U filmu koji naizgled nije ništa posebno i koji na prvi pogled može izgledati kao epizoda jednog od onih putopisnih serijala gdje nas neka poznata ličnost vodi kroz šarmante gradove istočne Europe, Jesse Eisenberg osmislio je i prikazao dva vrlo uvjerljiva melankolična lika, a Kieran Culkin jednog odglumio tako da je zaslužio Oscara na zicer
'Stvarna bol', pogotovo u kontekstu filmova koji su ove godine bili nominirani za Oscare, fakat nije ništa posebno. Em što u njemu nema nikakvih revolucionarnih i interesantnih filmskih postupaka, kao što je, na primjer slučaj s 'Nickel Boys' (sniman iz subjektivne perspektive), em nema originalne naracije i drugačijih protagonista kao u 'Anori' (seksualna radnica koja nije prikazana kao žrtva nego kao snažna junakinja svoje tragikomične priče), em ne pomiče granice i ne dolazi izvan granica uobičajenih hollywoodskih laureata, kao što to čini, recimo, 'Poplava'.
vezane vijesti
No ipak, redatelj, scenarist i jedan od dva glavna glumca, Jesse Eisenberg uspio je od naizgled 'neposebnog' malog filma, skroz naslonjenog na estetiku američkih indie minjaka, proizvesti suptilno i emotivno bogato djelce, koje je još k tome obogatio i Kieran Culkin izvedbom koja bez sumnje zaslužuje Oscara.
Nema se tu što mnogo prepričavati iz sadržaja. Film je isječak iz života dvojice bratića, Davida i Benjija, potomaka iste bake, koja je preživjela holokaust i koncentracijski logor te im je oporučno ostavila novac da posjete njezino rodno mjesto u Poljskoj. David i Benji zajedno odlaze u Poljsku, pridružuju se organiziranoj tematskoj turi za Židove koje zanima prošlost njihovih predaka i... onda se vraćaju u Ameriku. Ono što film, međutim, ipak čini posebnim jest emotivni profil Benjija i Davida, njihov odnos i njihov - iako različito manifestiran - osjećaj nepotpunosti, melankolije, nepripadnosti svijetu u kojem borave i duboke tuge koju niti znaju izraziti niti joj pronaći uzrok.
Danas se izraz transgeneracijska trauma popularno koristi i izvan fakultetskih predavaonica ili izvješća o istraživanjima s područja psihologije, no ono što transgeneracijska trauma doista znači odavno je poznato iz svakodnevnog, ljudskog iskustva. Vrlo je jednostavno - nesretni ljudi odgajaju nesretne ljude. Iako ćemo informacije o tome kako se to dogodilo Benjiju i Davidu dobiti tek iskrzano, prekriveno slojevima njihova poricanja i neprepoznavanja, njezin učinak je sasvim jasan. Benji i David odrasli su u sigurnosti, ljubavi i relativnom obilju, bez stravične traume koja je kroz djetinjstvo i mladost ispratila njihovu baku, pa su svejedno - nesretni i neptpuni. Ne znaju točno zašto, ni ljudima oko njih nije jasno, ali oni, svaki za sebe i svaki na svoj način - jednostavno ne mogu biti sretni.
Američki filmovi koji govore o intimnim previranjima, melankoliji i nesreći malog čovjeka - bez obzira na to jesu li indie ili mainstream - ponekad znaju biti iritantni. Osim što se u kontekstu globalnog ljudskog iskustva mogu činiti kao naporno prenemaganje privilegiranih i razmaženih, čini se kao da je o tome i filmski i bilo kako drugačije o tome već sve rečeno. No Eisenberg i Culkin svojim su nam majstorskim vještinama pokazali kako se o tome ipak može snimiti mali, dojmljivi, emotivan film u kojem će ta tema i dalje biti stvarna, opipljiva, emotivno dojmljiva i, kao što i naslov filma kaže - stvarna.
Jedini je problem to što je Kieran Culkin za ovo osvojio Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu, a Benji u ovom filmu ni po čemu nije nimalo sporedan.
