Boris Postnikov jedan je od naših vodećih novinara i kolumnista postferalovske, srednje generacije. Ono što je manje poznato to je da se Postnikov godinama bavio književnom kritikom, što je s vremenom nadogradio upisavši doktorski studij na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i nedavno ga priveo kraju. 'Književna republika Jugoslavija', knjiga o kojoj smo razgovarali, rezultat je dugogodišnjeg istraživanja, a odnedavno je dostupna u boljim knjižarama. Sudeći po naslovu i koricama, prava je provokacija, no njezin sadržaj priča ozbiljnu priču, onu koja će nam pomoći da bolje shvatimo regionalno književno polje, ponekad prešućeno, ali evidentno postojeće i snažno. U ovom opsežnom intervjuu osvrnuli smo se na suštinu knjige - od definicije Književne republike Jugoslavije i njezine pretpovijesti do podjele na tri dekade i pripadajuće im književne fenomene.

Pred nama je knjiga 'Književna republika Jugoslavija'. Što je to?

Ideja 'Književne republike Jugoslavije' očito se naslanja na ideju 'Svjetske književne republike' Pascale Casanove, čija je knjiga zgodnom igrom slučaja nedavno prevedena i izašla kod nas. Ideja je to imaginarnog književnog prostora koji ima veze s političkim granicama, ali ne u potpunosti, odnosno donekle je autonoman: ima svoja pravila i svoje specifične načine funkcioniranja, koji nemaju uvijek veze s politikom. Nacionalni pristupi, koji dominiraju na području bivše Jugoslavije, inzistiraju na tome da razlikujemo hrvatske, srpske ili makedonske pisce i spisateljice, i pritom potpuno zanemaruju regionalnu dinamiku književnog života koja postoji sada već 35 godina nakon što se Jugoslavija raspala. Postoje i postojali su mediji, časopisi, festivali, izdavačke suradnje, gostovanja pisaca i rezidencije koje funkcioniraju na tom prostoru. Postoji i publika koja čita pisce sa svih strana bivše države. To je ono što nacionalne književnosti ne vide - po svojoj logici one zanemaruju taj jako važan aspekt književnog života. Ono što je specifično za takve pisce je da su oni u manjini u odnosu na pisce koje možemo nazvati nacionalnima, ali su istovremeno pisci koji se obično smatraju najboljima - ljudi kao što su Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović ili David Albahari...

Nogometnim rječnikom - reprezentativci.

Da! To su pisci koji po većini ocjena književne vrijednosti spadaju u sam vrh. Za te je pisce karakteristično da prevazilaze nacionalne okvire. Jugoslavenska specifičnost je ta da je Književna republika Jugoslavija, koja je po mom viđenju nadživjela Jugoslaviju, formirana u bivšoj državi, u periodu u kojem je književnost bila izrazito važna, mnogo važnija nego danas. To je dio čitavog socijalističkog projekta, a on je išao za tim da se ljudi obrazuju i opismenjuju, išao je za tim da su književnost i napisana riječ nešto što je bitno. Mislim da je dio tog nasljeđa ono što i danas omogućuje tim piscima da imaju neku vrstu simboličkog kapitala.

Ovo je vaša druga knjiga koja se bavi sličnom stvari, ali je ova mnogo ozbiljnija. Prethodna je sadržavala upitnik na kraju, a 'Književna republika Jugoslavija' je kao odgovor na to pitanje.

Treća će biti s uskličnikom! 'Postjugoslavenska književnost?' je bila zbirka kritika, uz nekoliko eseja, koju sam izdao 2012. godine. Tada sam kao kritičar napipao da postoji ovo o čemu sam govorio, da postoji književna dinamika na prostoru bivše države. Iskreno, do zadnjeg trena nisam bio siguran hoću li staviti taj naslov - imao sam nekoliko drugih varijanti. Ispostavilo se da je od te knjige naslov ostao najvažniji. Puno ljudi iz književnih krugova mislilo je da sam ja to izmislio, a zapravo nisam, samo sam pomogao da se proširi. Tada sam se vodio osjećajem, nešto mi je govorila ta sintagma, ali nisam znao što točno. Knjigu sam zamislio kao provokaciju, kao nešto što će poremetiti zadane okvire u kojima čitamo književnost, prvenstveno nacionalne. Nakon što je knjiga izašla i nakon što se sintagma zavrtjela, područje postjugoslavenske književnosti ušlo je u akademske rasprave: napisani su znanstveni radovi, organizirani su simpoziji i dosta je autora ukazalo na problematična, slaba i skliska mjesta tog koncepta. Mene je zanimalo može li se on teorijski utemeljiti, odnosno sam sam se na neki način doveo u situaciju da pokušam odgovoriti na vlastitu provokaciju.

