Treća premijera u jednoj sezoni rijedak je pothvat, ali Borut Šeparović nije redatelj koji igra na sigurno. Nakon što je zagrebačka publika imala priliku vidjeti njegovu inscenaciju teksta Ivana Ergića i Filipa Grujića 'Jezik kopačke' (ZKM) te, u Gavelli, autorski projekt 'Slijepi vode slijepe', sada u splitskom HNK-u donosi 'Woyzecka', u eksplozivnoj, multimedijalnoj verziji koja se poigrava granicama stvarnog i virtualnog. Büchnerov nedovršeni tekst, mračni komad o poniženju, moći i raspadu ljudskog uma, pod Šeparovićevom režijom postaje nešto više od još jednog tumačenja klasika – koristi AI tehnologiju, digitalne projekcije i zvučne eksperimente kako bi stvorio kazališni doživljaj koji, kako sam redatelj kaže, "bombardira osjetila". Uoči premijere 15. travnja, razgovaramo o politici i revoluciji, o tome je li ona danas uopće moguća i potrebna, o ideji nove religije za 21. stoljeće te sudbini pojedinca u kontekstu suvremenih ratova i mehanizama kontrole koji oblikuju naše živote.

Büchnerov Woyzeck tragična je figura vojnika koji postaje žrtva sustava – istovremeno je eksploatiran u vojsci i iskorištavan u medicinskim eksperimentima. Kako biste njegovu sudbinu postavili u kontekst suvremenih ratova?

Büchnerov Woyzeck, nastao prije gotovo dva stoljeća, utjelovljuje tragičnu sudbinu pojedinca koji je, zarobljen vojnim disciplinama i medicinskim eksperimentiranjem, osuđen na egzistenciju 'topovskog mesa'. U suvremenim ratovima – osobito onima vođenima geostrateškim i ekonomskim interesima, poput sukoba u Ukrajini – Woyzeck simbolizira vojnika pretvorenog u resurs golemoj vojno-tehnološkoj industriji. Danas to znači testiranje stimulansa, umjetne inteligencije, neuralnih implantata i niza eksperimentalnih oblika naoružanja, dok se vojnike svodi na statističke varijable u izvještajima o učinkovitosti dronova, farmaceutskih proizvoda ili novačenju rezervnih postrojbi. Borba za ključne sirovine, litij, rijetke minerale, naftu i plin, pretvara rat u tržišnu utakmicu, a živote vojnika u potrošnu robu.

Vidi li vaš Woyzeck tehnologiju i kao potencijalnu pobunu protiv sustava a ne samo kao produžetak moći nad pojedincem? Može li tehnologija u vašoj interpretaciji postati simbol nečega oslobađajućeg?

Pobuna? Oslobođenje? Ni govora. Sve suprotno. Ono što mi radimo na sceni ja zovem tehnoporn – tehnološka pornografija, jer spaja estetsku privlačnost tehnološkog napretka s brutalnošću nasilja. Ne glorificiramo je, već je razotkrivamo. Smrt postaje virtualni spektakl, a čovjekova individualnost nestaje u algoritamskoj anonimnosti. Woyzeck nije buntovnik; on je žrtva i proizvod tehnologije, njegovo tijelo svedeno na biometrijski podatak ili metu za FPV dronove kojima se upravlja poput videoigre. Nova tehnologija ne samo da nadzire, već u ratu eliminira s nevjerojatnom lakoćom. Iako tehnologija nosi potencijal za oslobođenje, trenutačna stvarnost je drugačija. Dok njome upravljaju vlade, vojni kompleksi i tehnološke elite, ona ostaje oruđe dominacije – nova religija moći koja žrtvuje ljude poput Woyzecka.

Svaki razgovor s vama nužno zahvaća teme društvene, političke i egzistencijalne nesigurnosti suvremenog čovjeka. I svaki put kad razgovaramo, svijet kao da se još malo pomaknuo na negativnoj krivulji za koju mnogi upozoravaju da vodi u sumrak civilizacije. Tko danas upravlja društvom?

