Zamislite tvornicu koja pulsira kao grad sretnih ljudi. Gdje opći interes nije floskula, već svakodnevica. Mjesto gdje se ljudi ne plaše ponedjeljka, gdje inženjeri odlaze na školovanje u Ameriku ne da bi tamo ostali nego da bi se vratili. Radnici dobivaju stanove, ne kao privilegij nego kao pravo. Pogled s prozora na sutrašnjicu. Unutar tvorničkog kompleksa, škola. Proizvodi se, ali se i živi. Pedeset tisuća radnika, svaki ima pravo na jedan besplatan obrok dnevno. Jedanaest instituta u kojima se znanje ne gomila zbog prestiža, nego dijeli, kao kruh. Utopija? Ne. Nekadašnja stvarnost jedne kompanije u Bosni. U zemlji koja danas više izvozi ljude nego robu, u kojoj tvorničke hale zjape prazne kao uspomene, teško je povjerovati da je nekada postojalo mjesto koje je proizvodilo vizije.

I sasvim je jasno zašto je Jasmila Žbanić, bosanskohercegovačka redateljica koja u svojem portfelju ima čitav niz važnih filmskih nagrada, među kojima i jednog Zlatnog medvjeda, odlučila posvetiti godine i godine projektu kojim, u vremenu krize kapitalizma, humanizma i demokracije, odaje počast jednoj plemenitoj misiji i čovjeku koji joj je bio na čelu, a zemlji u kojoj je nada odavno nešto što se prenosi u koferima naguranim u utrobe autobusa na putu za tkoznagdje, nudi alternativan pogled na vlastito nasljeđe i, samim time, budućnost.

Film koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Riječ je, dakako, o njezinom najnovijem dokumentarnom filmu 'Blum – Gospodari svoje budućnosti' (2024.), koji je svjetsku premijeru imao u veljači u njujorškom muzeju moderne umjetnosti MoMA, u sklopu prestižnog festivala Doc Fortnight, a nedavno je premijerno prikazan i u zagrebačkoj Kinoteci, gdje je dio redovitog repertoara. Strukturiran oko biografije Emerika Bluma, iznimne ličnosti socijalističke Jugoslavije, vizionarskog prvog direktora sarajevskog Energoinvesta, poduzetnika, diplomata i, u širem smislu, čovjeka koji je vjerovao da tehnologija, znanje i rad mogu biti alati za gradnju pravednijeg svijeta, 'Blum' je sjajno oblikovano dokumentarno povijesno svjedočanstvo i istodobno prekrasno umjetnički strukturiran film o mogućnostima jedne utopije, emocionalno snažan i formalno promišljen, film koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jasmila Žbanić nije samo redateljica – ona je svjedokinja. Rođena u Sarajevu 1974., formirana u razdoblju rata i neposrednog poraća, svoju je umjetničku i etičku poziciju sagradila na osobnom iskustvu raspada, nasilja, gubitka i tišine koja je uslijedila nakon razaranja. No njezina autorska misija nikada se nije svodila na prikazivanje patnje, nego na njezino dostojanstveno artikuliranje: žrtva je kod Žbanić uvijek subjekt, nikad simbol, nikad statistika; ona ne snima filmove da bi provocirala suze, već da bi potaknula razumijevanje, odgovornost, dijalog. Svaki njezin igrani film – bilo da je riječ o Grbavici, Na putu ili Quo Vadis, Aida? prožet je osjećajem dugovanja prema prošlosti, ali i odgovornosti prema budućnosti. Njezin dokumentaristički opus također je dio iste poetike nemirenja s pasivnim memorijalizmom, podsjetnik da je kolektivna trauma ne samo rana, nego i odgovornost – umjetnička, politička i ljudska. Na neki način, Jasmila Žbanić čuvarica je kolektivnog pamćenja.

Simbol tehnološkog i ekonomskog čuda socijalističke Jugoslavije

Kad se prihvatila rada na 'Blumu', kako je rekla prilikom nedavne zagrebačke premijere, nije bila sigurna kamo će je taj film u konačnici odvesti; hoće li to biti priča o čovjeku, o jugoslavenskom socijalizmu ili nešto treće. Mukotrpan je bio proces dolaženja do dokumentarističke građe – govorimo o razdoblju od početaka pedesetih pa do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća. Srećom, početkom sedamdesetih u Energoinvestu je neko vrijeme proveo njemački novinar koji je istraživao samoupravljanje u Jugoslaviji – njemački su arhivi, dakle, ponudili većinu građe oko koje je strukturiran film: intervjue s Blumom, prizore tvorničke svakodnevice itd., u što su uklopljeni isječci iz onodobnih jugoslavenskih medija. Dio je Žbanić uspjela pribaviti iz privatnog arhiva samozatajne obitelji Emerika Bluma, a treću komponentu njezina koncepta čine intervjui s ljudima koji su u ono optimistično vrijeme bili na čelnim pozicijama u Energoinvestu.

