Vanda Mikšić pripada onoj rijetkoj vrsti intelektualki koje uspijevaju istodobno živjeti jezik i o jeziku razmišljati, i to s jednakom strašću i u poeziji i u znanosti. Kao prevoditeljica, pjesnikinja, profesorica i teoretičarka, stalno se kreće između jezika, kultura i diskurzivnih registara, čime njezin rad izmiče jednostavnoj kategorizaciji. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske studije u Zadru, ali njezina prisutnost u francuskom kulturnom prostoru daleko nadilazi granice akademije – kroz prijevode, dvojezična izdanja i suradnje s umjetnicima, gradi mostove između hrvatske i francuske književnosti.

Njezina je poezija istovremeno krhka i misaona, uronjena u svakodnevicu, a opet začudna i precizno ritmizirana. Ustrajno, gotovo tiho, Mikšić gradi osebujan pjesnički i prevoditeljski opus koji u prvi plan stavlja etiku jezika – kako ga govorimo, prenosimo, slušamo. Višestruke nagrade koje je dobila za svoj rad odraz su ne samo znanja, nego i njezine izuzetne osjetljivosti prema riječima – i onima koje piše, i onima koje prenosi drugima. Zato je ona predsjednica žirija književne nagrade tportala.

Kako biste opisali svoju vezu s književnošću - na koji su vas način vaša iskustva, interesi i znanja oblikovali kao nekoga tko razumije književnost u njenim nijansama, utjecali na način na koji čitate, vrednujete i promišljate književna djela?

Moj odnos prema književnosti stvarao se prvenstveno čitanjem, u školi i izvan nje, a zatim i na fakultetu, jer sam studirala francuski i talijanski jezik i književnost. Naravno, i na poslijediplomskom studiju. Studij me svakako temeljito pripremio za kritički pristup tekstu, dao mi je potrebne alate, ili barem otvarao vrata. Kad kažem studij, mislim ponajprije na profesore kao što su Frano Čale s kojim smo čitali Dantea, Mladen Machiedo koji nas je uz mnogo anegdota vodio prema talijanskim pjesnicima i autorima 20. stoljeća, Ingrid Šafranek koja nam je sa strašću govorila o francuskoj književnosti, ženskom pismu, i davala nam neke druge ključeve čitanja… Prevođenjem sam sve to znanje imala priliku primjenjivati i produbljivati jer prevođenje je nužno dubinsko čitanje: prevoditelj se mora zadržavati na riječima, rečenicama, zvukovima, ritmu, stavljati ih u suodnos, otkrivati tekstualne mreže, osvješćivati raznovrsnost diskurza i postupaka… Odnos prema književnosti s druge se strane manifestirao i kroz pisanje. U mojim tekstovima izravne su referencije možda rijetke, ali je intertekstualnost i svijest o onome što se pisalo i piše itekako prisutna.

Što vas je najviše formiralo kao čitatelja – određeni autori, žanrovi, životne okolnosti ili možda neki specifični trenutak kada ste shvatili da vas književnost trajno privlači? Postoji li neki konkretan autor ili autorica koji su vam otvorili vrata prema dubljem razumijevanju ili ljubavi prema čitanju, možda čak i promijenili način na koji doživljavate književnost?

Čitam odmalena, otkako sam s četiri godine naučila dešifrirati slova, a preko njih i svijet kojim se krećem, i svjetove koje gradimo u glavi. Čitala sam sve što mi je dolazilo pod ruku, od bajki do stripova, od ljubića i krimića do Borgesa… Mislim da mi je upravo on još kao tinejdžerici najradikalnije otvorio vrata književnosti. Harms mi je bio drugačije začudan i zanimljiv. Kafka, Beckett… Svi su oni sigurno sudjelovali u izgradnji mog pogleda na književno u formativnoj fazi. U poeziji Mallarmé, Baudelaire, Rimbaud, od domaćih pjesnika Anka Žagar, Danijel Dragojević… I ne samo oni, mnogo se tekstova raznih autorica i autora sedimentiralo kroz godine… I ne navodim pritom sve one koje sam prevodila, a imala sam tu sreću da sam većinu birala sama.

Koji biste događaj u hrvatskoj kulturi ili književnosti iz posljednjih deset godina izdvojili kao posebno značajan – bilo zbog njegovog utjecaja na književnu scenu, društveni dijalog ili vaše osobno poimanje kulture?

Mislim da je ZagrebDox jedan od najvećih kulturnih događaja u Zagrebu, a time i u Hrvatskoj, u zadnjih dvadesetak godina. Od književno bih važnih stvari istaknula valorizaciju i sve veću vidljivost književnih prevoditelja kojima se ime sada sve češće pojavljuje na naslovnici uz autorovo. Time se činjenici da je svaki književni tekst autorsko djelo pridodaje i činjenica da je svaki književni prijevod također autorsko djelo, dakle subjektivno čitanje i kritičko preispisivanje autorskog djela koje obogaćuje nacionalni književni korpus, ali i baca novo svjetlo na sam izvornik.

Čemu se u 2025. godini najviše radujete kada je riječ o kulturnim događanjima – postoji li neka izložba, film, knjiga ili koncert koji s posebnom nestrpljenjem iščekujete?

Uvijek me iznova raduju pjesnički festivali, mogućnost da se na njima predstavi poezija mojih kolegica ili kolega. Ove godine je na najveći pjesnički festival u Francuskoj, Voix vives, koji se krajem srpnja održava u Sèteu, gradu Paula Valéryja i Georgesa Brassensa, ali i Agnès Varda, pozvana naša pjesnikinja Sanja Baković. Budući da izdavačka kuća L'Ollave u svojoj ediciji Domaine croate/Poésie, koju je pokrenuo Jean de Breyne, a koju suuređujem s Martinom Kramer i Brankicom Radić, namjerava ove godine objaviti Sanjinu knjigu pjesama u francuskom prijevodu Brankice Radić, nadam se da ćemo ovu divnu pjesnikinju koja je posljednjih godina mnogo učinila za vidljivost poezije u Hrvatskoj, popratiti i na spomenutom festivalu, ali i na drugim pjesničkim događanjima koja će se održavati od lipnja do kraja godine. Uz Sanju Baković drugi će pjesnik – jer L'Ollave tradicionalno objavljuje po dva pjesnika ili pjesnikinje godišnje – biti Krešimir Bagić u prijevodu Martine Kramer. To su svakako knjige koje iščekujem s najvećim nestrpljenjem i radošću.

Postoje li knjige koje vam uvijek stoje na noćnom ormariću – one kojima se vraćate, koje vas nadahnjuju ili umiruju? Kada biste mogli ponijeti samo jednu knjigu na pusti otok, biste li odabrali neku od njih ili biste se odlučili za nešto sasvim drugo?

Toliko je knjiga koje želim pročitati, kojima se želim vraćati, da bi odluka bila preteška. No mnoge od njih već su u meni i kad bih imala sreću završiti neko vrijeme na pustom otoku, možda bih ipak radije ponijela olovku i bilježnicu, ne zato što mislim da bi moji tekstovi bili dobri i svijetu potrebni, nego zato što je pisanje stjecajem okolnosti ona moja potreba kojoj u prebrzom i natrpanom životu dajem najmanje prostora i koja mi najviše nedostaje kao mogućnost bivanja sa svijetom i samom sobom...