Društvom upravlja korporativno-feudalni sustav, Varoufakis ga imenuje 'cloudalizam' ili tehnofeudalizam, u kojem stvarna moć leži u rukama tehnoloških oligarha i financijskih divova, a demokracija postaje fasada. Jeff Bezos, čije bogatstvo nadmašuje BDP Ugande, i Elon Musk, koji kupnjom Twittera (X-a) oblikuje javno mnijenje, primjeri su pojedinaca koji simboliziraju ovu moć. No, ključ leži u institucijama poput BlackRocka, koji upravlja s više od 10 bilijuna dolara i utječe na globalnu politiku, ili Amazona i Microsofta, koji kontroliraju preko 80 posto svjetskih podataka. Politika je spektakl, a građani su svedeni na potrošače čiju percepciju oblikuju algoritmi. Goldman Sachs lobiranjem osigurava korporativne porezne olakšice, dok Pfizer štiti profite nad ljudskim životima, primjerice kroz lobiranje protiv globalnog pristupa cjepivima 2021. U Europi, Siemens i Bayer blokiraju ekološke regulacije greenwashing kampanjama, a 90 posto američkih kongresnika ovisi o korporativnim donacijama, čime građani gube stvaran utjecaj.

Što u tom kontekstu otkriva nedavni 'povratak' Donalda Trumpa?

Trumpova inauguracija 2025., uz prisutnost tehnoloških oligarha od Muska i Bezosa do Zuckerberga i Pichaija, otkriva simbiozu političkog populizma i tehnofeudalizma. Njegova politika 'America First' retorički je nacionalistička, ali u praksi služi interesima tehnoloških elita. Deregulacija tehnološkog sektora pod Trumpom omogućila je kompanijama poput Mete i Googlea nesmetano širenje dezinformacija, jačajući njihovu kontrolu nad javnim mnijenjem i učvršćujući tehnofeudalni poredak. Trumpova administracija koristila je ove oligarhe kao saveznike za političke ciljeve, primjerice manipulaciju birača putem algoritama. Taj model širi se Europom, gdje tvrtke poput SAP-a i Dassault Systèmesa surađuju s američkim divovima, ugrožavajući suverenitet EU-a nad podacima. Trumpova energetska politika i pritisak na rijetke minerale dodatno povećavaju ovisnost Europe, dok njegova retorika inspirira populističke pokrete poput AfD-a i Le Pen, slabeći europsku integraciju.

Znači, zarobljeni smo u kolektivnom (nesvjesnom?) hodu prema propasti?

Ne nužno, ali nalazimo se na rubu između tehnološke distopije i mogućnosti za duboku društvenu transformaciju. Umjetna inteligencija, više nego neutralan alat, postala je produžetak korporativne moći: Musk razvija Neuralink, Zuckerberg manipulira pažnjom milijardi, Kina uvodi društvene kredite, a SAD autonomne dronove poput projekta 'Replicator'. Huawei u Africi gradi 'pametne gradove' koji digitalno koloniziraju stanovništvo. Automatizacija bi mogla već do 2030. eliminirati trećinu postojećih radnih mjesta, produbljujući društvene nejednakosti i potičući socijalne nemire, osobito ako ne stvorimo adekvatne mjere poput univerzalnog osnovnog dohotka ili sindikalne participacije u tehnološkoj tranziciji. Klimatska kriza dodatno pogoršava situaciju jer se tehnološka rješenja češće koriste za profit nego za rješavanje globalnih problema. Dok jedan posto čovječanstva planira kolonizaciju Marsa, ostatak planeta ostaje suočen s posljedicama uništavanja planete. Upravo stoga stručnjaci poput nobelovca Geoffreya Hintona upozoravaju da je nekontrolirani razvoj AI-ja stvarna prijetnja opstanku civilizacije.

Tu se ustvari već dotičemo vašeg novog autorskog projekta u Gavelli, Slijepi vode slijepe, u kojemu upozoravate na sljepoću: neznanje, ideološku zaslijepljenost, nesposobnost prepoznavanja društvenih problema. Dakle, povijest ipak ima cikličku prirodu i ništa nismo naučili iz svojih grešaka?

