rijeka što se ulijevaju u populistički ocean. Sviđa mi se ideja rijeke koja ima drukčiji izvor i teče u drugom smjeru. Nije to baš jako ozbiljno. Volim smisliti nekakav žanr, sviđa mi se kratica - APM zvuči, recimo, kao EDM. Možda neki drugi izvanzemaljac može to razumjeti.
Znači, vanzemaljski pop za Zemljane koji se osjećaju vanzemaljcima.
Da, tako nešto. U jednoj recenziji pročitao sam opis koji mi se sviđa: 'Blixa Bargeld izgleda kao glam rock bog iz paralelnog univerzuma.' Tako se i ja danas opisujem (smijeh)… Postoje određeni alati koje koristim, poput mitologije, koja mi pomaže dijeliti znanje. Na prethodnom albumu sam, recimo, napisao pjesmu 'Seven Screws', u kojoj sam mit o Herkulu iskoristio kako bih govorio o tematici nebinarnih osoba koja mi je bliska (Blixin sin je trans osoba, op.a.). Herkul je bio cross-dresser (osoba koja se oblači kao netko suprotnog spola), nosio je suknju koja je izgorjela s njegovim tijelom. E takva mitološka maska je otprilike 'glam rock bog iz paralelnog univerzuma'. Treba mi određena maska kako bih umanjio važnost jezika kao sredstva komunikacije. A to je još jedna od tema koje me trenutno okupiraju – kako se riješiti jezika.
Zvuči kao da pokušavate početi ispočetka, ponovo se izmisliti. S druge strane, ploču počinjete stihovima: 'Alles schon geschrieben, alles schon gesagt' (Sve je već napisano, sve je već rečeno). Ako je tako, čemu onda stvarati nešto novo?
To je prva pjesma koju smo snimili na ovom albumu. Kad krećem raditi, posebno novu ploču Neubautena, ne osjećam se dobro. Ne mogu spavati, razmišljam o tome ujutro, popodne, navečer. Nemam vremena za obitelj, to me potpuno usisa. Ne želim biti na tom mjestu. Zato su stihovi takvi, u njima čuješ mene kako kažem 'ne želim ići tamo'. Ali očito je da lažem, jer to je samo jedna pjesma, a ima ih petnaest. Dakle nemojte shvaćati te stihove preozbiljno, jer trudim se biti izvan te pjesme, a u ostalih petnaest sam prilično unutra.
Spomenuli ste da ne možete spavati dok radite na glazbi, a na ovom albumu teško ste spavali i zbog zdravstvenih problema. O čemu je riječ?
Većinu perioda tijekom snimanja albuma bio sam u kolicima jer sam ponovo slomio lijevu nogu. Dakle, što u kolicima, što na štakama. A nakon toga sam se prijavio u kliniku, gdje su me liječili od nesanice.
I sad više nemate problema sa spavanjem?
Cijeli život ne spavam dobro, ali taj problem s nesanicom je riješen, i to bez lijekova.
Vratimo se još malo na novi album. Spominjete legendarni 'Bijeli album' The Beatlesa kao nadahnuće za omot. Priča o tom albumu dobro je poznata – Beatlesi su išli u Indiju, nekoliko puta se skoro posvađali, bilo je tu puno duhovnog traganja. Postoji li neka duhovna veza između 'Bijelog albuma' i vašeg novog albuma u tom smislu?
Kad smo snimili album, zaključili smo da će biti dupli. Na njemu postoji pjesma 'Aus den Zeiten' (Iz onih vremena), čiji prvi stih glasi: 'Sing für mich in gelb' (Pjevaj mi u žutom). I kaže meni Andrew (N.U. Unruh, punim imenom Andrew Chudy, perkusionist i izumitelj novih instrumenata u bendu) – a pazite, on je najveći fan Beatlesa u univerzumu – zašto ne bismo ga nazvali 'Žuti album'.
Ima tu još nekih poveznica: na 'Bijelom albumu' Beatlesi su dosta radili odvojeno, Paul McCartney je komponirao s Georgeom Martinom, a i mi smo na ovom albumu dosta toga radili sami, od tekstova do semplova, no ipak, na kraju smo sve snimili zajedno, kako oduvijek radimo. Bend je fascinantan entitet i neke stvari ne mogu se postići ni na koji drugi način nego sviranjem u bendu.
A tu je i ona vaša tradicija komponiranja pjesama putem 'Rampena' – kreativnog procesa u kojemu improvizirate na koncertima, a ideje potom destilirate u pjesme i snimate uživo u studiju. Opišite nam ukratko – kako 'Rampen' postaje pjesma?
Uzmete improvizaciju uživo i onda joj date malo mesa, dodate tekst, strukturirate je. Najbolji primjer toga je pjesma 'Das letzte Biest am Himmel'. Prvo smo je improvizirali na koncertima, onda sam dodao još malo teksta, presložili smo neke dijelove i onda smo je vratili na koncertni repertoar kao gotovu pjesmu. No i u tome smo se s vremenom organizirali – Felix Gebhard (klavijaturist benda) je lik koji u klavijaturama i računalu ima sve one stvari koje se ne mogu izvoditi uživo, poput gudača, flauta i sličnog ukrasa pjesmama.
