Negdje pred sam kraj serije 'Adolescencija', kada 17-godišnja kći bračnog para Miller zrelo, pametno i emotivno reagira na težak obiteljski dan, Eddie i Manda Miller pogledaju se i Eddie upita svoju ženu: 'Kako li smo uspjeli napraviti NJU?' Manda mu se tužno nasmiješi i kaže: 'Isto kao što smo napravili NJEGA'.

'On' o kojem govore njihov je mlađi sin Jamie, koji je s 13 godina višestrukim ubodima kuhinjskim nožem ubio djevojčicu koja je s njim išla u školu. Eddie nakon toga odlazi u sada praznu sobu svojega sina, plače na njegovu praznom krevetu, ljubi njegova ostavljenog plišanog medvjedića i govori: 'Trebao sam biti bolji'.

Nema jednostavnih odgovora

Ne brinite, ništa od ovog gore što sam napisala nije spoiler. To su dvije rečenice koje možda nisu ni trebale biti izgovorene nakon cijele priče prikazane u seriji 'Adolescencija', ali su njezin točan didaktički zaključak. A ako vam djeluju prazno, to je zato što na neki način i jesu. Eddie i Manda znaju da su dvoje djece odgajali na jednak način ('nju isto kao i njega'), ali ne znaju točno izreći zašto im je kći odrasla u pametnu, zrelu i osjećajnu djevojku, a sin ubio curicu iz svoje škole. Oni isto tako znaju da su trebali biti bolji, ali ne znaju točno objasniti kako. Ni 'Adolescencija' ne nudi jasne, još manje jednostavne odgovore na ta pitanja, ali nam pokazuje što je iza tih naizgled 'praznih' rečenica.

Autori su to - stilski i tehnički ingeniozno - iznijeli u četiri epizode. Sveukupno u nešto manje od četiri sata i u samo četiri kadra. Jer svaka je epizoda snimljena u jednom neprekidnom kadru, što je možda samo u nekim kratkim trenucima pomalo naporno i djeluje kao bespotrebno preseravanje, ali u 95 % serije izvrsno upućuje na svojevrsno jedinstvo sadržaja i forme kakvo se rijetko viđa u televizijskim serijama.

Napravite pauzu

Ne bih vam preporučila takozvano 'bindžanje' sve četiri epizode. Serija se, naime, logistički lako može pogledati u jedno popodne, ali mislim da to nije dobro. Za potpuni doživljaj dobro bi si bilo dati barem jedan dan pauze između gledanja epizoda. Ne zato što su teške - iako jesu - nego zato da vam do kraja 'sjedne' svaki aspekt ove priče, da ga dobro provarite, dobro razmislite o njemu, prisjetite se detalja, pokušate ih sami sebi objasniti. Ako pak sve pogledate odjednom, lako je moguće da će vas suviše obuzeti zadnje dvije epizode i da propustite do kraja doživjeti suštu genijalnost prve dvije, a i njihovu svrhu.

Posebice bi vam pozornost sa svega ostalog mogla skrenuti izrazito upečatljiva pretposljednja epizoda, koja se gotovo cijela zbiva u jednoj prostoriji, samo između mladog Jamieja i forenzičke psihologinje. Epizoda je usredotočena na Jamieja kao ličnost, na Jamieja kao dijete, na Jamieja kao mladog muškarca u pubertetu, na Jamieja kao mladića koji traži svoj identitet kao osoba i kao MUŠKA osoba, na Jamieja i njegove odnose s vršnjacima, roditeljima, djedom i bakom, na Jamieja i njegov odnos prema djevojčicama, ženama, seksu, ljubavi, na Jamieja i njegov bijes, strah, ljutnju... Spektakularna epizoda, pogotovo gluma mladog Owena Coopera, koji je s 15 godina debitirao u ovoj seriji i totalno razbio. No iako ta epizoda zapanjujuće otkriva tko je sve Jamie i što mu se dogodilo, kako to da je učinio to što je učinio - ona u potpunosti funkcionira samo u nizu s preostale tri epizode, od kojih svaka ima jednako sjajno postavljenu funkciju, pa makar ne bila tako spektakularna.