Pa vi provocirajte!

Provociram sam sebe, da. To me vratilo na priču o jugoslavenskoj književnosti. Glavni prigovor koji sam tada čuo je glasio da ne možemo govoriti o postjugoslavenskoj književnosti kad nije bilo ni jugoslavenske. Otišao sam unatrag, krenuo u istraživanje toga kako je u Jugoslaviji izgledala ta rasprava. Nije da je nije bilo, ali je vezana uz tek nekoliko imena i dva jako kratka perioda. Početkom prve Jugoslavije bila je ideja izgradnje zajedničke jugoslavenske književnosti, a ona je trebala poslužiti kao književnost jugoslavenske nacije jer je prva Jugoslavija trebala počivati na izgradnji zajedničke nacije iz plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je projekt propao, a s njim je propala i ideja takve jugoslavenske književnosti. Ideja se vratila, u potpuno novim okolnostima, šezdesetih, u drugoj Jugoslaviji, kada je postala izrazito zanimljiva, jer tada su neki teoretičari, prije svih Svetozar Petrović, koji mi je jako važan, pokušali osmisliti jugoslavensku književnost kao nešto što postoji paralelno s nacionalnim književnostima: ne isključuje ih niti ih obuhvaća, nego im je nadređena, odnosno predstavlja zonu između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti. Dakle čak se može govoriti o vrijednosnom filtru kroz koji prolaze nacionalni pisci da bi ostvarili status u svjetskom književnom polju. To je period u kojem se jugoslavenska književnost svjetski afirmira, od Andrićeve Nobelove nagrade do statusa koji je Kiš imao sedamdesetih i dalje. Ono što je zanimljivo je da se afirmira kao jugoslavenska književnost: dok se mi danas svađamo je li nobelovac Andrić Hrvat, Srbin, Bosanac ili nešto četvrto, njemu je Nobelova nagrada dodijeljena kao jugoslavenskom piscu. Ti su pisci bili prepoznati kao jugoslavenski. Mislim da ta koncepcija apsolutno stoji. Iz tih sam rasprava, koje su vođene za vrijeme osnivanja prve Jugoslavije i šezdesetih, pokušao izvesti način na koji objasniti to polje nakon što se država raspala, to postjugoslavensko književno polje.

Spomenuli ste Danila Kiša, kojim se i dosta bavite u knjizi. Kakva je njegova uloga?

On je po meni, i ne samo po meni, neka vrsta početne točke i glavnog utjecaja koji ističu oni pisci koji pripadaju Književnoj republici Jugoslaviji. On je najjasnije sažeo ideju autonomnog pisca koji je istovremeno elitistički pisac, koji ima određeni prijezir spram neuke mase, koji je protiv svakog režima, protiv politike i koji zapravo predstavlja figuru čiste književnosti, a pritom je prepoznat i vani, živi u Parizu... On predstavlja paradigmu ili uzor piscima koji nastanjuju Književnu republiku Jugoslaviju, s tim da je kod njega prisutan paradoks da je antirežimsku, autonomnu i antisistemsku poziciju proizveo jugoslavenski sistem jer je omogućio da nastaju takvi pisci.

Teorijski okvir dugujete sociologu Pierreu Bourdieuu, ali ne bih puno o tome.

