Kada kazalište posegne za nekim klasičnim komadom, neizbježno je pitanje – zašto baš sada? Kod makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog odgovor nikad nije jednostavan. Njegove su predstave poznate po nepredvidivosti, po finoj igri između klasičnog i suvremenog, po stvaranju scenskih svjetova gdje se misaonost i osjećajnost ne isključuju, već međusobno podržavaju. Upravo u zagrebačkoj Gavelli postavlja dramu 'Cyrano de Bergerac', priču o čovjeku koji zna govoriti, ali ne može reći ono što bi htio – jer ga njegovo lice, njegov nos, njegova samosvijest u tome sprečavaju. Uoči premijere 15. travnja, s redateljem smo popričali o njegovom čitanju ovog komada iz 1897., o tome što znači biti romantičan u ciničnom vremenu i zašto je baš sada pravo vrijeme da se podsjetimo što sve može stati u jednu jedinu rečenicu, ako je izgovorimo iz mjesta istine.

U vremenu u kojem se ironizira patos i zazire od idealizma, vi se vraćate Cyranu – liku koji ne odustaje ni od poezije, ni od mača, ni od ideje ljubavi. Što vam je bilo ključno pri redateljskom ulasku u taj svijet, između poezije i boli, patosa i lucidnosti? Tko je danas Cyrano – je li to još uvijek romantični idealist izvan svog vremena?

Na nekoj listi mojih omiljenih likova – kao što su Peer Gynt, kao što je Don Quijote, kao što je Hamlet, Cyrano mi je oduvijek posebno fascinantan jer u sebi spaja dvije izuzetne kvalitete: poeziju i vještinu. Jer junaci su ponekad nekompletni; kao, recimo, Don Quijote, koji je poetičan i sanjar, ali potpuno nesposoban za bitku. Za razliku od njega, Cyrano ima i jedno i drugo – izuzetno je vješt, jer je vojnik, ali istovremeno je i majstor jezika i riječi. Ideja o postavljanju Cyrana javila mi se prije gotovo šest godina, u trenutku kada sam postao svjestan da je dominantan zvuk koji me okružuje strašna buka i agresija, i to stalno nadvikivanje – bilo da dolazi iz dobrih ili loših pobuda – zaglušivalo je sve drugo. Tada sam počeo razmišljati o Cyranu kao o čovjeku koji se bori za riječ, za ono što ima dubinu. Pomislio sam kako bi bilo divno napraviti predstavu o borcu za poetično i u ovom, kako ga ja doživljavam, agresivnom, bučnom vremenu, kada je važnije biti glasan nego biti razgovijetan, čuti neku misao, emociju. Zato sam izabrao Cyrana.

Ljubavni trokut Cyrano–Christian–Roksane jedan je od možda najsloženijih u klasičnom kazalištu. Kako ste pristupili 'koreografiji' emocija između njih troje, imajući na umu da svi nose vlastitu tihu tragediju, ali i istovremeno grade kolektivnu iluziju ljubavi?

Postoji jedna pjesma, 'Misunderstanding' Marianne Faithfull, fenomenalna ljubavna pjesma koja je bila moj ključ za čitanje i razumijevanje tog ljubavnog trokuta. U njoj je sažeto sve – s jedne strane predivna priča, a s druge nesporazum, baš onakav kakav ljubav zna stvoriti i koji nas može dovesti u vrlo čudne situacije. Tako je nastao i taj neki 'superheroj' – spoj Christianove ljepote i Cyranovih riječi i duha – jer Roksana inzistira na duhu. Ona jasno kaže da joj je, osim vanjske ljepote, iznimno važan duh – taj savršeni spoj ljepote i unutarnjeg svijeta. Nažalost, takva idealna figura može postojati samo do jednog trenutka, nakon čega se slama. Ta drama je tako nevjerojatno dobro napisana, ona je poput Mahlerove simfonije koja, čak i ako je ne razumiješ u potpunosti, svaki ton koji čuješ proizvodi u tvome tijelu snažnu emociju. Taj peti čin, kada Roksana otkriva tko je pisao pisma i tko je zapravo bio zaljubljen u nju, to je naprosto fantastično ispisano. Rečenice se izgovaraju kao da čuješ savršeno komponiranu glazbu. Imao sam veliku sreću i zadovoljstvo da kroz audiciju izaberem dvoje mladih glumaca – Laru Nekić i Kristijana Petelina – za uloge Roksane i Christiana. Sjajno je što Gavella s njima dobiva jednu novu, izvrsnu generaciju.

