Black Country, New Road – Forever Howlong (Ninja Tune)

Najperspektivniji britanski glazbeni kolektiv 2020-ih ne postoji ni pet godina, a već su prošli put koji u normalnom radnom ciklusu prijeđe pet bendova. Pazite ovaj timeline: dva albuma s pjevačem Isaacom Woodom, a on se samoizbacio iz benda tek što je objavljen drugi od njih, remek-djelo 'Ants from Up There'. Pa onda koncerti na kojima više nisu mogli svirati te genijalne stvari, već potpuno nove, ništa manje genijalne, koje su izravno objavili kao album uživo. Pa su im onda i te pjesme dojadile i sad se vraćaju s novim albumom, a njega ćemo, nadamo se, uopće moći čuti na koncertima dok im ne dosadi, jer već imaju par novih u pripremi.

Danas okosnicu šestorke iz Cambridgea tvore tri iznimno darovite djevojke: pijanistica i vokal May Kershaw (ne, nije kćerka Nika Kershawa), basistica i vokal Tyler Hyde (da, jest kćerka Karla Hydea iz Underworlda) i violinistica/gitaristica/vokal Georgia Ellery (da, znamo je i iz zanimljivog dvojca Jockstrap). Slično kao najveći britanski pop bend nakon Beatlesa, Teenage Fanclub, autorska trojka donosi svoje pjesme na probe i uz pomoć još troje suradnika ukrašava ih bezbrojnim ornamentima, od solaža na blok flautama, preko raskošnih aranžmana, do prog rock improvizacija.

Kao rezultat dobili smo možda ne najbolji, ali zato najšarmantniji i najdjetinjastiji album ovog benda, a koji nam destilira pomalo zaboravljeni twee val s prijelaza devedesetih na nulte te u nerijetkim bljeskovima genijalnosti i raskoš klasičnog baroknog popa. U danima u kojima iza ugla čeka novi album Arcade Fire, posljednjeg velikog benda iz ovog registra koji nas je zadnjih godina često znao iznevjeriti, 'Forever Howlong' dominira kao rijedak dašak mladalačke svježine u usnulim buljucima kilavih indie playlista što umrtvljuju naše uši.

Men I Trust – Equus Asinus (samizdat)

Možda je razlog taj mistični koktel virusa koji cijeli prvi kvartal godine kruži u zraku pa boli glava od pomisli na bilo kakvu glasniju glazbu, ali veći dio buđenja ranog proljeća proveli smo uz novi album ove trojke iz Québec Cityja. Men I Trust su Jessy Carion i Dragos Chiriac, dvojica muškaraca kojima vjeruje jedna žena, Emmanuelle Proulx. Ovih troje Kvebečana upoznali smo prije par godina, kad nam je u radar uletjelo simpatično elektropop djelo 'Untourable Album'. No zaokret koji je stigao ovog proljeća napunio nas je još napetijim iščekivanjem novog albuma 'Equus Caballus', koji dolazi do kraja godine, a oba je ilustrirala kultna fotografkinja Donna Ferrato.

'Equus Asinus', prvi album iz diptiha kojim se danas bavimo, izvanvremenska je zbirka pjesama koja će se nekome možda činiti kao pozadinska glazba, ali ako je pustite malo dublje u svoju glazbenu orbitu, iskopat ćete biser u rangu ponajboljih follow-upova legendi poput Aira ili Stereolaba. Da se ovaj spoj romantičnih frankofonih pop melodija, iznenađujućih dijatoničkih harmonija i tople folkerske atmosfere pojavio negdje potkraj devedesetih, sigurno bi se pridružili panteonu spomenutih velikana koji nas ovog ljeta posjećuju nakon dugo godina. Ovako nas, baš kao i u slučaju Black Country, New Roada, koji oživljavaju onaj nježniji, twee senzibilitet iz perioda smjene stoljeća, mogu samo rasterećeno oduševljavati njihove slatke, spontane i seksi glazbene minijature. Zato otkrijte ovu najbolje čuvanu tajnu glazbenog proljeća. Nećete se razočarati.

Deafheaven – Lonely People With Power (Roadrunner)

Glasnijoj glazbi, kao što smo maloprije konstatirali, mogli smo se posvetiti tek nakon konačnog protjerivanja zimskih virusa iz životnog staništa. Tu su nas dočekali još jedni revitalizatori zvuka sa smjene dvaju stoljeća – stari kalifornijski znanci Deafheaven, a njih smo 2018. imali sreću vidjeti na početku uzleta ka statusu arena rock zvijezda u zagrebačkoj Močvari.

Kad danas čitamo naslov prikaza tog koncerta – metal za nemetalce – rasprave iz tog vremena o tome jesu li Deafheaven metal ili nisu djeluju nam toliko djetinjasto da se sramimo same pomisli o tome. Deafheaven su i tada, na krilima remek-djela 'Ordinary Corrupt Human Love', u najmanju ruku podjednako dugovali Sigur Rosu, Joy Divisionu i Slowdiveu koliko i Venomu, Slayeru i Celtic Frostu, no ideja da su ih puritanci zbog toga osuđivali, srećom, sedam godina, dva albuma i jednu nominaciju za Grammy kasnije baš nikako ne izdržava test vremena.

Danas melodični bukači iz San Francisca podvlače crtu pod prvih petnaest godina karijere još jednim epskim albumom koji u svoj DNA usisava najbolje iz četiri prethodna. Skraćujući format pjesme na prihvatljivih šest minuta prosječno, a tekstualno pokrivajući širok potez od ljubavi i seksa, preko društvenih opservacija, do biblijskih metafora, petorka predvođena mučeničkim urlicima Georgea Clarkea nemilosrdno razmazuje fasadu propadajuće američke stvarnosti, vješto izbjegavajući utrljati nam političku ili socijalnu kritiku u lice. Pravi album za to da se izurlate na cijeli svijet ovog proljeća.