Otkad se u drugoj polovici veljače na platformi Max i HBO kanalima počela prikazivati treća sezona serije 'Bijeli lotos', među gledateljima i TV kritičarima ne prestaju čuđenja i rasprave. Sezona po nekima nije ono što su očekivali na temelju prve dvije, po nekima je u njoj PREVIŠE onog očekivanog i autor Mike White opet drvi po istome & na isti način, spominje se da je prespora, nefokusirana, likovi su prekarikirani, priča praktički nepostojeća, remiks glazbene teme koja prati serijal u aranžmanu s tajlandskim motivima toliko se kritizira da je jedan kritičar izjavio kako mu je 'pokvarila vikend', masovno se koluta očima na previše minutaže posvećene vizurama tajlandske divljine, krajolika i turističkih razglednica, a mnogima idu na živce i sveprisutni majmuni, koje, ako ne vidimo - non-stop čujemo. Nije to to, uglavnom se slažu dosadašnji fanovi 'Bijelog lotosa'.

Da se ne bismo krivo razumjeli, ipak ga svi gledaju. Ali imaju prigovore. Imam ih i ja, a sviđa mi se.

Ne znam zapravo što bih točno rekla na sve to. Možda smo od 2021., kada nam je pred oči prvi put sletio Mike Whiteov 'Bijeli lotos' (vidi osvrt na prvu sezonu) pogledali previše nabrijanih, upečatljivih i uzbudljivih serija pa nam ovaj sporogoreći biser više tako dobro ne sjeda kao nekad. Možda nas je i White previše razmazio svojim fascinantim tkanjem priče o lažnom i pokvarenom bogataškom raju. Postavio je luksuzna ljetovališta kao svojevrsne laboratorije kroz koje bogati (uglavnom) Amerikanci svijetom raznose otrov svoje privilegije kao kugu. Pritom je još i socijalno-političku priču o klasnoj, rasnoj i rodnoj nejednakosti uobličio u uznemirujuće i tužne osobne priče, što je, naravno, mnogo zanimljivije nego gledanje političkog pamfleta s parolama. Izvrsno mu je to išlo i u drugoj, 'sicilijanskoj' sezoni (vidi osvrt na drugu sezonu), možda čak i još bolje nego u prvoj pa u trećoj jednostavno nije uspio dobaciti na višu letvicu jer su prve dvije bile postavljene vrlo, vrlo visoko.

A možda je treća sezona jednostavno lošija. Vidim argumente za obje teorije.

Prvo, odbacujem sve priče o tome da je treća sezona spora i dosadna. Svi 'Bijeli lotosi' dosad bili su sporog tempa. Svi su se sastojali od isječaka iz odmaralištem metastaziranih neuroza bogatih i razmaženih, i u svima smo praktički do zadnje epizode čekali tko će prvi puknut zbog svih gadosti u ponašanju tih spodoba i tko će na kraju zbog njih i stradati. Tako je i u ovoj sezoni, i za sve prigovore u tom pravcu DOISTA krivim prezasićenost serijama koje nas bombardiraju bezbrojnim događajima i hipernaglašenim emocijama pa više nismo u stanju podnijeti sporo varenje. Istinabog, sve one fast bingeove zaboravljamo tjedan dana (ili manje) nakon što ih pogledamo, ali ovo nam se zbog njih čini prazno, iako nije, samo što se nama više ne sviđa proživljavati i doživljavati nešto što nije gledateljska senzacija, i o čemu onda još neko vrijeme razmišljaš jer ti možda čak i stvara odbojnost i nelagodu.

Prigovor o pretjeranom karikiranju likova donekle stoji. I ovdje ću napomenuti da je karikiranje likova od samog početka sastavni dio 'Bijelog lotosa', i da White kroz pretjerane, gotovo stripovske karakteristike likova bogatih gostiju u odmaralištu od početka naglašava neuralgične točke američkog sna (i noćne more). Hrpa je likova od samog početka ove serije ovdje samo zato da bi nas dovoljno iritirala da osjetimo revolt, hrpa ih služi tome da se prezrivo nasmijemo, hrpa tome da i u sebi prepoznamo odjeke njihovih tlapnji. Glavna razlika između prvih sezona i ove jest ta što je White dosad uglavnom svoje karikature radio s ljubavlju ili barem minimumom ljudske empatije koja je potrebna da se i najvećeg bogatog šupka donekle razumije, a ovdje je pomalo zabrazdio u teritorij mržnje, osude i prezira.

Najbolji su primjer tome likovi triju žena, takozvanih 'dobrodržećih 40-i-nešto-godišnjakinja', koje u ovoj sezoni glume Michelle Monaghan, Carrie Coon i Leslie Bibb. Iako sve tri sjajne glumice koje perfektno odrađuju svoj posao, taj se njihov posao u ovom izdanku serije sastoji od oživljavanja jednog ružnog mizoginog stereotipa. Naime, njih tri su prijateljice iz djetinjstva koje u ljetovalište na Tajland dolaze obnoviti svoje prijateljstvo i 'stvoriti nove zajedničke uspomene'. Sve tri su uspješne - jedna je poznata glumica koju čak i tajlandsko osoblje resorta prepoznaje iz TV serija, druga je newyorška odvjetnica, a treća živi tradicionalnu bajku nakon udaje za svog bogatog princa na bijelom konju. Sve tri, međutim, imaju i crnu mrlju na svojem 'uspjehu' - glumica se stravično boji starenja i u neprekidnoj je panici da je njezin mnogo mlađi muž vara, odvjetnica se nedavno rastala, mora mužu plaćati alimentaciju, ima problema s buntovnom kćeri i previše pije, a tradicionalna 'princeza' pomalo je smiješan arhetip američke konzervativne kućanice koja redovito ide u crkvu i glasa za Trumpa.