Povijest nema jednostavno cikličku prirodu, ali ima tendenciju ponavljati slične obrasce na novim razinama složenosti. Ne bih rekao da ništa nismo naučili, jer povijest ipak pokazuje i određeni napredak. Međutim, problem je što svaki korak naprijed sa sobom donosi nove izazove koje ne prepoznajemo ili ih svjesno ignoriramo. Srećom, imamo dovoljno primjera da povijesni ciklusi nisu neizbježni: ukidanje ropstva, uvođenje radničkih prava ili međunarodni sporazumi poput Pariškog klimatskog dogovora, pa i nedavni slučaj iz Estonije, gdje su građani uz pomoć blockchain tehnologije zaustavili AI sustav za praćenje migranata, jasno pokazuju da možemo prekinuti lance sljepoće. Budućnost će biti onakva kakvu je sami napravimo.

Znanje je devalviralo, kritičko mišljenje nestalo, laži su preplavile svijet. Zašto je to tako?

Istina je danas žrtva tzv. ekonomije pažnje – lakše je i puno profitabilnije širiti senzacionalne laži nego ulagati trud u istraživanje i provjeru činjenica. Liberalna demokracija pokazala se ranjivom, jer masovni mediji i propaganda često uspješno manipuliraju "činjenicama". Već je Goebbels utvrdio da se stalnim ponavljanjem laž može nametnuti kao istina. Sada, uz umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju, granica između stvarnog i izmišljenog postaje još nejasnija. Algoritmi društvenih mreža dodatno ohrabruju polarizaciju jer "nagrađuju" sadržaj koji izaziva emocije, pa složene i nijansirane priče prolaze ispod radara. To nije samo problem tehnologije, nego i društva – liberalne demokracije više ne štite istinu kao nekad, a mnogi umjesto složene realnosti biraju jednostavne, privlačne narative.

Istina je skupa i komplicirana, a fikcija jeftina i jednostavna, kako kaže Harari. I sad, kako pronaći istinu?

Istina nije nešto što možeš danas jednostavno "izgooglati". Ne radi se samo o provjeri činjenica, već i o filozofskom pitanju: jesu li činjenice uvijek isto što i istina? Dostupnost kvalitetnog obrazovanja, nužnog za prepoznavanje manipulacija, često ovisi o ekonomskoj moći pojedinca ili zajednice. To znači da je kritičko mišljenje postalo luksuz koji si ne mogu svi priuštiti. Zato danas trebamo graditi "digitalne samostane" – sigurne prostore koji istinu štite od senzacionalizma i algoritamske manipulacije. Finska, na primjer, već odmalena uči djecu prepoznavanju lažnih vijesti, deepfakea i algoritamskih pristranosti. Pokreti poput Bellingcata pokazuju da se uz otvorene izvore, trud i volju, istina ipak može pronaći.

Kako je vi tražite?

Ha-ha, kao što je i Potjeh tražio istinu! Za mene osobno, potraga za istinom nije samo intelektualni proces, nego filozofski čin otpora. Baš kao što su srednjovjekovni monasi tiho prepisivali rukopise da bi sačuvali znanje za budućnost, tako i mi danas moramo aktivno stvarati mjesta na kojima ćemo sačuvati istinu od zatrpavanja senzacionalizmom i besmislenim informacijama. Nekad se istina skrivala od ljudi, danas je, naprotiv, zatrpana nevažnim informacijama.

Kao glavnog krivca mnogih problema koji muče suvremeni svijet upozoravate, uvijek iznova, na kapitalizam, no dovoljno ste stari da pamtite i alternativu u obliku komunizma, sjajnu ideju koja je propala zbog jednog ključnog faktora – ljudi…