Samo bih rekao da se ta linija rasprava o jugoslavenskoj književnosti, na koju se ovdje nastavljam, na jednom mjestu spojila, u mojoj interpretaciji, sa sociologijom književnosti Pierrea Bourdieua, vrlo utjecajnog sociologa. Tu mi je ključni impuls bio rad Deana Dude, koji mi je bio mentor na doktoratu iz kojeg je nastala ova knjiga. On je prvi predložio da se postjugoslavenska književnost shvati kao socioliterarno polje, dakle u svom društvenom kontekstu. To ima velike veze s time kako su u spomenutim raspravama šezdesetih teoretičari pristupali jugoslavenskoj književnosti - uvijek su naglašavali društveni kontekst književnosti. Bourdieu mi je bitan jer omogućava da se književnost kontekstualizira u društvenom smislu, a ako razgovaramo o postjugoslavenskoj književnosti, to je nužno zato što se raspadom Jugoslavije dogodio prijelaz iz socijalističkog u kapitalistički sistem. U tom sistemu pisci, produkcija i recepcija književnosti funkcioniraju potpuno drugačije.

Ono što ova knjiga tvrdi je da nije bilo reza prilikom tog procesa raspada Jugoslavije.

Kad uzmete nacionalne povijesti književnosti koje su napisane nakon raspada Jugoslavije, u skoro svima se varira isti motiv: hrvatska, srpska, slovenska i koja god hoćete nacionalna književnost do 1991. godine bila je potlačena žrtva politike Jugoslavije, a s 1991. godinom doživljava procvat, odnosno oslobođenje. To nema nikakve veze s onim što se zaista događalo. Period druge Jugoslavije bio je period izgradnje nacionalnih književnosti: 1945. godine se događa kodifikacija makedonskog jezika i književnosti, krajem šezdesetih i u sedamdesetima konstituira se bošnjačka književnost, krajem osamdesetih čak i montenegristika kao disciplina... Dakle kroz cijelu drugu Jugoslaviju vidimo kako nacionalne književnosti ostvaruju dominaciju dok je jedina žrtva bila jugoslavenska književnost, što je naizgled paradoksalno. Ideja reza 1991. godine uopće ne funkcionira, nacionalne književnosti su svoj književnopovijesni i teorijski status stekle mnogo prije tog reza, a i nakon reza nastavlja postojati neka vrsta književne scene, koja funkcionira bez obzira na političke podjele.

Književna republika Jugoslavija se dakle konstituira u devedesetima. Kako ona izgleda tada?

Meni je zapravo ideja da se ona počela konstituirati nešto ranije pa je preživjela rez devedesetih. Kad govorimo o Kišu, već imamo tipičnu figuru autora iz Književne republike Jugoslavije. Ono na što sam se fokusirao, nakon što sam postavio metodološki okvir, to je da pokušam napraviti skicu povijesti Književne republike Jugoslavije u zadnjih 30 godina. Prvo što je bilo potrebno je napraviti periodizaciju, a ja sam došao do podjele na dekade: devedesete, nulte i desete. Činilo mi se da svaka od tih dekada ima svoju specifičnu logiku. Devedesete su vrijeme ratova, žestokog nacionalizma u skoro svim republikama i vrijeme potpuno pokidanih veza. Književna republika Jugoslavija tada funkcionira isključivo oslanjajući se na privatne kontakte ljudi koji su prvenstveno antinacionalisti. Neke, kao Ugrešić i Slavenku Drakulić, to vodi u egzil, neke vodi u drugu vrstu otpora dominantnim politikama, ali ne postoji čvršća infrastruktura koja bi ih povezivala osim njihovih međusobnih kontakata. Što se tiče glavnih gradova dekada, bio sam inspiriran Casanovom, koja u svojoj 'Svjetskoj književnoj republici' ima ideju glavnog grada te republike, što je najdulje bio Pariz. Glavni grad diktira što je književna vrijednost i što je književna moda, a ja sam to primijenio na Književnu republiku Jugoslaviju. Devedesetih sam godina kao glavni grad prepoznao Sarajevo, naravno ne tako da bi razoreno Sarajevo moglo diktirati književne mode, nego ono predstavlja simboličku točku kojoj konvergiraju pisci Književne republike Jugoslavije jer se pretvara iz simbola multikulturalnosti u simbol ratnih užasa i biva globalno prepoznato u toj ulozi.

Ovdje je ključno djelo 'Sarajevski Marlboro' Miljenka Jergovića.

