Noć knjige već 14. godinu zaredom uspijeva ono što suvremenom društvu danas često izmiče – okuplja ljude oko knjige, i to s istinskim veseljem. Manifestacija koja je započela 2012. danas se održava u stotinama mjesta diljem Hrvatske i izrasla je u najveći domaći književni događaj koji kroz raznolike programe promiče kulturu čitanja i ljubav prema pisanoj riječi. O tome kako je sve počelo, što se u međuvremenu promijenilo i zašto Noć knjige i dalje vrijedi organizirati, razgovarali smo s Ivom Perković, dugogodišnjom urednicom na književnom portalu Moderna vremena i stalnom članicom Organizacijskog odbora Noći knjige od samih početaka manifestacije. U novom izdanju Kulturnog roštilja donosimo i pogled iza kulisa ove čitateljske fešte, koja svake godine iznova potvrđuje da knjiga još uvijek ima moć okupljanja, inspiracije i promjene.

Ako biste Noć knjige morali opisati osobi koja za nju nikad nije čula ali voli knjige, što biste joj rekli? Zašto vrijedi doći, zašto se godinama organizira ova manifestacija?

Radi se o manifestaciji koja od 2012. okuplja sve koji vole knjige – od autora i čitatelja do knjižničara i izdavača – s idejom da se potakne čitanje i knjiga ponovno stavi tamo gdje pripada: u središte kulture i svakodnevnog života. Povod za njezino održavanje su Svjetski dan knjige i autorskih prava (23. travnja) i Dan hrvatske knjige (22. travnja). Sve je krenulo prilično skromno, s programima u 47 gradova i mjesta, a danas je to najveće domaće događanje posvećeno knjizi, s golemim brojem organizatora i tisućama sudionika diljem Hrvatske. To je prilika za druženje ljudi koje povezuje ljubav prema čitanju, mjesto gdje se susreću knjige, autori i publika, ali i prostor za razmjenu ideja, nadahnuće i zajedničko veselje. Jer knjiga, baš kao i umjetnost općenito, spaja i obogaćuje. Manifestacija je posebno živa u manjim sredinama, gdje često preraste u pravi lokalni praznik, s kreativnim radionicama, glazbom, zanimljivim gostima i cijelim nizom događanja. Tu se može čuti i vidjeti puno toga – od susreta s piscima i stručnjacima, do diskusija, tribina, radionica za djecu, čitanja u parkovima ili tramvajima, pa čak i "prespavanaca" u školama i knjižnicama. Noć knjige je fešta, slavlje knjige, eto to bih njoj ili njemu rekla!

Iz perspektive organizatora, koliko se u proteklim godinama promijenila publika Noći knjige; jesu li se pojavile nove generacije, nova lica, novi oblici sudjelovanja?

Publika se kroz godine nije drastično mijenjala, osim što se možda pomladila, što nas najviše veseli, jer čitatelji se stvaraju od najranije dobi. Svake godine Noć knjige bilježi porast programa koji se održavaju u vrtićima, školama, u knjižnicama. Neke se škole ozbiljno posvete ovom zadatku, angažiraju se kako bi osmislile što više različitih programa na razini cijele škole, ulažu veliki trud, i mi smo im na tome zahvalni. Takvi programi jasno pokazuju da djeca itekako vole knjige, da vole kreativno druženje s knjigom, da vole stvarati. Nije istina da djeca ne vole knjigu, samo im treba dati priliku i posvetiti im se.

Ove godine naglasak je bio na temi “O životinjama i ljudima”. Zašto ste je odabrali i što vam je bilo važno njome poručiti, i čitateljima i onima koji to možda tek postaju?