Tvrdnja da je komunizam propao zbog ljudske pohlepe ili nesposobnosti za kolektivno djelovanje previše je pojednostavljena. Glavni razlozi njegova neuspjeha zapravo leže u specifičnim povijesnim okolnostima – vanjskim pritiscima i izolaciji, koji su mu onemogućili nesmetani razvoj kakav je kapitalizam imao stoljećima. Primjer Sovjetskog Saveza ilustrira tu poantu: SSSR nije bio čisti socijalizam nego oblik državnog kapitalizma, koji je oponašao svoje kapitalističke rivale zbog stalne prijetnje sankcijama, NATO-u i utrci u naoružanju. Kuba je, unatoč stalnim pokušajima rušenja režima od strane CIA-e, ipak ostvarila značajne uspjehe u obrazovanju i zdravstvu, ali uz veliku ekonomsku cijenu izolacije. Spartakistička pobuna u Njemačkoj ili Allendeov demokratski socijalizam u Čileu, koji su ugušeni uz potporu kapitalističkih snaga, jasno pokazuju da komunizam nije propao zbog ideje ili ljudske prirode, već zbog nedostatka povijesne prilike za razvoj.

Može li komunizam onda zamijeniti kapitalizam? Ako je vrijeme za nove društvene paradigme, trebamo li ih temeljiti upravo na umjetnoj inteligenciji?

Komunizam može zamijeniti kapitalizam, ali samo ako ključne tehnologije poput umjetne inteligencije i automatizacije postanu javno dobro, a ne privatni alat za povećanje profita. Tehnološki napredak već danas stvara dovoljno bogatstva da eliminira globalnu oskudicu, no presudni faktor i dalje su društveni odnosi, raspodjela vlasništva i kontrola nad algoritmima. Primjeri Norveške (koja transparentno upravlja naftnim fondom od 1,4 bilijuna dolara za opće dobro), Estonije (s javnim uslugama temeljenim na blockchainu), radničkih kooperativa u Barceloni i finskog univerzalnog temeljnog dohotka pokazuju da je moguće drugačije upravljati resursima. Ako umjetna inteligencija ostane u rukama korporacija poput Amazona ili Microsofta, ona će samo produbiti postojeće nejednakosti, stvoriti dodatnu koncentraciju bogatstva i ojačati cloudalističku hijerarhiju. Komunizam nije utopija ni mrtva ideja, nego stalni proces borbe za redistribuciju moći – a tehnologija, posebice umjetna inteligencija, danas pruža priliku za pravednije društvene paradigme, ako to odlučimo učiniti.

Pravedno društvo – ne zvuči li to pomalo kao utopija?

To uopće nije utopija, nego stvarnost koju već sada možemo ostvariti. Vertikalna poljoprivreda u Singapuru, solarna energija, 3D printeri – tehnologije koje mogu donijeti obilje svima, već postoje. Još početkom 20. stoljeća, Kazimir Maljevič je sanjao o društvu u kojem strojevi oslobađaju ljude od rada, a Čapek je u "R.U.R.-u" pisao o robotima koji rade umjesto ljudi. Danas to više nije tek literarna vizija. Glavna zapreka nije tehnološka, nego politička i ekonomska: zakoni o intelektualnom vlasništvu, korporativni patenti i privatna kontrola nad inovacijama umjetno stvaraju nestašice. AI nema inherentnu političku orijentaciju; ona je alat koji odražava namjere svojih tvoraca. Švedska eksperimentira s univerzalnim osnovnim dohotkom financiranim porezom na robotski rad, čime pokazuje da umjetna inteligencija može poslužiti za društvenu solidarnost i pravedniju raspodjelu resursa. Kako je govorio Mark Fisher, lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma – no to je samo dokaz naše ograničene perspektive, a ne i nemogućnosti promjene.

U tom kontekstu, je li nam danas potrebna revolucija i da li je ona uopće moguća?

Revolucija nam je danas prijeko potrebna, ali ne u klasičnom smislu barikada ili dramatičnih, romantičnih ustanaka. Trenutna situacija zahtijeva revoluciju imaginacije i infrastrukture – korjenitu promjenu paradigme koja je, zapravo, već u tijeku kroz niz konkretnih, često nedovoljno vidljivih promjena. Dok desnica mobilizira mase igrajući na strah od migracija i neizvjesnosti budućnosti, ljevica se često gubi u internim raspravama, a liberalni centar ostaje paraliziran strahom od stvarnih promjena. Takav status quo postaje neodrživ i upravo ta neodrživost čini revoluciju nužnom, ali i mogućom.

Ali, kakvu revoluciju zapravo trebamo?

