Ako makar periferno pratite hrvatsku pop glazbu, a posebno Doru, morali ste naletjeti na nezanemariv broj tekstova o tome da se u ovogodišnjoj konkurenciji našla pjesma koja, po općem konsenzusu neopravdano, nije upala na ovogodišnje hrvatsko natjecanje za Eurosong. Pjesmu po imenu 'See You in Paradise' izvodi Disco Lizard, što je ime projekta iza kojega stoji Alen Vlajnić, glazbenik porijeklom iz Slavonskog Broda.

Ova pjesma mračnog plesnog ugođaja, ali i pitke pop melodije, zbilja posjeduje atmosferu koju ne možete svrstati u predvidive ladice domaće pop matrice. Zvukom ukorijenjena u osvježenu verziju retro elektronike, strukturirana kao klasična pop pjesma u hodu strofa-bridge-refren, ali ispresijecana neočekivanim i dinamičnim ritmičkim i produkcijskim detaljima, ona lebdi mimo uobičajenih definicija pop hita, kako festivalskog, tako i radijskog karaktera.

Koji mjesec nakon singla Vlajnić, ranije najpoznatiji kao gitarist punk-folk-wellness benda Brkovi, značajno podiže ulog albumom 'Kayak', a on donosi kompletnu sliku kaleidoskopskog glazbenog kolaža Disco Lizarda. U album sa sedam pjesama evidentno je uloženo puno vremena i truda, ali i financijskih sredstava, jer su na produkciji i masteringu radili ljudi koji su dotjerivali pjesme Beyonce, Amy Winehouse, Eda Sheerana, Sama Smitha, Madonne i Imagine Dragonsa. U popis suradnika upisali su se i poznati domaći producenti poput Srđana Sekulovića Skansija i dvojca Jura Ferina – Pavao Miholjević.

I šta ćemo sad?

Nameće se logično pitanje: pored toliko stranih i domaćih faca među suradnicima, toliko truda i potrošenog novca, kako onda takav izvođač ne može upasti ni na Doru? Umjesto da krenemo u još jednu lamentaciju o principu ti meni-ja tebi, na kojemu funkcionira domaća glazbena industrija, čiji su – gore smo naveli – cijenjeni eksponenti također suradnici na albumu, radije poslušajmo što sve možemo čuti na ovom ambicioznom uratku.

Sedam pjesama na 'Kayaku' neosporno je produkcijski vrlo dotjerano, pedantno strukturirano i aranžirano, odražavajući širok raspon utjecaja koji pokriva posljednjih pedesetak godina popularne, ali i manje popularne glazbe. Upravo je u tome možda i problem, bar kada govorimo o domaćim gabaritima. Vlajnićev način razmišljanja, naime, neuhvatljivo je eklektičan i teško ga je 'prodati' kroz samo jedan hit, a ovdašnja glazbena javnost – čak i nakon što je Baby Lasagna uveo 'inženjerski' način razmišljanja u masovno popularnu domaću glazbu – i dalje ne vrednuje studioznost, temeljitost i originalnost kao osnovne vrline dobrog autora, ma koliko catchy njegove pjesme bile.

Od plesnog funka do epskog gospela

Nabrajanje utjecaja ovdje bi bilo kao spoilanje filma, pa ćemo se suzdržati od takvog pristupa. No teško je oteti se dojmu da bi Vlajnić, ako je već planirao proboj kroz teritorij Eurovizije, ipak bolje prošao s nekom od tri druge upbeat pjesme s albuma – dakako, stisnutima u tri minute. To su 'Wanna Say', razigrani, radiofonični funk otpjevan šmekerskim falsetom, sočna klupska bomba 'Radio Soldier', pa čak i kabaretska 'Obabe', koja, doduše, na trenutke atmosferom neugodno podsjeća na Parov Stelar, ali čak i takvo nešto izgledno bi prošlo.

Eklektičnost puno više dolazi do izražaja u drugoj polovici albuma, gdje je Vlajnić pomirio pop senzibilitet s nagnuću kantautorskoj tradiciji. Posebno nadahnuće vidimo u baladama 'Taste of Cherry' i 'Remind Me of Angel', u kojima će većina vjerojatno čuti odjeke mračne gospel epike Nicka Cavea ili Scotta Walkera. Iako ovakvim eksperimentima nisu neskloni i neki domaći autori – reprezentativan primjer je J. R. August – kod Disco Lizarda je taj patos vrlo odmjereno aranžiran, ne skačući u prenaglašenost i patetiku, a opet nagovještavajući jedan od mogućih smjerova u kojima se ovaj projekt može dalje kretati.

Vlajnić, odnosno Disco Lizard, sam je izdao ovaj album i odabrao word-of-mouth strategiju guranja kroz hrvatski medijski prostor, što dodaje još jednu dimenziju hrabrosti ovom pionirskom pothvatu. Uz skladateljsku i autorsku vještinu, koju evidentno posjeduje, nadamo se da će uspjeh ovog projekta i kod domaće publike konačno porušiti granice percepcije glazbe iz Hrvatske kao – hrvatske glazbe. Jer Disco Lizard je gušter koji evidentno ne mora gmizati u domaćoj glazbenoj močvari, punoj krokodila koji sprječavaju promjenu tog ekosustava. Njegovo prirodno stanište je – široki svijet.