Malo je urednika u Hrvatskoj koji su obilježili suvremenu domaću književnost onako kako je to učinio Kruno Lokotar. Njegova urednička karijera traje gotovo dva i pol desetljeća i broji više od 450 uređenih knjiga, od čega preko 400 naslova domaćih i regionalnih autora, mnogi od kojih su postali nezaobilazna imena hrvatske literature. Nakon deset godina freelance angažmana kao vanjski urednik kod nekoliko nakladnika, razdoblja tijekom kojeg je, kako sam kaže, bio kultur-treger za svoju dušu, Lokotar je odnedavno preuzeo kormilo nakladničke kuće AGM, što otvara novo poglavlje ne samo za njega, već i za domaće izdavaštvo.

No, što zapravo znači biti urednik u vremenu kad se književnost istovremeno komodificira i marginalizira? Kako prepoznati dobru knjigu i autora u nastajanju, a pritom se nositi s tržišnim imperativima i vlastitim estetskim kriterijima? Lokotar nije samo urednik, već i književni strateg – čovjek koji je pokretao i oblikovao nagrade kao što su Prozak i Na vrh jezika, pružajući platformu mladim piscima. Njegov angažman daje mu, stoga, jedinstvenu poziciju u procjeni uloge književnih priznanja u oblikovanju ukusa javnosti i kanona. U razgovoru koji vodimo u iščekivanju ovogodišnje dodjele nagrade tportala, istražujemo kako balansira kvalitetu i komercijalni pritisak, što ga vodi pri odabiru rukopisa te tko su danas autori koji donose nešto novo.

Za početak, što je danas ‘dobra knjiga’ iz uredničke perspektive? Je li to estetski dotjeran, tržišno privlačan ili idejno subverzivan tekst, i može li jedno isključivati drugo?

Pojam dobre knjige je relativan i ovisi o portfelju nakladnika, ali ponajviše o njegovim ciljevima. Primjerice, AGM nastoji izbjegavati komercijalne naslove, no zato bi naše knjige trebale donositi nove, možda i 'subverzivne' ideje te ih uvesti u javnu raspravu. Općenito, dobra knjiga može biti ona koja ostvaruje financijski uspjeh, ali pritom ne krši temeljna moralna načela – ne bih, primjerice, objavljivao huškačke ili, kako se danas često kaže, toksične knjige samo radi zarade. Istovremeno, dobra knjiga može biti i ona koja uzdrmava ustaljene norme, prelazi granice, donosi nove pristupe, perspektive i estetike ili pak predstavlja autentične autore. Ta se dva kriterija – komercijalna isplativost i inovativnost – nužno ne isključuju, ali rijetko se događa da se doista poklope. Dodajmo da je i dobra zabava ili eskapizam relevantan kriterij za odabir knjige.

Što vam govori vaše iskustvo, je li moguće uredničkim odlukama strateški utjecati na dugoročno oblikovanje čitateljskog ukusa? U kolikoj se mjeri događa suprotno, da se urednici zapravo prilagođavaju postojećim tržišnim tendencijama? Drugim riječima, može li se svjesno usmjeravati književna scena ili se izdavaštvo danas dominantno oslanja na mehanizme preživljavanja na tržištu?

Svaka zapažena, a još više vrlo čitana knjiga, oblikuje čitateljstvo – pa čak i spisateljstvo. Sjećam se kada sam objavio prvi roman Vedrane Rudan, Uho, grlo, nož, da su ubrzo nakon toga počeli stizati rukopisi koji su pokušavali biti slični. Neki urednici pomno prate tržišne trendove i reagiraju na njih, pa kada dođe val i bal vampira objavljuju takve knjige ili nove nijanse sive. No, ne treba zaboraviti da urednici obično nisu potpuno autonomni u donošenju odluka; nakladnički planovi kreiraju se u dogovoru s vlasnicima izdavačkih kuća. Naravno, ima vlasnika koji su ujedno i urednici, ali to obično vrijedi za one koji godišnje ne objavljuju više od dvadesetak knjiga – zapravo, i to sam puno previše rekao.

