Zagreb su uoči Međunarodnog dana žena preplavili neobični plakati. Upućeni ženama i njihovim osjećajima, dio su velikog projekta INDEX.ŽENE naše renomirane konceptualne umjetnice Andreje Kulunčić i Muzeja grada Zagreba, a koji ovdje zastupa kustosica Marina Perica Krapljanov. Pridružile su im se i četiri istraživačice: Nataša Bijelić, Dorotea Šušak, Lana Bobić i Dunja Bonacci Skenderović te su umjetnici i kustosici pomogle dati znanstvenu dimenziju ovom hvalevrijednom projektu.

S Kulunčić, Pericom Krapljanov, Bobić i Bonacci Skenderović našli smo se na svojevrsnom okruglom stolu u osunčanom prostoru ateljea u Sloboštini, u kojoj se proteklih mjeseci stvar pripremala. Pitanja je bilo mnogo, ipak smo planirali intervju, no ove su snažne žene odgovorile na ama baš svako od njih sasvim spontano, u međusobnom razgovoru. Trebalo je samo sjediti i slušati, izbjeći zamke mansplaininga te zabilježiti izrečeno, što smo sa zadovoljstvom i učinili.

Kulunčić: Počelo je davno, još 2007. godine, u sklopu izložbe Ane Peraice u Splitu, 'Žena na raskrižju ideologija'. Razmišljajući o položaju žene u društvu, bilo mi je zanimljivo pitati ih kako se osjećaju. Radile smo to u Splitu na dva načina, preko ankete koju su provodile studentice po gradu postavljajući pitanja prolaznicama. Anketa je pokazala da su žene uglavnom zadovoljne, barem ove koje su bile pitane na ulici. I, s druge strane, žene koje su zvale na besplatni telefon; one uglavnom nisu bile zadovoljne. Dogodila se velika diskrepancija između javnog i anonimnog. Operateri tada još nisu bili digitalizirani pa smo mogle čuti glas žena koje govore da su diskriminirane, zadovoljne ili zlostavljane, što je bilo potresno. Već od sljedeće iteracije projekta više se nije mogao snimiti glas osobe koja nazove, a bilo je to u Napulju 2011. godine. U svakom smo gradu mijenjali modele prilagođavajući se lokalnim uvjetima, sa željom da se žene mogu identificirati s plakatom. Njegov izgled uvijek je između komercijalnog i ozbiljnog da bi bio primijećen na cesti, ali su pitanja drugačija - iste su kategorije, no prilagođene kontekstu. U Italiji je, recimo, problem to što je žena objektificirana, pa su iskazi na plakatu išli u tom smjeru. Sljedeći grad bio je Beograd 2013. godine. Imali smo preko sto plakata na cesti, a i Radio B92 je konstantno puštao radijski plakat poslije vremenske prognoze, tako da je vidljivost projekta bila velika. Tada sam shvatila da nije poanta koliko žena zove, nego koliko njih govori o tome. Ne radi se o statističkom anketnom upitniku, ispitujemo subjektivan osjećaj žene prema njezinom izboru. Zatim je 2014. godine bila Ljubljana, u kojoj su žene većinom izjavile da su zlostavljane, isto kao i u Beogradu. Splićanke su rekle da su diskriminirane, a u Napulju da su zadovoljne. To su krajnji rezultati. Sada je projekt prvi put postavljen u Zagrebu.