Od pjesama s ovog albuma na mene je najjači dojam ostavila 'Besser Isses', a nju ste opisali kao 'najveću pjesmu o prekidu'. U njoj pjevate o čistom, pragmatičnom prekidu ljubavne veze, koji bi bio najbolji ishod za obje strane. Postoji li takav prekid? Govorite li iz osobnog iskustva?
Ta pjesma se 'dogodila' u Parizu. Prije pandemije Patricia Kaas (legendarna francuska pop pjevačica i glumica) tražila je od mene da napišem duet za nas dvoje. Napisao sam ga, otpjevali smo to i sve je bilo ok. Poslije toga htjela je da napišem još jednu pjesmu i ja sam joj došao s konceptom savršene pjesme o prekidu, sa stihovima 'ti bez mene, ja bez tebe, to je najbolje za oboje'. U mom umu taj prekid bio je zapravo prekid s univerzumom. A u stvarnosti glam rock bog iz univerzuma zapravo prekida s Bogom, tj. ja prekidam sam sa sobom (smijeh).
Druga posebno interesantna pjesma sa značenjem izvan glazbe je 'Everything Will Be Fine'. Završili ste je potkraj prošle godine, kad je na lokalnim izborima u Njemačkoj krenuo uspon AfD-a, ekstremno desne stranke, protiv čijeg djelovanja Nijemci već mjesecima prosvjeduju. Vaša supruga je Kineskinja, vaš sin trans osoba, i oni se ne bi dobro proveli u svijetu AfD-a. Pjevate 'Everything will be fine/wers glaubt wird selig' (Sve će biti dobro/blago onima koji vjeruju). Vjerujete li da će uistinu jednog dana sve biti dobro?
To je cinična pjesma. Mada, posljednja tri dana ipak smo malo sretni. Prvo, izbori u Francuskoj – juhu! – a nekoliko dana prije toga laburisti su u Engleskoj kaznili konzervativce onako kako se nikad nisu nadali. Dakle ipak postoji tračak nade. Što se same pjesme tiče, točno je – kraj sam napisao nakon lokalnih izbora, kad smo žena i ja vodili razgovor o Hamasu, Ukrajini, desnim strankama u Europi i Trumpu. Kulminacija je u pitanju – kamo ćemo sad? Koji normalan kutak svijeta pronaći? U pjesmi je stih 'I Novi Zeland je gotov', jer Novi Zeland je isto bio progresivni raj. I što se onda tamo događa? Konzervativci dođu na vlast i prvo što naprave je da ponište zabranu pušenja. Svašta!
Nažalost, niste u Parizu sada, niste u Londonu prije nekoliko dana. U Berlinu ste i sigurno imate mišljenje o društvenoj klimi danas u Njemačkoj.
Kad smo snimali prethodni album 'Alles in Allem', zamolili smo sve naše fanove da snime zvučni zapis trenutka u kojemu hodaju ili se voze do biračkog mjesta i zaokružuju svoj odabir na glasačkom listiću, ma koji on bio. Htjeli smo raditi semplove od toga. I zamislite sad ovo: netko u Njemačkoj je jednom od naših fanova zabranio da snimi zvučni zapis zaokruživanja listića jer kaže da je to protuzakonito!
Bilo kako bilo, ovi europski izbori bili su užas, zlokobno proročanstvo onoga što nas čeka u narednih nekoliko izbornih ciklusa u Njemačkoj. Nevjerojatno je koliko je precizna podjela na nekadašnju Istočnu i Zapadnu Njemačku – istok glasa za AfD, zapad za konzervativce, a samo veliki gradovi za zelene.
Podsjeća me to na nogomet: znate, sad je ovdje Europsko prvenstvo i svi su se nadali da će se ponoviti Sommermärchen (ljetna bajka), kako su nazivali ljeto kad smo posljednji put bili prvaci. Ljetna bajka se u mojoj glavi upravo pretvara u 'Zimsku bajku' (Wintermärchen) Heinricha Heinea, a njezini prvi stihovi su: 'Denk ich an Deutschland in der Nacht, Dann bin ich um den Schlaf gebracht' (Kad pomislim na Njemačku u noći, odmah mi se spava). Toliko o nesanici.
Recite nam još ovo za kraj: 44 godine se bavite glazbom. U međuvremenu se svijet jako promijenio. Glazba se promijenila. Vaš rodni Berlin se promijenio. Možete li naći jednu konstantu koja se u ove 44 godine nije promijenila, a koja vas je možda i održala da pregurate sve te promjene?
Morao bih pitati svoje tijelo. Vjerojatno, kad malo bolje razmislim, to su tih sedam šarafa koje imam u tijelu. A nakon što sam drugi put slomio lijevu nogu, tu je još jedan čavao. Dakle sedam šarafa i jedan čavao.