U nekoliko posljednjih godina nakon pandemije, teme Noći knjige bile su nešto zahtjevnije i teže jednostavno zato što su se bavile specifičnim vremenom. Prošle smo godine, tako, Noć knjige posvetili apokalipsi, koju smo nastojali sagledati iz različitih perspektiva poput klimatske ili geostrateške; pojava chatgpt-ja navela nas je da se posvetimo temi umjetne inteligencije, a prijetnja ratnih sukoba potaknula je temu slobode. Ove smo godine u taj i takav svijet htjeli unijeti malo radosti i života, okrenuti se bićima s kojima dijelimo ovaj planet – životinjama. Nekad je odnos između čovjeka i životinje bio daleko bliskiji i povezaniji.

Možda baš zato danas imamo toliko kućnih ljubimaca jer osjećamo čežnju za tim zajedničkim svijetom koji smo izgubili. Zaboravljamo koliko su životinje važne za naš opstanak, a sve ih češće doživljavamo samo kao resurs, nešto što postoji zbog nas, a ne s nama. Oduzimamo im pravo na osjećaje, na dostojanstvo, pa i na sam život. Šume se krče kako bi se stvorili pašnjaci za uzgoj stoke, koju potom uzgajamo za klanje; začarani krug koji jako dobro pokazuje koliko čovjek, unatoč svom znanju, često donosi najnerazumnije odluke u prirodi. Nešto je tu jako pogrešno.

Noć knjige često se opisuje kao “blagdan čitanja”, ali kako vi gledate na njezin dugoročni utjecaj? Može li manifestacija poput ove doista mijenjati navike, percepciju ili položaj knjige u društvu?

Vjerujem da ova manifestacija zaista može nešto promijeniti, posebno kad je riječ o mladima. To vidimo svake godine, kroz sve veći broj škola i vrtića koji se uključuju, kroz kreativne ideje i energiju s kojom djeca sudjeluju. Ali, budimo iskreni, jedno događanje, ma koliko bilo značajno, ne može samo po sebi promijeniti sve. Za to treba puno više: jasna strategija, politička volja i vizija kamo kao društvo želimo ići. Ako želimo mlade ljude koji razmišljaju svojom glavom, koji razumiju svijet i znaju ga mijenjati, moramo ulagati u čitanje, od najranije dobi pa nadalje.

Nacionalna strategija poticanja čitanja koja je trajala od 2017. do 2022. imala je dobre temelje, ali je, nažalost, s vremenom pala u zaborav. A za prave promjene treba kontinuitet – ulaganje u edukaciju, kvalitetne materijale, nastavnike, školske knjižnice, autore i njihove udruge. Ne treba izmišljati toplu vodu; postoje modeli koji funkcioniraju, samo ih treba prilagoditi i stvarno provesti. Važno je razmjenjivati iskustva, stvarati nove modele promocije, pristupa čitatelju, pratiti i oblikovati nove trendove, prilagoditi se novim tendencijama, razvoju tehnologije i naučiti je primijeniti i koristiti. I važno je shvatiti da svaka karika u lancu ima svoje mjesto, svoju važnost, knjižnice, nakladnici, strukovne udruge, pisci, prevoditelji, institucije, mediji… Sve je međusobno povezano i bez zajedničke sinergije, bez svjesti o važnosti povezivanja, rezultati ne mogu doći.

Kad se ugase svjetla Noći knjige, što vam najviše ostane u mislima – umor, ponos, ideje za iduću godinu ili nešto treće?

Kad sve prođe, prvo dođe umor. I neka praznina, kao kad se ugasi svjetlo nakon duge i uzbudljive večeri. Ali onda počinju stizati fotografije, izvještaji, poruke s terena, i srce se polako počinje puniti. Toliko entuzijazma, predanosti i kreativnosti od ljudi koji programe rade s ljubavlju, sve je to jednostavno zarazno. I tad znaš da je svaka minuta truda imala smisla. Pogotovo kad vidiš dječje osmijehe, susrete koje je knjiga omogućila, radost koju su ljudi međusobno podijelili. Sve se vrati – i smijeh, i suze, i energija. Zato, hvala svima koji s nama iz godine u godinu pletu ovu čaroliju. Zajedno pokazujemo da knjiga nije stvar prošlosti, nego komadić budućnosti, one u kojoj vrijedi biti.