'This is the end of every song we sing', stih je kojim Robert Smith nakon tri minute instrumentala, lijeno, a opet grleno i izvanvremenski melankolično, ulijeće u 'Alone', prvu pjesmu novog albuma The Curea. Makar i da nije ništa više odsvirao i otpjevao ili – još preciznije – da više nikad neće ništa otpjevati ili odsvirati, to javljanje Smitha iz ponora vlastite krhke i oštećene duše znak je da je možda i posljednji od najvećih rock pjesnika još uvijek tu, među nama, i da nam ima ponešto reći.

Nije da nam je u proteklih šesnaest godina toliko nedostajao – obišao je svijet onim maratonskim trosatnim koncertima na koje nas je navikao, pa zasvirao i u Zagrebu, i to čak dva puta u zadnjih pet godina. No nova glazba The Curea sad ima smisla više nego ikad zbog promijenjenih okolnosti u svijetu popularne kulture. Jureći za nagomilanim contentom, naime, negdje smo putem ostavili emocije i jednostavnost lirskog i glazbenog izričaja, čega je kod Smitha i ekipe uvijek bilo u izobilju. Također, ponovno potpaljivanje plamena bezbroj glazbenih stilova, od shoegazea do darkwavea, podsjetilo je na to koliko su The Cure neizostavno utjecali na širok spektar alternativnih rock žanrova, danas jako aktualnih.

I onda, trideset godina nakon 'Wisha', posljednjeg univerzalno prihvaćenog albuma The Curea, stiže album za koji nismo bili sigurni da je potreban. Barem dok na posljednjoj turneji bend nije počeo svirati fragmente s ovog djela, koje možda neće ući izravno u panteon klasika, ali će barem spomenuta uvodna 'Alone' i nevjerojatna desetominutna kanonada 'Endsong', istinska posljednja pjesma izgubljenog svijeta, ostati neizostavan dio setlista do kraja njihove karijere.

Smrt, mrak i magla

Album je to uronjen u dubinu Smithove duše, načete smrću brata i još nekolicine članova obitelji u posljednjih nekoliko godina, te na trenutke ponire dublje u njegovu intimu nego ikada do sada. Ta je duša na omotu ploče, simbolično objavljene na Dušni dan, predstavljena skulpturom 'Bagatela' slovenskog kipara Janeza Pirnata, kojeg je Smith prema vlastitom priznanju otkrio upravo na dan njegove smrti. Smrt je tako svojevrsni oblak koji lebdi nad ovim albumom, pločom na kojoj nećete pronaći vesele The Cureove hitiće kao što su 'Close to You' ili 'Just Like Heaven', već samo crnilo i maglu, zbog čega je ovo doba godine, barem prema aktualnoj zagrebačkoj klimi, idealno za njegovo opetovano preslušavanje.

A u njemu ćete, ispod kamenog zida ritam sekcije Simona Gallupa i bubnjara Jasona Coopera, stotina slojeva klavijatura Rogera O'Donnella i kričavih gitara Reevesa Gabrielsa, pronaći krhko Smithovo biće, koje kao da svojim nevjerojatnim glasom zapomaže iz neke provalije, vapeći da ga netko spasi od suočavanja s odlaskom najbližih, čime najavljuje i vlastiti oproštaj od svijeta.

Povrat novca na onom svijetu

Očita paralela koju smo već povukli u prikazu posljednjeg koncerta u Areni jest ona s 'Blackstarom' Davida Bowieja, objavljenim tek dva dana uoči smrti legendarnog rock kameleona. Ona se nametnula i prije neki dan, kad je Smith u jednom od svojih neobično živahnih recentnih intervjua objasnio da koncerti The Curea traju tri sata jer ga je Bowie kao tinejdžera svojedobno, u neku ruku, pokrao, odsviravši koncert u trajanju od jedva sat vremena za koji je tjednima šparao. 'Ako već radiš ono što voliš, pa zašto ne bi još malo svirao', tumači Smith, a mi se možemo samo nadati da će mu jednog dana, tamo na onom svijetu, Bowie izvršiti povrat novca.

Teško je sporiti gore navedene Smithove riječi, jer čovjek u šezdesetim godinama uistinu pjeva i svira bolje nego ikad, daje sve od sebe i više od toga na koncertima, a sada, nakon skoro dva desetljeća, znamo da je u rukavu imao i naramak sasvim pristojnih pjesama te bi bilo šteta prepustiti ih žrvnju izgubljenog svijeta. U jednom od spomenutih intervjua – onome u kojemu gotovo dva sata govori o aktualnom albumu i svom trenutnom stanju uma – Smith je odredio rok trajanja The Curea do 2028. te napomenuo da ima naramak gotovih pjesama za još dva, tri albuma. Ako je bilo koja od njih na tragu epike 'Alone' ili 'Endsonga', nemamo se razloga buniti.