Jugoslavija je stajala uz bok najrazvijenijim zemljama

Faktografski, film rekonstruira priču o usponu Energoinvesta – sarajevske tvrtke koja je pod Blumovim vodstvom postala simbol tehnološkog i ekonomskog čuda u socijalističkoj Jugoslaviji. Kroz arhivske snimke, montirane segmente i svjedočanstva bivših visokih dužnosnika i suradnika, 'Blum' evocira zlatno doba kada se činilo da Bosna i Hercegovina – i Jugoslavija u cjelini – može stajati rame uz rame s najrazvijenijim dijelovima svijeta. Film oživljava viziju socijalističke arkadije: internacionalizam, znanstveni optimizam, društvenu mobilnost, a sve to oličeno u liku Emerika Bluma, koji je prikazan kao nesvakidašnji spoj inženjera, menadžera i humanista.

Žbanić vješto koristi montažu da stvori osjećaj neprekinutog toka uspjeha i rasta; kolažne strukture arhivskih snimki dinamično grade dojam entuzijazma i povijesnog zamaha. Kamera u suvremenim intervjuima ostaje neutralna, bez redateljskih intervencija, što dopušta da svjedoci – redom ljudi s visokih pozicija – govore u vlastitom ritmu i tonu, sve s istom porukom: Energoinvest pod rukom Emerika Bluma bio je više od poduzeća, bio je model svijeta koji vjeruje u zajedništvo, svijeta koji su činili Bosna i njezini ljudi. Nitko na premijeri u Kinoteci nije ostao ravnodušan na ovaj film.

A gdje su radnici, gdje su nositelji vizije?

Ono što se ovom filmu, međutim, može prigovoriti njegova je selektivnost – u cjelini, 'Blum' oscilira između plemenitog idealizma i svojevrsne jednostranosti: naime, pitamo se tko zapravo govori i čije se iskustvo rekonstruira? Jer unatoč bogatstvu materijala i snažnoj emocionalnoj liniji, u svojoj narativnoj arhitekturi 'Blum' je fokusiran na arhivski materijal prizora sretnih radnika koji zasukanih rukava veselo prianjaju na rad i svjedočanstva isključivo onih koji su bili najbliže centru moći; dakle elite unutar društva koje se deklariralo kao besklasno. Izostaju glasovi onih koji su radili u Energoinvestu ali nikada nisu ušli u upravnu zgradu. Izostaje, dakle, ona druga strana medalje – kako je ta velika vizija izgledala onima koji su je trebali nositi, mada Žbanić dopušta sitan upliv 'druge perspektive' u priznanju nekih od Blumovih suradnika da je na neki način bio i 'tiranin' i, u jednom jedinom kratkom segmentu, epizodno se dotiče stvarnosti onodobnog komunističkog sustava koji je itekako Blumu radio o glavi, zbog njegovih progresivnih ideja i slobodnjaštva. Jugoslavija nije pozitivno gledala na individualno naprednjaštvo, a prokazati i osuditi mogao je baš svatko.

Ništa nije slučajno

Takva jednostranost, međutim, nipošto nije slučajna. Ona proizlazi iz ideje, koju je sama Žbanić iznijela na zagrebačkoj premijeri, da se mladim ljudima u Bosni i Hercegovini – onima koji su odrasli u zemlji bez zamislive budućnosti – ponudi povijesni kontrapunkt. Da im se pokaže kako postoji 'velika prošlost' koja može poslužiti kao temelj samopouzdanju i osjećaju dostojanstva. U tom smislu, 'Blum' nije pokušaj sveobuhvatne povijesne analize, nego svjesno izgrađen mit, pozitivan kontrapunkt sumornoj sadašnjosti. I kao takav, film funkcionira sjajno – dirljivo, poticajno, iskreno inspirativno.

Naravno, svjesni smo – a svjesna je i redateljica – da se radi o prošlosti koja je bila moguća samo u specifičnom povijesnom kontekstu i zahvaljujući iznimnoj karizmi i idealizmu jednog čovjeka. Blumova arkadija nije bila održiva – raspala se pod teretom politike, nacionalizma i urušavanja sustava. Žbanić ne ulazi u razloge tog raspada, niti se zadržava na ambivalentnostima socijalističkog projekta – ona naprosto gradi spomenik jednoj viziji budućnosti koja se u određenom trenutku činila doista mogućom. U vrijeme kada su svijetu hitno potrebne nove društvene paradigme – i za zemlju kojoj nasušno trebaju pozitivni povijesni narativi – film Jasmile Žbanić funkcionira kao prekrasno prisjećanje na jedno vrijeme kada je izgledalo da budućnost nije samo moguća, nego je već i prisutna u sadašnjosti, i kao snažna poruka da doista, samo zajedničkim naporima utemeljenima na plemenitim idealima jednakosti i humanizma možemo postati istinski i sretni gospodari svoje budućnosti. U razgovoru s redateljicom na premijeri, Dana Budisavljević sjajno je sumirala poruku ovog filma: čini se kao da je to bila neka druga civilizacija, a ipak smo to bili mi.