Svaki nakladnik – u širem smislu te riječi, uključujući i urednike i vlasnike – sanja o tome da stvori prepoznatljiv brend, bilo kroz ime izdavačke kuće, bilo kroz specifičnu biblioteku. Dok sam 1990-ih radio u knjižnici, često su ljudi dolazili s jednostavnim zahtjevom: 'Dajte mi nešto od Algoritma.' To je pokazatelj snage brenda u izdavaštvu. Imao sam sreću da sam kao urednik uvijek imao – ili se znao izboriti za – veliku autonomiju, pa nisam bio pod strogim komercijalnim pritiskom. No, to ne znači da nisam poduzimao sve što je bilo u mojoj moći kako bi knjige dobile na vidljivosti i bile prodavane. Statistički, samo pet posto hitova financira preostalih 95 posto naslova. To, naravno, ne znači da bih se odrekao komercijalno uspješnih, a istovremeno i vrijednih knjiga – dapače, siguran sam da trenutno imam barem nekoliko takvih naslova koje još nitko drugi nije prepoznao.

Čini se da su društvene mreže, osobito Instagram, stvorile novu vrstu književne ‘zvijezde’—one koja zna igrati igru vidljivosti. Može li se danas postati relevantan pisac bez prisustva na tim platformama, pa čak i u kontekstu jedne male kulture kakva je hrvatska?

Naravno da može. Instagram pisci nemaju težinu ako im tekst nije dobar. Uglavnom to i jesu wannabe pisci. Dobar tekst će naći svoj put, u to sam uvjeren. Nakladnici traže dobre tekstove, one koji jamče nove autore i dugo trajanje ili barem kratku pobunu. Teorije zavjere o tome da se nekoga namjerno ne objavljuje kako ne bi "zasjeo na panteon" su sumanute priče luzera. Osim toga, pisati iz tih 'panteonskih' motiva sasvim je sigurno loša motivacija koja gotovo jamči promašaj. Takvi tipovi obično kriče iz svojih Facebook i Instagram objava o nekakvoj nepravdi, kvarnosti cijele kulture. Nekima uspije prodati tu šuplju priču neupućenima, ali cijelom sistemu, koji ipak ima filtere, ipak ne. To ne znači da trenutno u tzv. kanonu nema autora kojima tu sigurno nije mjesto i koji su tu samo privremeno. Poslije će se pisati o njihovoj trgovačkoj spretnosti i umreženosti s državom. Da imamo ozbiljnije, istraživačko novinarstvo i na području kulture, pa da se za početak slijedi trag novca, otvorile bi se lijepe perspektive koje bi dovele do "državnih ljubimaca", kako među autorima, tako i među nakladnicima. Fenomene treba promatrati u dužem vremenskom odsječku.

Na koji način književni urednici mogu poticati čitanje u vremenu kada knjiga gubi status ‘povlaštenog medija’ i sve se više natječe s drugim oblicima narativne i vizualne kulture?

Osim time da objavljuju knjige koje će biti čitane, na raspolaganju su im razna sredstva i vlastita kreativnost, jer sve je dinamično i prolazno, pa tako i putovi prodora do recepcije. Primjerice, kada se zbog objave knjiga uz novine prostor za kulturu pretvorio u marketinški, pokrenuo sam festival Prvi prozak na vrh jezika kako bi mladi autori dobili veću vidljivost kroz spektakularizaciju i festivalizaciju – jer takva su vremena. Novi mediji i komunikacijske platforme otvaraju sasvim nove mogućnosti. Kad sam primijetio da mnogi autori na Facebooku objavljuju tekstove koji zaslužuju biti ukoričeni, pokrenuo sam nagradu Post scriptum, koja je do danas lansirala zapažene autore poput Mladena Blaževića, Lidije Deduš, Vande Petanjek, Nikole Strašeka i Tamare Bilankov. No, priznajem da mi je osobno iscrpljujuće pratiti eksploziju novih medija – tiktokerizacijom se ne služim, booktok je namijenjen za young adults publiku, a mi takvih naslova nemamo. Ali moramo imati u vidu da nove generacije već imaju digitalizirani mozak, što oblikuje njihovu percepciju i način na koji konzumiraju sadržaj. Na tu temu imam nekoliko ideja i već sam počeo slagati biblioteku koja bi, kroz malo drugačije priređenu knjigu, čitatelja vodila prema knjigama. Još je prerano da o tome govorim detaljnije, koncept još brusimo.