Od procedure do posljedica

U prvoj epizodi na djelu je procedura. Stroga, policijska i pravna procedura, a koja se sastoji od čitavog niza pravila - ali i sile - koji služe sankcioniranju zločina, ali i zaštiti građana. Ono što je, međutim, tom epizodom fenomenalno prikazano jest nemoć te procedure, nemoć sistema, nemoć institucija i nemoć cijelog društva, uključujući obitelj. Ni specijalci koji razvaljuju vrata Jamiejeve kuće, ni detektiv koji ga odvodi u policijsku postaju, ni sva sila propisa ni postupaka nisu nikoga zaštitili ni od čega. Ni njegov otac, koji u nevjerici, ali poslušno slijedi proceduru, nije svog sina zaštitio ni od čega, ponajmanje od toga da nekoga ubije. Dok u nevjerici gleda videosnimku koja dokazuje Jamiejevo nedjelo, taj običan čovjek iz obične obitelji u kojoj se nije dogodilo ništa naročito (u smislu jednostavnih objašnjenja, kao što bi bilo nasilje, teško zanemarivanje i sl.) - taj čovjek uopće nije u stanju mentalno obraditi informaciju. Kao što ne bi nitko.

U drugoj epizodi prikazuje se istraga. Temeljita istraga u Jamiejevoj školi, razgovori s njegovim učiteljima, učiteljicama, pedagozima, savjetnicima, drugim učenicima i učenicama. Detektiv koji provodi istragu vrlo je savjestan, trudi se shvatiti o čemu je riječ, ne propušta ništa, ali u ovoj je epizodi sjajno prikazano nerazumijevanje. Duboko, suštinsko međugeneracijsko nerazumijevanje, detektivova izgubljenost u svijetu mlađe generacije, činjenica da mu je shvaćanje mlađe generacije ograničeno i obojeno osudom, omalovažavanjem i neozbiljnim shvaćanjem. Ah-ti-mladi-i-njihove-gluposti-na-mobitelima. Ne samo da nije u stanju shvatiti koliko su te ah-ti-mladi stvari ozbiljne, nego ih nije u stanju razumjeti čak ni na osnovnoj, semantičkoj razini. Trebao bi biti bolji. Međugeneracijski zid u zdravom društvu ne bi smio biti tako neprobojan.

Treća je epizoda ona s Jamiejem i psihologinjom, a u četvrtoj su posljedice, trebao-sam-biti-bolji i spoznaja da je moguće jednako odgajati dvije osobe, a da pritom jedna ispadne OK, dok druga ubije osobu u mladoj dobi zbog raznih stvari, od urođenih sklonosti i osobina ličnosti, preko vršnjačkog utjecaja - pozitivnog i negativnog , zbog 'klasičnog' roditeljskog ignoriranja suptilnih znakova upozorenja, pa sve do generalno bolesne društvene klime. Ali, dakako, i zato što su svi trebali bolje.

Jamie i njegova obitelj doživjeli su tragediju zato što su svi trebali bolje. No ono što ova serije ekplicitno ne spominje, iako cijelo vrijeme tutnji u pozadini jest to da je tragediju doživjela još jedna obitelj - obitelj ubijene djevojčice. I sama djevojčica, dakako, koja nikada neće odrasti zbog Jamieja i zbog toga što društvo generalno - i procedura i istraga i psihologija i obitelj - nisu bolji.

Recept za otrov

Razmislite o jednoj stvari. Kad ste išli u školu, negdje u petom-šestom razredu, dečki su počeli 'šlatati' cure po školskim hodnicima. Kakva je bila reakcija roditelja, učitelja, pedagoga na to? Formalno negativna, da. Opomene, ukori, podizanje glasa, mahanje prstom, jedinice iz vladanja, razgovori s roditeljima, ali generalno - ipak je sve ostajalo u domeni joj-pa-dobro-to-su-dečki-to-je-normalno-u-pubertetu. Nikome nije palo na pamet ozbiljno i iskreno porazgovarati s tom djecom i objasniti im da je grabljenje dijelova tuđeg tijela bez privole - užasna invazija. Djevojke se pak suptilno učilo da nekim dijelovima svog tijela barataju kao valutom, ali su kroz to i vrlo rano počele shvaćati da je 'muškost', definirana kroz takvo ponašanje, vrlo krhka i da je, kako bi se zaštitile, mogu na jednostavan način brutalno zgaziti.

To je recept za otrov. I iako šlatanje po hodnicima i ubojstvo djevojčice kuhinjskim nožem nisu baš ista stvar, i jedno i drugo su otrovne biljke koje rastu iz istog gnojiva. To gnojivo zove se toksična muževnost, toksični patrijarhat i toksično društvo. 'Adolescencija' ih prikazuje u jednom njihovu tragičnom, ali nažalost, sve češćem i 'običnijem' obliku. I dobro kaže. Trebali bismo znati bolje. Ali ne znamo.