Sudionici su pristali na snimanje, no kako su kamere bile dovoljno daleko ostvaren je dojam skrivene kamere i 'prisluškivanja' tuđeg razgovora, čime su njihove priče, uz smiješne, ponekad i tragikomične momente, dobile na autentičnosti i spontanosti.

Uz uobičajeno gunđanje zbog toga što neki žele 'preko reda', ljudi se polako počinju otvarati, priznaju da se boje nepoznatog, uvjeravaju jedni druge, ali i same sebe da donose pravu odluku. Prikazano je i kako se sa svime nosi 'druga strana', liječnici, medicinske sestre, zaštitari. Film pokazuje humanost i zajedništvo koje se uvijek pojavi kada ljude poveže neka nevolja.

„Pet godina od pandemije veliko je vremensko razdoblje, ali meni je u svijesti kao da je to bilo prije trideset godina. Svi smo potisnuli i želimo zaboraviti to razdoblje u kojem je svatko nekoga izgubio”, rekao je Dević, čiji je film već prikazan na ZagrebDoxu, a u subotu će imati i repriznu projekciju.

Imao je osjećaj da mora zabilježiti trenutke pandemije

Jedan od naših najistaknutijih redatelja dokumentaraca na snimanje ovog filma odlučio se vrlo brzo nakon proglašenja pandemije jer je, kaže, imao osjećaj da mu društvo plaća da, između ostalog, zabilježi i takve periode.

Tražio je dozvole da snima covid odjele ali očekivano nije ih dobio.

„Ljudi su bili u kaosu i vjerojatno im je dokumentarna filmska ekipa bila još jedna komplikacija, no imam osjećaj da bi takav film pridonio obrani koncepta javnog zdravstva koje je jako bitno u društvu, a bio bi i spomenik medicinskom osoblju koje je tada bilo u velikim problemima”, rekao je.

Na neko vrijeme je zaboravio na projekt, no kada je pratio majku svoje partnerice na cijepljenje svidjelo mu se kako su ljudi suočeni sa strahom od nepoznatog počeli međusobno komunicirati. Već iduće jutro bili su na Velesajmu s kamerom, a s obzirom na to da je cjepivo upravo stiglo bile su ogromne gužve i čekanja, pa su ljudi u redu imali priliku upoznati se, podijeliti svoje nedoumice i sumnje.

Dević je odabrao jednostavnu metodu snimanja.

„Vrzmao sam se među ljudima i čim mi je netko bio jako interesantan po načinu na koji razgovara sa svojim susjedom predstavio bih se i pitao bi li sudjelovali u filmu. Odgovor je u pravilu bio potvrdan”, rekao je.

„Stavili bismo im mikrofon, udaljili se na tridesetak metara i pratili dalje situaciju. Svi su sudjelovali dobrovoljno jer nije moguće snimiti dijaloge bez mikrofona, no radili smo to toliko nenametljivo i s distance da izgleda kao da ih je kamera slučajno snimila”, objasnio je.

Nakon tjedan dana gužve su prestale, pa je počeo snimati i one koji su bili 's druge strane' - liječnike, medicinske sestre, zaštitare, hitnu pomoć.

„Najviše nas je zanimalo kako se mi kao pojedinci i društvo odnosimo prema krizi u kojoj se nalazimo, kakvi smo kao ljudi u toj situaciji”, ustvrdio je.

Izgubila se vjera u državu, sustav, znanost i medicinu

Bio je to i početak raslojavanja društva na vaksere i antivaksere, što traje i danas, no Dević kaže da ga to ne čudi jer se i privatno kreće u krugu ljudi koji vjeruju u razne stvari bez obzira na 'background', na školovanje.

„Živimo u vremenu u kojem sve prolazi, izgubili smo vjeru u državu i sistem, pa posljedično i u znanost i medicinu. To je velika tema našeg vremena jer se iz te nevjere može desiti slučajno zlo”, istaknuo je.

Dević smatra kako se cijeli naš život temelji na povjerenju - kad uđemo u javni prijevoz izražavamo povjerenje da vozač nije to jutro popio litru rakije, a kad odemo u školu imamo povjerenje da ljudi koji rade s djecom imaju normalne namjere prema njima.

„U svakom društvenom kontaktu, i u poslu mora postojati neka doza povjerenja. Kad toga više nema to je direktan povratak u barbarstvo, a naš film i to pokazuje”, ustvrdio je.

Film je premijerno prikazan na BBC-u i na nekoliko filmskih festivala i svugdje se pokazalo kako nešto što je zanimljivo lokalno može biti i univerzalno.

„Ne moramo se u svemu poklopiti, ta društva su različita ako gledaju jedan isti film, ali smijemo se na sličnim mjestima. Vrijeme covida zapravo je jedno univerzalno ljudsko iskustvo koje smo svi dijelili”, ustvrdio je.

Goran Dević studirao je pravo, arheologiju te filmsku umjetnost na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje na diplomskom studiju Dokumentarnog filma. Njegovi dokumentarni i igrani filmovi osvojili su nagrade na niz svjetskih festivala, a hvaljen je i njegov dugometražni prvijenac „Crnci”, surežiran sa Zvonimirom Jurićem. Imao je i više inozemnih retrospektiva svojih filmova.