Vjerojatno jest. Njemu sam posvetio poglavlje knjige i pokušao sam ga čitati drugačije nego što se dosad čitalo. Nacionalne književnosti imaju problem s piscima poput Jergovića, koje se ne može strpati u jedan okvir, pa postoji polurješenje paralelnog funkcioniranja u više književnosti, pod šifrom dvostruke pripadnosti. Moja je ideja bila da provjerim kako izgleda njegova dvostruka pripadnost, no ne u različitim nacionalnim književnostima, nego istovremeno u književnom i novinarskom polju, jer on je jedan od brojnih pisaca koji su istovremeno novinari. To je nešto što francuski sociolog Bernard Lahire naziva dvostrukim životom pisaca, što nije ništa novo - pisci su se oduvijek bavili drugim stvarima uz pisanje, ali Lahire naglašava da je to ključna činjenica književnog života, da najveća većina pisaca ne može živjeti od književnosti i da to određuje kako se oni bave književnošću. Kad uzmete 'Sarajevski Marlboro', prvo što treba primijetiti je da su to tekstovi izvorni objavljivani u novinama, u Nedjeljnoj Dalmaciji. To je na neki način znak perioda urušene izdavačke infrastrukture, a istovremeno pokazuje kako su novine mogle poslužiti kao prostor u kojem se prelaze granice, da priče iz Sarajeva izlaze u Hrvatskoj. Jergović mi je izuzetno zanimljiv kao figura postjugoslavenskog književnog polja, a kod njega vidim jedan tip razmjene simboličkog i ekonomskog kapitala. Najjednostavnije rečeno je da on svoj dvostruki život živi tako da simbolički kapital koji prikuplja kao pisac ulaže u ekonomski kapital koji stječe kao kolumnist u novinama, pri čemu u novinama, što je veoma važno, nastupa baš kao pisac, kao netko tko ima poseban ukus koji obična masa ne može shvatiti, tko raspolaže nekim tipom dara - Bourdieu to naziva karizmatskom ideologijom - koji se nama smrtnicima ne može objasniti. Iz tog rakursa Jergović piše o drugim velikim umjetnicima, koje on kao veliki umjetnik može prepoznati, kao i o kulturnim i političkim događajima. Dakle on ne piše iz pozicije analitičara, nego piše iz pozicije književnog autora, kružeći između književnog i novinarskog polja. Iz ove perspektive njegovi tekstovi, književni, kao i novinarski, čitaju se sasvim drukčije.

Krajem devedesetih dolazi do odlaska političara koji su nas vodili devedesetih i do određene liberalizacije. Ljudi slobodnije putuju i razmjenjuju ideje, razvija se infrastruktura... Kako izgledaju nulte?

Postoji vrlo jasan rez između devedesetih i nultih. Sa scene odlaze Tuđman, Milošević i Izetbegović, a tada se to zvalo normalizacijom, odnosno ulazimo u fazu tranzicije i hvatamo priključak s tzv. normalnim zapadnim svijetom. To se na Književnu republiku Jugoslaviju odražava tako što se gradi zajednička infrastruktura. To je period u kojem fakovci izazivaju sukob s tadašnjom navodno socijaldemokratskom vlašću jer dovode srpske pisce i odlaze na gostovanja tamo. To je period u kojem se uspostavljaju časopisi poput Sarajevskih sveski, kojima je važna uloga povezivanja. U tim godinama pojavljuju se prve rezidencije - neki srpski pisac provest će mjesec dana u Hrvatskoj i obratno. Tada Književna republika Jugoslavija više nije nešto što postoji samo imaginarno, samo u privatnim kontaktima i vezama, nego dobiva infrastrukturu - festivale, medije i tako dalje. Po mom razumijevanju, tada glavni grad postaje Zagreb jer je on mjesto u kojem se, recimo, crnogorski pisci poput Andreja Nikolaidisa, Balše Brkovića i Ognjena Spahića afirmiraju regionalno, a izdaje ih Durieux. Dubravka Ugrešić, koju se danas trpa u istu onu književnost iz koje je demonstrativno otišla početkom devedesetih i vrlo jasno rekla da odlazi iz nje, a sada se pretvaramo da se to nije dogodilo, početkom nultih vraća se na ovo područje izdanjima svojih knjiga u suradnji jedne srpske i jedne hrvatske izdavačke kuće. Dakle njoj je bilo vrlo važno da svoje knjige objavi izvan nacionalnog okvira, što je primjer kako počinje funkcionirati Književna republika Jugoslavija u drugoj dekadi.

Javlja se i tzv. štiftungsliteratura.