Što u današnjem kontekstu znači biti ‘mlad pisac’? Je li dobna kategorija još uvijek dominantan kriterij ili se pitanje književne mladosti više odnosi na svježinu poetike i inovativnost pristupa tekstu?

Uglavnom se taj pojam banalno odnosi na dob, a u boljem slučaju i na skup atributa koji se mogu pripisati tekstu: ludizam, rebelijanstvo, neambicioznost, (auto)ironija, uglavnom – subverzivnost. Meni se čini da je mozak Bore Ćosića (92) mlađi od mladih mozgova, a nije ni, recimo, Zoran Predin (66) nešto ostario. Siguran sam i da će, recimo, Enver Krivac biti forever young. Važno je da autor napreduje, eksperimentira, da se ne ponavlja, da nalazi nove odgovore na stara pitanja, svojim novim a različitim knjigama. Autori koji zapadnu u automanirizam s vremenom mi postanu zamorni, čak i kada su stvorili svoju prepoznatljivu poetiku.

Svi navedeni su etablirana imena – samim time i valorizacija kreće iz drugačijeg ishodišta nego kad je riječ o (još) nepoznatim autorima. Na koji se način ti još nepoznati danas valoriziraju unutar književnog sustava? Jesu li nagrade namijenjene debitantskim knjigama korisni mehanizmi prepoznavanja novih glasova, ili su one simptom ‘getoizacije’ novih autora, čije se stvarno književno priznanje događa tek unutar etabliranog sustava kanonizacije? Kako u tom kontekstu valorizirate tportalovu nagradu?

Nagrade su svakako važan alat za prepoznavanje i promociju mladih autora – olakšavaju im afirmaciju i potiču ih na daljnje pisanje. No, iz tog takozvanog 'geta' mladih autora valja izaći, što neki učine vrlo brzo. Primjerice, Tanja Mravak je već za svoju zbirku priča Moramo razgovarati osvojila nagradu Jutarnjeg lista, čime je definitivno prestala biti 'mlada' autorica u smislu književne afirmacije. Drugima, pak, obično treba još koja knjiga da bi se etablirali, ali više zbog kumulativnog efekta – jer pojam 'mladi autor' nipošto ne znači i 'nezreli autor'. Nagrada tportala je uz nagradu Fric jedina korporativna nagrada, što joj već samo po sebi daje na važnosti. Ugled joj donosi i dugovječnost i popis dobitnika, kao i svim nagradama. Sjećam se da sam mjesecima trubio o genijalnom, tada još nepoznatom, Kristianu Novaku, ali tek nakon što je Črna mati zemla osvojila tportalovu nagradu, roman je zaista zaživio. Poslije su stigle i druge nagrade, što je također važno, jer jedna nagrada nije dovoljna da se oko knjige stvori hype. A za status longsellera obično je potrebna i kakva kazališna ili filmska adaptacija.

Postoje li književne nagrade koje su se s vremenom potvrdile kao presudne u oblikovanju književnog kanona, a koje su, retrospektivno gledano, dodijeljene djelima ili autorima koji su brzo iščeznuli s horizonta književne relevantnosti?

Kanon je složen pojam, a čini mi se i sve porozniji – i ne patim zbog toga. Današnji mladi uglavnom ne mare za kanon; čitaju suvremene autore na stranim jezicima, često izvan bilo kakvih institucionalnih okvira, pa za njih kanon teško da uopće postoji. Ne postoji nagrada koja bi automatski osigurala kanonizaciju autora. Ili možda postoji – zove se Nobelova, Booker, Goncourt i slične, ali mi takvu nemamo. To više nije ni danas srpska, nekoć najvažnija jugoslavenska, NIN-ova nagrada – zapravo, nikada to nije ni bila. Ne znam za nagradu koja nije barem ponekad promašila. Kada bih morao procjenjivati težinu neke nagrade, vjerojatnije bih to prije činio prema užem izboru nego prema popisu dobitnika.

Može li književna nagrada autentično ‘otkriti’ autora, ili one funkcioniraju kao akceleratori već postojeće prepoznatljivosti unutar književnog polja? Postoji li primjer nekog pisca koji je iz potpune anonimnosti stekao status značajnog autora isključivo zahvaljujući osvojenoj nagradi?

