Kad se Hollywoođani uhvate snimati filmove i serije o samima sebi i svojoj industriji, rijetko je riječ o veselju. Ili snime glupost koju ni pas s maslom ne bi progutao, ili je ono što su snimili toliko zanimljivo samo njima i ispunjeno internim forama da gledatelji pred ekranom mogu samo kolutati očima ili, u slučaju doista kvalitetnih ostvarenja - kao što je, primjerice, 'Igrač' Roberta Altmana - cijelu industriju i svoje glavne igrače prikazuju kao jednu groznu, hladnu, proračunatu i psihopatsku bulumentu. Iako je ovo s hladnoćom, proračunatošću i psihopatijom vjerojatno istina za vrhove svih uspješnih i profitabilnih industrija, dobre serije i filmovi o onima koji rade serije i filmove toliko su zapekle taj dojam da smo svi gotovo pa sto posto uvjereni da u tom biznisu nema dobrih ljudi.

No eto ti Setha Rogena, simpatičnog kralja takozvane 'bromedije', u kojoj mlađi do sredovječni muškarci puše travu, izvode gluposti i vole jedan drugoga (jedna mu se čak doslovno zove 'I Love You, Man') - i njegove nove serije, 'The Studio'. Vjerovali ili ne, ta serija na zanimljiv način mijenja prikaz hollywoodske filmske industrije u popularnoj kulturi. Cijelu priču uspijeva ocrtati suludom kakva jest, ali zapravo i vrlo simpatično.

Premda i u 'Studiju' susrećemo bona fide psihopatske manijake, kao što je šef upravnog odbora studija Continental, u kojem se zbiva radnja - Brian Cranston u jednom od svojih sumanutijih camea, s kljovom na lančiću oko vrata i idejom da se mora napraviti film o piću Kool Aid - premisa je zapravo pozitivna. Matt Remick (Seth Rogen) dolazi na čelo studija Continental nakon što je s tog čela otpuštena dugogodišnja šefica Patty Leigh (Catherine O'Hara), i to mu je promaknuće ostvarenje životnog sna. Ne toliko zbog uspjeha, ambicije i novca, nego zbog toga što Matt stvarno voli filmove.

Kao što će se ubrzo ustanoviti, Mattova je ljubav prema filmovima i potreba da svoj studio pretvori u studio u kojem se snimaju ozbiljni, pravi, kvalitetni filmovi, a ne samo marketinške kampanje o popularnim proizvodima kao što je Kool Aid - više prepreka nego poticaj. I to čak i onima koji žele snimati kvalitetne filmove. Matt u svakoj epizodi udara o zid koji mu je izgradila njegova iskrena ambicija da bude nositelj promjene i povratka umjetnosti u film, pa iako generalno uspijeva u svojem naumu, u konkretnim je situacijama prepreka i smetnja onima koji filmove stvaraju.

Od uništavanja zadnjeg filma Martina Scorsesea (da, Scorsese glumi sam sebe, kao i mnogi drugi istaknuti Hollywoođani raznih generacija), preko opstruiranja važne jednokadarske scene s Gretom Lee koja je morala biti snimljena u točno određeno vrijeme s točno određenim prirodnim osvjetljenjem pa sve do rekreiranja atmosfere neo-noir detektivskog filma na setu novog filma Olivije Wilde, gdje uspije antagonizirati inače simpatičnog Zaca Efrona, Matt u svakoj epizodi pokazuje kako je teško biti executive s dobrim namjerama u današnjem biznisu, pa i filmskom.

Premisa se možda čini naivnom, pomalo podilazećom suvremenom Hollywoodu u smislu da se čini kao da provlači tezu 'još nas ima poštenih i dobrih', ali ova izuzetno zabavna i vrlo kvalitetno snimljena serija zapravo uopće ne djeluje tako. Osmišljena 'proceduralno' - tako da svaka epizoda ima svoju priču i s likovima koji su nedvojbeno poprilične karikature, ipak pametno profilira ovu kompleksnu industriju i njezin odnos sa suvremenim društvenim promjenama, trendovima, ali i nostalgijom za onim što je nekad bila. Pritom je dinamična, zabavna i da, na momente čak i ha-ha smiješna. I vrlo daleko od 'bromedije' kakvu smo naučili očekivati od Rogena. Ta su očekivanja ovaj put definitivno premašena.