I sad, naravno - kad god se dvije nađu nasamu bez treće - brutalno tračaju tu treću. Kad god se nađu u društvu mladog i nabildanog frajera, počnu se ponašati k'o da se tjeraju. U međusobnim razgovorima, iako su stalno nasmiješene od uha do uha i jedna drugoj govore kako se vole, neprekidno se bacaju kompetitivne fore u smislu 'mene moj muž obožava', 'svi govore da imam najljepšu kuću' i bla, bla, bla. Uglavnom, složene su u trokut stereotipa o 'sredovječnim kučkama koje se međusobno mrze i natječu', antipatične su i napadne, ali i poprilično jadne. Drugim riječima, složene su s popriličnom mržnjom prema ženama i s računanjem na to da će gledatelji guštati na to kako će se 'ove tri drapačoze međusobno poklat'. Očekivala bih više od Mikea Whitea.

Poprilična je karikatura i južnjačka bogataška obitelj koja unajmljuje jednu vilu u odmaralištu. Majka, koju glumi predivna Parker Posey možda je najveća karikatura - bogata supruga koja smatra da je udajom za uspješnog muškarca kupila pravo da potpunu odlijepljenost od realnosti i bilo kakvih problema, a na tome inzistira do te mjere da je opasno ovisna o lorazepamima te većinu vremena lebdi u zraku s vilinjskim konjicima. Ostatak obitelji sastoji se od uspješnog oca koji je nešto gadno smuljao s parama i prijeti mu zatvor, starijeg sina koji je kretenski pretendent na status alfa-mužjaka, kćeri koja traži ispunjenje u budizmu i meditaciji te time beskrajno živcira majku te najmlađeg, neiskvarenog, dobrodušnog sina. Skroz su karikirani, ali zabavni i smiješni - sve dok se dvojica braće ne zažvale.

Možda najzanimljiviji likovi u sezoni jedan su par, koji se sastoji od sredovječnog mutnog lika kojeg glumi Walton Goggins (izgleda onako kako bi Jim Morrison izgledao da je doživio pedesete) i njegova trideset godina mlađa cura, koju glumi fantastična Aimee Lou Wood. Na Tajland su došli zbog nekih njegovih mutnih planova - koji su isto skroz predvidljivi i svaki gledatelj koji seriju gleda trijezan skužit će što Rick hoće još u prvoj polovici prve epizode, a interesantna je i njihova međusobna dinamika. Naime, iako je i odnos u kojem mlada, cvrkutava žena stalno pokušava otvoriti i opustiti svojeg namrgođenog ostarjelog ljubavnika - vječiti kliše, ovdje je zanimljivo to što Goggins Ricka ipak igra nešto slojevitije od tipičnog 'ljigavca koji zavodi mlade curice lovom' pa se vidi da mu je ispod hrapave ljušture ipak stalo do nje. No ruku na srce, sa svakom novom epizodom ipak zaključujem da je zanimljivost tog para mnogo jače utemeljena na odličnoj glumi tog dvojca nego na doista zanimljivoj priči koja ih prati.

Iako, to mi se mišljenje malo poljuljalo kada se Rick u Bangkoku sastane sa svojim dugogodišnjim frendom i suradnikom, koji mu u fensi baru uz čaj ispriča svoju skroz poremećenu priču o potrazi za... duhovnošću??? Uspijeva zbuniti čak i Ricka.

Inače, ostarjeli bogataši u mirovini, koji se po Tajlandu muvaju s mladim ženama koje su kupili ili 'kupili' preko interneta, u Dubaiju ili tako već negdje - glavna su točka odbojnosti i revolta ove sezone, ali nisu baš dobro razrađeni. Isto kao što se moglo malo dublje zahvatiti u klasni i kulturni sukob 'resortskog' i pravog Tajlanda, što je gotovo u potpunosti propušteno.

No ipak, unatoč manama, i treća sezona 'Bijelog lotosa' mnogo je zanimljivija od većine serija koje se bjesomučno štancaju i još bjesomučnije bindžaju na streaming platformama. I dalje, naime, ima onu jednu finu podlogu po kojoj se razlikuje od većine drugih serija - tjera vas da mirno sjedite i čekate događaje dok se malo 'pacate' u vlastitoj nelagodi, koja vas nagoni na razmišljanje. Ima tu, dakako i eskapizma, ali vas White naglašavanjem i podvlačenjem eskapizma (luksuz, priroda, lijepi ljudi, bazeni i jahte) podsjeća da to nije život, nego da u takvim iluzijama život - završava. I doslovno i preneseno.