Perica Krapljanov: Za mene i moju instituciju ovo je velik izazov. Po vokaciji smo povijesni muzej, a ovo je naš istup u pravcu suvremene i urbane antropologije. Drago mi je da je Andreja odabrala našu instituciju, a drago mi je i da sam odlaske u arhiv i proučavanje građe zamijenila daleko dinamičnijim, možda i stresnijim momentima. Ono što mi je odlično to je da imamo izvanrednu podršku radne skupine s kojom surađujemo, koju čine Lana Bobić, Dunja Bonacci Skenderović, Dorotea Šušak i Nataša Bijelić. Izazov je iskorak naše institucije na ulicu, što je moment u kojem više ne kontrolirate stvari. Rad na izložbi koja je izložena u Muzeju ima svoj hodogram - nakon stručnog, istraživačkog rada slijede razrada teme, scenariji i postav izložbe. Posjetitelj ulaskom u prostor Muzeja ulazi u 'naš' muzejski svijet i nakon posjeta izložbi dobivamo feedback. Ovaj rad u potpunosti je drugačiji. U ovom smo trenutku na 20 lokacija u gradu, od periferije do pješačke zone, a izabrali smo one na kojima se čovjek doista može zaustaviti i čitati. Imate reakcije od malodušnosti do ljudi koji stanu i čitaju te pozivanja na besplatni anonimni telefon, čime se bilježi kategorija 'zadovoljna', 'diskriminirana' i 'zlostavljana'. Kampanju smo započeli uoči Međunarodnog dana žena, ali nismo odmah htjeli izaći u javnost i reći o čemu se radi. Zasad je najviše zadovoljnih žena, što je plod Dana žena, no stvar se mijenja, postotak pada. Projekt iz javnog prostora dobiva svoj izložbeni output u Muzeju grada Zagreba od 15. travnja i u retrospektivi Andreje Kulunčić u Muzeju suvremene umjetnosti od 15. svibnja. Njegov kraj planiran je 12. listopada.

Bonacci Skenderović: Pozvane smo da sudjelujemo kao konzultantice na projektu u smislu oblikovanja narativa vezanog uz položaj žena u Hrvatskoj. Radile smo na ovih 15 rečenica i brusile ih danima. Za mene je ovo izvanserijsko iskustvo jer kao istraživačica, koja se inače bavi istraživanjem i analizama, zapravo krećem iz nule. Imale smo temelje koje su nam zadale Andreja i Marina, ali smo sve osmišljavale mi koje smo uronjene u kontekst. Također, prilično mi se sviđa kolaboracija, jer inače radim sama. Lana i ja se preklapamo u području nasilja nad ženama, a ja se konkretno bavim područjem femicida.

Bobić: Meni je najzanimljiviji dio taj zajednički rad u kojem se puno uči i raspravlja, konstantno mijenjamo perspektive. Nama je to izazovno, bilo da smo radile izravno sa ženama koje su preživjele nasilje, bilo da se bavimo teorijskim ili istraživačkim radom. Izlazimo iz profesionalizma, odnosno iz naučenih definicija, i moramo sve prilagoditi, razmisliti o perspektivi veoma različitih žena - od perspektive Romkinje, iskustva koje mi nemamo, do perspektive žene koja se možda nalazi na vrhu korporacije, također iskustva koje mi nemamo. To je za mene najveća snaga ovog rada: dodatno smo čitale, istraživale i, najvažnije, raspravljale s fokusom na pitanje 'kako si?'. Jer često teoretiziramo stvari, govorimo u apstraktnim terminima, pretpostavljamo kako se ljudi osjećaju... Ako pitaš druge kako se osjećaju, moraš i sebe pitati. Bit će izazovno i dalje, treba oblikovati poruke za izložbu. Čini nam se kao da imamo prazan hod, a cijelo vrijeme razmišljamo o ovom projektu, čak i dok radimo druge stvari. Živimo s ovim, ovo je i naše iskustvo kao žena.

Perica Krapljanov: Pri traženju modela koji će predstavljati zagrebačku kampanju, a htjeli smo našu sugrađanku, krenule smo od kruga poznanica i prijateljica, jer nismo htjele profesionalni model, upravo da dobijemo na autentičnosti. Sve poznanice, prijateljice prvo su reagirale na riječ 'zlostavljana' u strahu od javne percepcije, 'jer što će ljudi reći ako me povežu s tom kategorijom'. Ono što želim naglasiti je da se obraćamo svima, od šefice marketinga u nekoj korporaciji s natprosječnim primanjima i visokim standardom do nezaposlene, potplaćene žene... koju nevidljivim automatizmom smještamo u druge dvije kategorije. Žene se mogu osjećati svakako, neovisno o imaštini ili neimaštini. Dakle ova priča nema granica.