Rostandova drama iz 1897. nerijetko se igra na granici barokne ekspresije, s puno 'kazališta o kazalištu', verbalnih bravura, maske i raskoši. Kako ste oblikovali taj balans između virtuoznosti forme i emocionalne istine predstave?

Imam tu sreću da imam suradnike koje iznimno cijenim i koji jako dobro znaju uhvatiti određeni stil. Scenograf Vanja Magić, kostimografkinje Mia Popovska i Marita Ćopo, i skladatelj Marjan Nećak stvorili su jedan poseban svijet u kojemu se ta drama odvija. Ne bih sad previše otkrivao, ali definitivno mislim da će predstava vizualno biti izuzetno zanimljiva publici. A taj kazališni trenutak o kojem pitate, on postoji, i to vrlo konkretno, jer prvi čin drame događa se upravo u kazalištu, gdje Cyrano prekida jednu predstavu koja mu se ne sviđa. To je bio poseban izazov i jedna zanimljiva struktura – raditi kazalište u kazalištu. Mislim da su moji suradnici uspjeli izvanredno sklopiti taj svijet i udahnuti mu život na sceni.

Ova predstava dolazi nakon niza vaših velikih inscenacija klasika na pozornici Gavelle. Je li vam važno da svaka nova režija klasika uđe u dijalog s prethodnima, i ako jest – na koji način Cyrano 'razgovara' s, primjerice, vašim Rikardom ili Odisejem?

Taj kontinuitet dijaloga je apsolutno važan, a ja ga prije svega vodim i kroz glumce s kojima surađujem. U ovom slučaju imam sreću da nastavljam suradnju s Ozrenom Grabarićem, kojeg izuzetno cijenim. Svaki put si zajedno postavimo neki novi zadatak. Krenuli smo od Sna Ivanjske noći, nastavili s Peerom Gyntom, pa Odisejom, Rikardom… I uvijek smo na neki način tražili nešto novo, postavljali pred sebe izazove kroz koje bismo mogli rasti i istraživati. Onda, tu je i Dijana Vidušin – glumica koja je, kao što je Obeliks pao u bure s čarobnim napitkom, tako je ona pala u bure s talentom. Jednostavno, glumica koja može sve. To su ljudi s kojima, kad krenem u novu avanturu, uvijek se pokušavamo iznova izmisliti. Možda smo već neke priče i ispričali, ali uvijek si kažemo: idemo korak dalje. Jer sad kad pogledam unatrag, prošlo je već i dosta godina; Rikard je, bio 2017.

Na kraju, predstava se – između redaka ali i vrlo eksplicitno – pita: što je to 'u što se zaljubljujemo'? Može li kazalište, kroz ovu vašu verziju Cyrana, danas ponuditi i neku novu definiciju ljubavi, izmaštanu jezikom, ali proživljenu tijelom?

Vjerujem da je kazalište prostor ljubavi – zato i traje tako dugo. Naravno, razumije se, ne samo ljubavi. U jednom trenutku činilo mi se da smo napustili taj, jedan prostor bogatstva i ja sam se, ako tako mogu reći, odlučio vratiti u taj prostor. Dekonstrukcija me iscrpila; trenutno sam u fazi konstrukcije – bavim se kazališnom konstrukcijom, a ne dekonstrukcijom. Nedavno su mi u jednom restoranu ponudili dekonstruiranu pitu od jabuka i tada sam pomislio: ako su već i pitu od jabuka dekonstruirali, ne znam što je uopće ostalo od konstrukcije. Nekada su veliki majstori bili poznati upravo po tome što su gradili – konstrukcija je bila važna. Zato sam se ja odlučio vratiti kazališnoj konstrukciji. I vjerujem da kroz ljubav i kroz ovaj predivan tekst mogu ispričati tu priču na jedan konstruktivan način.