Godine 2006. izlazi meni jako drag i važan roman 'Komo' Srđana Valjarevića, u kojem on piše o svom boravku na jezeru Como u Italiji devedesetih, gdje su ga pozvali kao pisca iz Srbije, pri čemu on samo želi na mjesec dana zbrisati iz miloševićevskog ludila i zaboraviti na to. Ne pada mu na pamet da tamo piše pa onda tek 2006. godine piše roman o tome kako nije pisao na rezidenciji. Vladimir Arsenić, jedan od naših najvažnijih književnih kritičara i čovjek koji se deklarira kao postjugoslavenski književni kritičar, u jednom tekstu nabacio je termin štiftungsliteratura, dakle književnost koja je nastala na rezidencijama i bavi se rezidencijama. Meni se svidio štos pa sam ga odlučio upropastiti tako što ću ga teorijski razraditi. Shvatio sam da je taj žanr širi od očekivanog, a on je bitan za moj pristup jer funkcionira kao mjesto razgraničenja nacionalnih i postjugoslavenskih pisaca. Realno, na rezidenciju vani nitko neće pozvati Ivana Aralicu, ali će pozvati Marka Pogačara ili bilo koga tko nadilazi granice nacionalne literature. Žanr štiftungsliterature postaje tako marker književnog polja šireg od nacionalnog.

U narednom desetljeću glavni grad postaje Beograd. Zašto?

Čini mi se da je tako izgledalo, valjda jer ne možemo izbjeći srpskoj hegemoniji. Šalim se. Prijelaz između druge u treću dekadu manje je oštar nego iz prve u drugu, međutim tek tada se počinje govoriti i pisati teorijski o postjugoslavenskoj književnosti te tek tada motiv Jugoslavije ulazi u književna djela puno frekventnije no prije. To su djela poput 'Jugoslavija, moja domovina' Gorana Vojnovića, 'Moja mačka Jugoslavija' Pajtima Statovcija ili 'Jugoslavija živi vječno' Viktora Ivančića. Na prvi pogled reklo bi se da je logično da se udaljavamo nakon raspada države devedesetih, kao što se politički udaljavamo. Međutim, ako imate ideju poluautonomnog prostora koji funkcionira po svojim principima, onda on neće u potpunosti pratiti politička udaljavanja i zapravo vidite obrnut smjer - devedesetih potpuno raspalo zajedničko polje koje funkcionira na privatnim kontaktima, nultih postavljanje skela na kojima se gradi zajedničko književno polje i u desetima prepoznavanje da je to zajedničko polje. To je jedan od zaključaka do kojih me dovelo istraživanje. Dakle zajedničko polje se ne raspada, nego se integrira i konsolidira, a teoretičari i sami autori prepoznaju da pripadaju zajedničkom području. Zašto je baš Beograd postao središte, ne bih znao reći, ali mogu reći da je festival KROKODIL uvelike zamijenio FAK za neki tip povezivanja. Taj festival ima izrazito važnu ulogu u nastavku okupljanja postjugoslavenskih autora.

Kakva je tipična literatura desetih, što prevladava?

Osim bavljenja Jugoslavijom, ono što je karakteristično je feministička linija. Koliko god ovo što nazivam Književnom republikom Jugoslavijom bilo progresivno u odnosu na nacionalne književnosti, činjenica je da bilo itekako obilježeno jakim muškim figurama, a ženama je bila namijenjena uloga marginalki ili vještica koje ćemo u devedesetima protjerivati. Sjetimo se da se i FAK raspao oko rasprave hoće li neke žene sudjelovati ili ne, po vrlo jasnoj rodnoj liniji. U desetima se zahvaljujući angažmanu spisateljica ženski autori glasovi sve jače čuju. Na scenu stupaju autorice poput Lane Bastašić ili Rumene Bužarovske, kojima sam se također bavio u jednom poglavlju. One opet pokazuju da 30 godina nakon raspada države one svoj književni status i recepciju grade primarno u regionalnom području, da bi nakon toga izašle na svjetsku scenu. Bužarovska je čak pisala da je sjela i naučila srpsko-hrvatski jer je shvatila da je njena publika tamo, što je savjet koji je dala makedonskim piscima. To nas opet dovodi do dinamike da je to postjugoslavensko područje stepenica koja te vodi na svjetsku scenu.