Bobić: U ovom trenutku otvaramo priču žena u Zagrebu. Svi smo puni predrasuda i nije poanta u pitanju koje postavljamo, nego da počnemo razmišljati o tome, zapravo i osvijestiti neke točke. U svakodnevnom životu nemamo previše vremena razmišljati o dubljim, ozbiljnijim stvarima. Neke su stvari sustavno nametnute, možda su postale naše nesvjesno, u smislu očekivanja o tome što žena treba ili ne treba. To je poanta, raspakirati stvari sam sa sobom.

Kulunčić: Radimo na dekolonizaciji sebe. Kad sam s Dubravkom Stijačić, psihoterapeuticom, radila projekt destigmatizacije psihičkih bolesti u Vrapču, razgovarale smo o tome zašto je dvostruko više žena depresivno te sam, među ostalim suradnicama, pozvala Biljanu Kašić da mi odgovori na to pitanje. Ona je došla do zaključka da je to zbog arhetipa omnipotentne žene, žene koja sve može i sve želi. Biljana mi je skrenula pažnju na to da se žene psihički 'raspadnu' nakon što su obavile sve obiteljske i poslovne obaveze, nakon što su djeca odrasla. Tek tada one padnu toliko duboko da završe u Vrapču s ozbiljnom dijagnozom depresije. Ideal je da budeš vječito lijepa i mlada, brižna majka, dobra u poslu i svemu drugome. Uroniš u ono što nameće društvo.

Bobić: Tip sam osobe koja se smatra feministkinjom i koja je nonšalantna oko svega, a kad mi netko dolazi u goste - panično usisavam. Uronjen si u kontekst kako izgleda kuća jednoj domaćici. Osjećam se kao velika buntovnica kad naručim pizzu gostima.

Bonacci Skenderović: Ne pomažu nam ni društvene mreže koje stvaraju idealnu sliku, nešto što smo nekad imali u tjednim (ženskim) časopisima, a sada je svakodnevno. Ovo što Lana kaže - ja se ispričavam svojima doma ako neće imati ručak taj dan. Čipirane smo, a kad se idemo poigrati otpuštanjem, shvatimo da se apsolutno ništa strašno neće dogoditi.

Kulunčić: Drugi dio je patrijarhalni svijet u kojem i dalje živimo, možda smo i otišli korak unatrag. Ima žena koje ne nameću to same sebi, nego je društveno nametnuto. Često partneri i šefovi nameću tu sliku, ta očekivanja.

Bobić: Banalan primjer su žene u srednjem ili višem menadžmentu koje redovito svjedoče o očekivanjima da donesu kavu, što je nešto što se od muškarca ne očekuje. Obje su pozicije moći, ali nam je duboko urezana mentalna slika o muškarcu direktoru i ženi tajnici.

Bonacci Skenderović: Još uvijek nismo sasjekli rodne norme, one su još uvijek ovdje, čega nismo ni svjesne. Možemo reći da imamo zakone, društvo u kojem žene napreduju, završavaju fakultete u puno većoj mjeri... Međutim stereotipi ostaju i koče nas, a nisu uvijek vidljivi.

Perica Krapljanov: Iako se naš plakat primarno obraća ženama, intencija je da ga pročitaju i muškarci. Želimo postići reakciju svih jer su rečenice svakodnevne, životne, opisuju i dobro (zadovoljna) i zlo (diskriminirana i zlostavljana) u našem društvu.

Kulunčić: Želim pozvati sve 15. travnja na otvorenje izložbe u Muzeju grada Zagreba, što je novi segment projekta. U sklopu izložbe imat ćemo minimalno četiri diskurzivna razgovora. Važno nam je da definiramo teme koje su u Zagrebu najvidljivije: nasilje, ageizam, žensko zdravlje, žene i rad, inkluziju... Neke će biti zatvorene, da se žene bolje osjećaju. Rezultate ćemo stavljati u instalaciju, a u MSU-u će možda biti follow-up. Probat ćemo i plasirati rezultate prema javnim politikama. Aktivistički moment nam je važan, želimo doprinijeti promjeni u društvu.