Nagrada definitivno može otkriti autora. Kada dodjeljujemo nagradu Prozak, svjesno preuzimamo rizik nagrađivanja teksta koji možda ima veći potencijal nego zaokruženost i dovršenost. Zato s autorom nastavljamo raditi na rukopisu koliko god je potrebno. Već sam spomenuo neke autore koje su nagrade lansirale, ali popis je još širi – primjerice, Tea Tulić, Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Marko Gregur, Alen Brlek, Monika Herceg, iako je ona već dobila Gorana… No, vrijedi ponoviti: jedna nagrada, ma koja bila, nikada nije dovoljna. Kao ni jedna knjiga. Jedna iznimna knjiga može eventualno polučiti kultni status.

Koji su kriteriji prema kojima možemo već sada prepoznati suvremene klasike? Treba li određenoj knjizi pripisati estetsku relevantnost isključivo s vremenskom distancom, ili postoje indikatori koji sugeriraju njezinu dugoročnu važnost unutar trenutka njezina objavljivanja? Ponekad se čini da se prebrzo razbacujemo epitetom "suvremeni klasik"…

Moj indikator-kriterij za prepoznavanje potencijala nekog teksta je – prisjetimo se Lotmana – događaj, koji on definira kao prelazak granice semantičkog polja, što možemo apstrahirati u inovaciju, autentičnost i ukupnu smislenost teksta. Publika voli autore-odmetnike, oni znaju izreći ono što se drugi ne usude ili otvoriti temu koja u drugima još nije sazrela, oni odu s onu stranu granice, pa dobivaju i romantičnu auru. Ali to još ne znači da je riječ o klasiku, iako sam svojedobno, prije nego što je Črna mati zemla objavljena, napisao Kristianu Novaku nešto u stilu: 'Ne moraš praviti djecu ni saditi drveće, ti si svoje napravio.' Isto tako, u prvoj verziji opreme za Baretićevog Osmog povjerenika napisao sam da je to roman koji će ući u lektiru, ali sam taj dio izbrisao s teksta za klapnu – da ne djelujem baš prebahato.

U lektiri službeno nije – lektira je bezdušno zastarjela, ubija želju za čitanjem – ali mislim da je u kanon ušao, i da ga pametniji i zainteresiraniji profesori predaju. Kanon je rezultat više silnica, od kojih je jedna ukupna recepcija, a to je opet složen pojam koji u sebi objedinjuje kritike, lektiru, čitanost, pa i vijesti o međunarodnoj recepciji, koje također nisu bez težine… Prvi simptom klasika? Značajna kritička recepcija. Drugi simptom? Longsellerstvo. Ne postoji li podudarnost između ta dva kriterija vjerojatno se radi o fake-klasiku. Doduše, postoji i fenomen Miljenka Jergovića koji dobiva vrlo malo kritika, a konsenzualno je da je jedan od najvažnijih, dok je egzaktno jedan od najproduktivnijih pisaca.

Kako se u kontekstu sve manjeg prostora za književnu kritiku u tradicionalnim medijima danas konstruiraju čitateljski afiniteti? Jesu li književne preferencije sada oblikovane više algoritamskim sugestijama i društvenim mrežama nego kritičarskim prosudbama?

Nemam pouzdan odgovor na ovo pitanje, a istraživanja koja bi na njega odgovorila kronično nam nedostaju. Znamo da, recimo, mlade čitatelje gubimo kada uđu u pubertet. Neka nadalje malo nagađam. Sve je veća uloga PR-a, pri čemu možemo razlikovati dvije vrste: onaj koji se prelijeva iz stranih medija i onaj koji je (samo)generiran. Televizija i dalje ima značajan utjecaj, iako mladi preferiraju YouTube, ali oni sve manje čitaju knjige, a sve više ukupno. Društvene mreže su važne, više u promotivne nego u kritičke svrhe, nažalost. Jedan sam od urednika portala kritika-hdp.hr koji nastoji, vjerujem i uspijeva, sustavno pisati ozbiljno i poliperspektivno o književnosti i – na to smo posebno ponosni – prenijeti know-how i strast mlađim generacijama.

