Prije godinu dana i koji mjesec život Marka Purišića, inženjera zvuka iz Umaga koji će u srpnju napuniti tek trideset, morao je izgledati otprilike ovako: ustaneš ujutro, skuhaš kavu, malo prtljaš po matricama bratova benda koje ti je noćas poslao iz Njemačke. Onda te zove cura da se malo provozate, uhvatite svježeg istarskog zraka, možda odete do onog savudrijskog svjetionika kojim će epski poentirati spot 'Rim Tim Tagi Dim', pa na pizzu ili lazanje, ali nona je opet skuhala nešto bolje pa na kraju ipak završite na ručku kod nje. Pizza ili lazanje ostanu za navečer, možda još koje piće, partija pikada i malo zezanja s društvom, i onda opet doma, u samoću studijskog sobička, u kojoj od rutine, perfekcionizma i borbe s unutrašnjim demonima nije baš lako zaspati.

<<<Baby Lasagna za tportal: Da sam predsjednik, živjeli bismo u prosperitetu, a onda bi sve krenulo nizbrdo>>>

Tu se, baš kao u legendarnim filmskim dubletima, u sobičku Marka Purišića, našeg Petera Parkera, budi Spiderman po imenu Baby Lasagna. O njemu, godinu kasnije, mislimo da znamo sve: prvo ono uklizavanje s klupe za rezerve na Doru, onda tri mjeseca nacionalnog ludila zvanog Rim Tim Tagi Dim, pa krađa na Eurosongu, o kojoj danas pišu znanstvene radove, stotine stoičkih intervjua, rasprodani stadioni, festivali, trgovi, majice, slikovnice, kazališne predstave, dječji rođendani, novogodišnje proslave, rukometne utakmice, nominacija za Vizionara. I na kraju, kad sve utihne, opet mrak kućnog studija u kojemu Purišića do sitnih sati proždire, recimo, dotjerivanje balansa između kickdruma i handclapa u 'Biggie Boom Boom'.

Željezo se kuje dok je vruće

Znamo li, dakle, zbilja baš sve o Baby Lasagni? Ovo pitanje nam postavlja – a ujedno nam i odgovor daje – debi album 'DMNS & Mosquitoes', skovan, kako to pravila industrije nalažu, dok je željezo još vruće i tempiran uoči nove faze karijere, koja donosi veliku europsku, u perspektivi i svjetsku turneju. Album koji, u slavnoj tradiciji hiphopera s druge strane Bare, larpurlartistički propituje ulogu njegova autora u vlastitom mikrokozmosu i širokom svijetu, njegove euforije, strahove, demone i komarce koje šamara glazbenim i tekstualnim alatima.

Album čija je ponajveća kvaliteta upravo ono što je Purišićevo primarno zanimanje – do perfekcije zašiljena produkcija na razmeđu EDM-a, popa, rapa, metala i elektronike – pokazuje koliko je teško stvarati glazbu što je, barem mi skloni traženju umjetničkog i izvanvremenskog u njoj, obično preskačemo i prepuštamo konzumerizmu da ga sažvače i ispljune. No ujedno je album koji, poput likova iz možda i najbolje serije koju gledamo u ovom trenutku, 'Severance', precizno stapa unutrašnje ja Marka Purišića i vanjsko ja Baby Lasagne.

Good boy, bad boy

Četrnaest pjesama koje je Lasagna nanizao na 'DMNS 6 Mosquitoes', naime, dobro znaju gdje im je mjesto u svemiru jer ga Purišić uspijeva kontrolirati, iz perspektive pripadnika prve generacije Gen Z dijagnosticirajući boljke modernog društva oko sebe, ali i u sebi samome. Taj proces najbolje se vidi u tekstovima: od ranije poznat singl 'IG Boy' bavi se, primjerice, fiktivnim likom kojeg svi danas vole mrziti, a koji do popularnosti dolazi fejkajući život na mrežama, dok već u sljedećoj 'Good Boy Lasagna' isti kirurški zahvat Purišić provodi na samom sebi, sarkastično konstatirajući da lova samo kaplje, pa se, eto, više ne stigne javiti starim drugarima ni na telefon.

Tema slave s ili bez pokrića kontrapunktirana je nježnijim trenucima albuma, u kojima do izražaja dolazi Purišićeva krhkija strana, raspolovljena između nesigurnosti karakteristične za njegovu generaciju te težnje ljubavi i univerzalnom prihvaćanju. Potkrade se tu i koja banalnost, da ne kažemo krindž moment – sladunjava 'And I' i nakon više slušanja zvuči kao neki preproducirani uradak Maroon 5 nego kao ležerna i poletna ljubavna pjesma. No zato autoironična 'Less Than Great' i posebno aktualni singl 'Stress', u kojoj Purišić postiže emocionalni vrhunac albuma razornim bridgeom 'Am I more than my pain', otkrivaju razinu izravnosti kakvu sve rjeđe susrećemo u pop glazbi.

Na drugoj strani vage nemilosrdni su bangeri ušminkani, dojma smo, za prekooceansko tržište: od mračne kardio vježbe na temu štokholmskog sindroma sa saksofonskim breakom 'Again', preko 'Biggie Boom Boom', skrillexovske vizite zloduha koji diže 136 BPM-a u benchu i ne sapleće jezik u scat repanju, masne 'Catch Me If You Can', koja baca na Let 3 iz faze u kojoj im je zvuk peglao Iztok Turk, sve do narkoleptične 'Dopamine', u kojoj su, uz ogradu da 'nije riječ o glorifikaciji', nabrojene valjda sve droge što im pribjegavaju oni koji se ne žele suočiti sa stvarnim svijetom. On nije jedan od njih – svoj konačni obračun s demonima i komarcima ostavlja za zadnju pjesmu albuma, 'Demons and Mosquitoes', a ona melankoličnim synthpop zvukom namiguje legendama poput Depeche Modea te otvara prozor u izgledno novo, melodičnije poglavlje projekta Baby Lasagna.

Svjetski, a je li i naše?

Zaključimo: iako se posljednjih godina trudi prodavati kroz slojevite filozofske metanarative, pop glazba, a posebno njezin elektronički plesni ogranak, kojim se Baby Lasagna dominantno bavi, u osnovi jest – ili bi barem trebala biti – jednostavan i izravan način komunikacije između glazbenika, njegovih fanova i svijeta u kojemu egzistira ta glazba. 'DMNS & Mosquitoes' u tom smislu sigurno nije umjetničko remek-djelo u kojemu ćete otkrivati slojeve zbog kojih ćete se mu se vraćati svakog dana.

No zato je u pitanju pametno koncipiran i kvalitetno produciran koktel opakih beatova iz teretane i nefiltriranih emocija iz dubine ambisa generacije Z te o svom autoru otkriva više i progovara iskrenije od većine parnjaka na današnjoj sceni. Ne domaćoj, već, naravno, svjetskoj – jer Marko Purišić je, sad smo sigurni, prije godinu dana u mračnom sobičku u Umagu znao da Baby Lasagna može puno više i dalje od Dore i Eurovizije. Možda ne baš spasiti svijet kao Peter Parker, ali barem, rušeći granice između unutrašnjeg i vanjskog ja, srušiti i dosad teško premostivu granicu između hrvatske i svjetske pop glazbe.