Od svojeg prvog pojavljivanja 2011. godine i one nezaboravne epizode, u kojoj otmičari engleske kraljevne umjesto otkupnine od britanskog premijera traže da spolno opći sa svinjom u televizijskom prijenosu uživo - 'Black Mirror' ili 'Crno zrcalo' izgradila je kultni status i postala kulturni amblem žanra koji bi se mogao nazvati tehnološkom distopijom.

Svaka je epizoda priča za sebe

Iako je tijekom sedam sezona postojanja uvelike varirala kvaliteta epizoda, koje su svaka - baš kao i u 'Zoni sumraka' koja ju inspirirala - nosile svoju zasebnu, gotovo filmsku priču, 'Black Mirror' je uvijek za sobom ostavljao trag. Komentirajući sadašnjost kroz priče o budućoj tehnologiji, ali se nerijetko i samo zadržavajući na vrlom novom svijetu sadašnjice, Charlie Brooker svoje je mračno ogledalo podizao pred lica gledatelja natjeravajući nas da razmislimo o implikacijama tehnološkog napretka o kojima ne volimo razmišljati, tek tu i tamo kroz koju priču pokazujući i nadu, toplinu, možda i nešto svjetliju budućnost.

Mnogi su se motivi 'Black Mirrora' urezali u kolektivnu svijest pa su poznati i onima koji ga nisu gledali - od policijskih robotskih pasa kao čeličnog lica tehnološke diktature, društvo kojim upravljaju bodovi, odnosno lajkovi s društvenih mreža, uranjanje u videoigre kao novu stvarnost, produljenje života kroz tehnološku svijest... Neki od tih motiva, kao i mnogi motivi iz spekulativne fikcije, kojoj 'Black Mirror' u širem smislu pripada - oživotvorili su se u stvarnosti, a neki nam i dan-danas zvuče i izgledaju kao neugodna proročanstva koja će se ubrzo i neminovno ispuniti.

Malo optimizma, puno depresije

Rijetko je koja od tih epizoda bila optimistična - do dana današnjeg po tome se ističe epizoda San Junipero iz treće sezone i 2016. godine, gdje virtualna stvarnost za starije i preminule omogućuje ostvarenje jedne vječne ljubavi dok se većina preostalih epizoda može nazvati svojevrsnom tehnološkom depresijom ili čak histerijom.

Ovih dana na Netflix izbačena sedma sezona 'Black Mirrora' uglavnom se drži tog predloška, a njezini marni pisci i ovaj su put odradili golem posao izmišljanja još šest novih priča, od kojih je samo jedna nastavak priče iz jedne od prethodnih sezona, što dosad nije bio običaj ove serije. Iznimno depresivna prva epizoda govori o zaljubljenom mužu koji svojoj ženi oboljeloj od tumora na mozgu omogućuje 'ozdravljenje' putem tehnološke nadogradnje mozga pa ih to, kao obične ljude iz radničke klase, debelo košta i u pretplati i u propagandi i u simbiozi s okrutnim kapitalizmom. Možda najzahtjevnija i najkompliciranija druga epizoda govori o ženi koja je uipotrijebila svoje tehnološke vještine da bi mijenjala stvarnost i maltretirala nekadašnju poznanicu iz škole. Također užasno mračno.

Emotivna i humana crta

Treća epizoda pomalo je na tragu 'San Junipera', gdje se avatar stvarne glumice šalje u AI-simulaciju filma, gdje se zaljubljuje u drugi lik i zbog kvara na softveru s njom ostvaruje beskrajnu romansu sve dok se softver ne popravi, a ona sazna za stvarnu sudbinu glumice koja je uklopljena u umjetnu inteligenciju. Specifično je za ovu sezonu 'Black Mirrora' to što ima još jednu emotivnu, vrlo ljudsku epizodu, u kojoj tehnologija služi da bi glavni junak prošao kroz stare fotografije i otkrio brojne detalje o svojoj nekadašnjoj ljubavnoj vezi, ali i o sebi.

Iako su preostale dvije epizode uglavnom lako zaboravljive, ovih četiri pravi su pečat 'Black Mirrora' i pokazatelj njegova razvoja kroz sezone, gdje se ipak ide više prema nježnim, dubokim, ljudskim emocijama. No 'Black Mirror' je i dalje ono što jest i što je oduvijek bio jer je i prije uvijek po sezoni imao nekoliko epizoda koje si mogao odmah i zaboraviti. To što ih je u ovoj sezoni dvije zapravo je čini boljom od većine ostalih.