Gotovo tri godine nakon izlaska debi albuma 'Preacher's Daughter', Ethel Cain, iako oko te titule postoje određeni prijepori, proglašena je prvom trans izvođačicom koja je upala u top 10 Billboardove ljestvice. Slušajući njezin drugi album 'Perverts', radikalan zaokret prema ambijentalnom drone zvuku, ne biste mogli povjerovati da je ovolika popularnost takve glazbe uopće moguća
No one you know is a good person, prijelomni stih naslovne pjesme ovogodišnjeg albuma 'Perverts', gotovo je savršen sublimat umjetničkog i životnog kreda Ethel Cain, koji izgovara nakon što, makar u pjesmi, lirski subjekt ulovi perverznjaka koji je progoni. 'Masturbator! Masturbator!' procijedit će Cain preko neugodne drone magle, u teško slušljivom 12-minutnom komadu glazbe koji je u tjednu izlaska dobacio do 24. mjesta na globalnoj iTunes listi – da, onoj na kojoj drmaju Ed Sheeran, Chappell Roan i slični.
vezane vijesti
Nismo slučajno spomenuli Chappell Roan: unatoč dijametralno suprotnom glazbenom usmjerenju, Cain i Roan dijele manijakalnu bazu obožavatelja od koje je sve teže pobjeći što si popularniji. Kod Ethel Cain ovo je posebno problematično: Mother Cain, kako je najluđi među njima zovu, gasila je profile na mrežama kad bi je zatrpali opsesivnim komentarima, ali i doslovno bježala ulicama američkih gradova kad bi je prepoznali i vrišteći progonili.
Je li Ethel Cain zbilja 'prva trans osoba koja je upala u top 10 Billboarda'?
Analizirajući povijest izvođača koji se etiketiraju kao trans ili nebinarne osobe na Billboardovoj ljestvici, Bernardo Sim za Yahoo primjećuje da je ta titula potekla sa stranice PopBase te da nije skroz utemeljena jer su i Sam Smith i Demi Lovato, oboje danas autani kao nonbinarne osobe, bili pri vrhu Billboarda. Kako bi izbjegle podjelu između trans i nonbinarnih osoba, LGBT publikacije uglavnom upotrebljavaju terminologiju 'prva osoba koja se otvoreno izjašnjava kao trans'. Ista ova fusnota može se primijeniti i na zamjenice koje koristimo u ovom tekstu: sama umjetnica javno definira svoj umjetnički alter ego kao 'trans žena', ne koristeći they/them, etiketiranje koje u hrvatskom jeziku još uvijek nije jezično definirano. Poštujući njezin izbor, upotrebljavamo ženski rod.
Danas je jasno zašto je tome tako. Među 10 najpopularnijih izvođača u SAD-u upala je prvim albumom 'Preacher's Daughter', koji je bio više kantautorski orijentiran, ali mu je za taj pothvat trebalo dvije i pol godine bježanja od fanatika po ulicama. Vjerojatno otuda stiže i ovaj bijeg u mišju rupu na 'Perverts', albumu koji glazbeno možemo smjestiti bliže naslovima iz kataloga opskurnih drone folk projekata poput Grouper, no albumu koji, očito, nije uspio otjerati fanatične sljedbenike Mother Cain, već ih tek mobilizirati bliže majčinoj utrobi.
Bijeg od baptističkih korijena
Hayden Silas Anhedönia, kako glasi krsno ime Ethel Cain, nije baš uvijek toliko izložena – štoviše, reklo bi se da ju je obilježilo odrastanje pod staklenim zvonom. Rođena prije 27 godina u Tallahasseeju, sveučilišnom gradu na sjeveru Floride, odrasla je u tvrdoj južnjačkoj baptističkoj obitelji, uz oca đakona, majku koja pjeva u crkvenom zboru i troje braće i sestara. Kao i u sve češćim sličnim slučajevima (vidi pod Waxahatchee), školovana je kod kuće, roditeljima se autala kao gej s tek 12 godina, a crkvu je napustila sa 16 godina. Danas u intervjuima otvoreno govori da ne podržava institucionalnu religiju, no i dalje se pridržava vrijednosti na kojima je odrasla.
Glazbu je pod različitim umjetničkim imenima stvarala od 2017., no nagli proboj stigao je 2022., kad je singl 'American Teenager' završio na godišnjoj ljestvici Baracka Obame, čestoj odskočnoj dasci za mlade glazbenike danas. Politika je od tada, rekao bi Mile Kekin, prati u stopu: Cain je, barem onu institucionalnu, odbacuje baš kao i religiju, podjednako pljujući Trumpa kao i Bidena, otvoreno stajući na stranu Palestine u bliskoistočnom sukobu te još otvorenije navijajući za Luigija Mangionea – lika osumnjičenog za ubojstvo predsjednika uprave UnitedHealthCarea Briana Thompsona, što američka anarho woke zajednica danas tumači kao (još jedan) početak antiestablišmentske revolucije.
A glazba?
Sve bi ovo bilo dosta jednostavno odbaciti kao isfuravanje javne osobe koja dobro čita senzibilitet buntovne američke mladeži da iza Ethel Cain ne stoji snažan argument u vidu zanimljive glazbe, posebno na aktualnom 'Perverts', koji će već u kolovozu ove godine dobiti nasljednika. Iako u osnovi teško pristupačna, sablasna jeka koja se provlači ispod rjeđe metaforičnih, češće izravnih urbi et orbi zdvajanja nad trenutnim stanjem svijeta lagano i jezivo vam se podvlači pod kožu te vas suočava sa strahovima, borbama i razočarenjem u ovaj i ovakav svijet koji čuče u svakom od nas.
Riječi teško mogu biti posrednik između strašne južnjačke gotike i disonantne ambijentalne buke kojom vas Cain usisava u svoj svijet, pa ako ćete odnekle krenuti, najbolje je poslušati 'Vacillator', jedini tračak nade u mraku novog albuma. Close the door, let me in, if you love me, keep it to yourself, stihovi su kojima uspije odškrinuti vrata u svoju kompleksnu autorsku figuru i pripustiti one koji su spremni uroniti još dublje, niz zečju rupu. Možda na njezinom dnu, nakon skoro 90 minuta glazbe, doživite katarzu i spoznate istinsku Hayden Silas Anhedöniu, ako takvo nešto na albumima Ethel Cain uistinu postoji.