Povratak starim modelima, poput jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, nije odgovor – ne zato što je sama ideja bila pogrešna, već zato što sustav nije imao odgovarajuće alate za obranu od globalnog kapitala i unutarnje korupcije. Danas, međutim, tehnologija nudi rješenja koja tada nisu bila dostupna: blockchain može jamčiti transparentnost odlučivanja, umjetna inteligencija pomoći u decentralizaciji moći, a uspješni primjeri platformskih kooperativa poput španjolskog Mondragona jasno pokazuju da ekonomija može biti istovremeno održiva, profitabilna i u rukama radnika. Revolucija je već ovdje, samo je još nismo prepoznali. Živimo u nevjerojatnom vremenu – sve je moguće.

Promjena je jedina konstanta, primijetio je Heraklit. Kako se tempo promjena s kojima se čovječanstvo suočava ubrzava, hoće li se promijeniti sama definicija što uopće znači biti čovjek?

Tehnološke inovacije poput umjetne inteligencije koja stvara umjetnost, Neuralinka koji spaja um s tehnologijom, ili CRISPR-a koji preoblikuje naš genom, prisiljavaju nas na temeljno preispitivanje same definicije onoga što znači biti čovjek. Naša inteligencija, koju smo stoljećima smatrali isključivo ljudskom karakteristikom, sada je dostupna strojevima, što narušava tradicionalnu predodžbu o našem mjestu u svijetu. Upravo to je izazov da potražimo dublju definiciju ljudskosti – onu koja se ne temelji na nadmoći inteligencije, već na onome što tehnologija još uvijek ne može replicirati: empatiji, kreativnoj solidarnosti i sposobnosti zajedničke mašte. Povijest nam pokazuje da smo već prolazili velike transformacije – od religijskih revolucija preko Darwinovih otkrića do današnje genetike – i uvijek smo iznova redefinirali što znači biti čovjek. Tako će biti i s umjetnom inteligencijom.

Nakon tri i pol desetljeća suočavanja sa stvarnošću, koja često ne ide u prilog idealima i vizijama promjena, kako uspijevate ne biti cinični, zadržati entuzijazam i vjeru u moguću novu budućnost?

Cinizam vidim kao tihu predaju pred svim onim što se proglašava 'neizbježnim' – poput rastućih nejednakosti, zloupotrebe tehnologije ili sve snažnijih desničarskih trendova. Ciničan stav često djeluje kao da otkriva mračnu 'istinu', ali zapravo krije nemoć i odustajanje. Cinizam me, stoga, ne privlači jer ništa ne mijenja niti nudi alternativu. Umjesto njega biram entuzijazam – aktivnu praksu nade. Inspiriraju me ljudi koji, unatoč svim nedaćama, nalaze snagu za djelovanje: ukrajinski seljaci koji usred rata siju žito, volonteri u Gazi koji od ruševina grade škole, aktivisti koji svakodnevno propituju moć algoritama. Uvijek sam mislio da ću stati kad više ne budem imao što reći, ali stalno nalazim nove načine da izrazim ideje koje smatram vrijednima. Ne mislim pritom na dnevno-političke teme, već na one koje smatram vrijednima, iako često sumnjam u smislenost kazališta u današnjem društvu. Kazalište podbacuje, ja podbacujem. Svi mi često podbacujemo, a rijetko prebacujemo. Ne želim mijenjati medij, nego istražujem ima li još izazova u ovom. Kad ih nestane, tada će biti vrijeme za promjenu. Ono što nazivam optimizmom doživljavam kao svjesnu odluku da vjerujem u mogućnost promjene, ma koliko se to činilo teško ili naivno. Umjetnost u tom smislu igra važnu ulogu jer pokazuje da duh uvijek može nadići okolnosti – poput biljke koja probija asfalt. Nakon infarkta, naučio sam da je sasvim u redu sjediti na terasi i gledati nebo. Nekad mi to ne bi bilo dovoljno, ali sada cijenim mir i osjećaj da sam jednostavno tu. Ne sviđa mi se kad me ponovno obuzme nemir i potreba za postignućem. Više mi odgovara kad iz mira osjetim želju za radom. Tada je sve u redu.