Unatoč tome i velikom broju autorskih tekstova koje tjedno produciramo, potpore su skromne, pa se snalazimo po raznim natječajima da se skrpamo. Kritika u medijima koji nisu dostupni on-line i preko društvenih mreža ima vrlo ograničen učinak. Te bi se redakcije s time morale suočiti, a Ministarstvo kulture i medija trebalo bi im pomoći u prilagodbi suvremenim načinima komunikacije. Posebna su napast ucjenjivački algoritmi društvenih mreža. Odnedavno ne uspijevam vidjeti ni što objavljuju stranice koje administriram, o objavama prijatelja da ne govorim. Manipulacija kojoj dugoročno ne vidim smisao, osim da svi plaćamo objave. Jeftina manipulacija koja računa samo na profit. Zapravo samo za platformu – saprofitska.

Mogu li i u kojoj mjeri uredničke strategije osnažiti književne glasove koji dolaze iz marginaliziranih ili nedovoljno eksponiranih konteksta?

Naravno da mogu, time što im daju glasnost i ravnopravnost. Manje poznati konteksti su zapravo medijima i zanimljiviji. Najteže je danas progurati dobru knjigu autora koji nema ništa skandalozno u biografiji ni knjizi, nego naprosto dobro piše. S autoricama je već lakše, tu djeluje pozitivna diskriminacija. Jedino je teže organizirati promocije uživo, jer kada netko živi u Osijeku ili Dubrovniku, putni troškovi strašno rastu, pa smještaj… Utoliko su oni koji žive u zagrebačkom prstenu ili na relaciji Zagreb-Rijeka povlašteni.

U eri algoritama i personaliziranih preporuka, koliko je uopće moguće govoriti o kolektivnim čitateljskim iskustvima? Postoje li danas knjige koje istinski formiraju generaciju?

Tu bi valjalo započeti analizu od samog pojma generacije, jer ona više nije ono što je nekada bila u kulturološkom smislu. Čak se i u biološkom smislu pomaknuo prag roditeljstva. Kulturološki znam da je moj sin u djetinjstvu upijao iste knjige, a još više tv-programe i video-igre kao i njegovi vršnjaci u zapadnoj Europi. Pojam generacije danas se raslojava, subspecijalizira i raspršuje u brojne niše, dok se vrijeme ubrzava, a sve više proizvoda postaje sezonski must-have, pogonjen neumoljivom propagandom. Naprosto nije bilo moguće da filmovi poput Barbie ili Oppenheimera omanu na kino-blagajnama. Stavimo sada u taj kontekst knjige. Već dugo se nije pojavio književni hit ili franšiza poput Harryja Pottera, Sumrak sage ili Gregova dnevnika za mlađe čitatelje. No, čini mi se da je u tome presudna transmedijalizacija – knjige same više nisu dovoljno masovno prisutne da bi postale generacijski formativne. Ipak, generacijska književnost i dalje postoji i postojat će, jer je inherentno vezana uz bildungs žanr. Književnost ostaje primarni izvor i za transmedijalizaciju, bez obzira na to u kojem se formatu kasnije pojavila. Jer sve počinje od dobre priče, na kojoj cijeli svijet stoji. Lagali su vam da stoji na kornjačinom oklopu ili da ga na leđima drže slonovi.

Koja vas je posljednja knjiga koju ste pročitali istinski zatekla—bilo stilom, strukturom ili idejom?

Oduševila me knjiga Alaina Corbina Čovjek u pejzažu (u razgovoru s Jeanom Lebrunom), prvi prijevod ovog autora na hrvatski, koja propituje i ispisuje povijest senzitivnosti, percepcije, pri tom spaja književnost, povijest umjetnosti, filozofiju, sociologiju, ekologiju… kako to već najbolji francuski analisti – a on je treća generacije i praktično utemeljitelj povijesti senzitivnosti u okviru te plemenite škole – čine. Ona mijenja percepciju, ili bolje, pokazuje koliko je percepcija dinamična, povijesno uvjetovana i utoliko relativna. Nije da to nismo znali, ali ovo je novi pregršt argumenata. Jedva čekam da stigne prijevod njegove iduće knjige, Povijesti tišine.